Najljepši posao na svijetu
Ivica Ivanac

(Izvatci iz knjige "Najljepši posao na svijetu - kako nastaje kazališna predstava" Ivice Ivanca. Biblioteka "Modra Lasta", Školska knjiga, Zagreb, 1970. Objavljujemo ljubaznošću izdavača.)

 

SPASIMO ŠTO SE JOŠ MOŽE SPASITI, ILI GENERALNE PROBE

Generalne probe su posljednja smotra prije odlučne bitke.

Jeste li se ikada popeli na onaj manji petmetarski toranj za skokove u vodu? Vjerojatno niste. Ali ako ste to ipak uradili, nadam se da vas neću uvrijediti ovim što slijedi. Stojite na tom tornju, treba prijeći još dva koraka da biste došli na dasku, a onda s nje morate skočiti. Zato ste se, uostalom, i penjali, ali vas je strah, strah. Drugi dolaze iza vas, samo što vas ne gurnu i protiv vaše volje. A vi vjerujete - ne pretjerujem mnogo, je li? - da biste uspjeli skupiti potrebnu hrabrost samo kad bi vam dali još nekoliko minuta, makar nekoliko sekundi, ali povratka nema, vi krećete...

Eto, to su u kazalištu generalne probe. Predstava je stala na dasku s koje se skače, sve prisutne obuzima strah, sumnja, postavljaju se pitanja: "Ma što ovdje uopće tražim, što mi je to trebalo!", a uzgred svi vjeruju da bi tjedan dana (makar dva dana, makar samo jedan dan) odgode bio čudesan dobitak u vremenu. Bio bi to rok u kojem bi se sve popravilo, prenapravilo, dotjeralo i sredilo.

Te probe zapravo bi morale biti kao prave predstave, dakako bez publike, pa je zato moguće u toku same probe-predstave neke sitnije propuste ispravljati. Na žalost, generalne probe ispadaju na kraju nešto drugo.

Kad u deset sati - ili oko deset sati - zazvoni zvonce u svim garderobama, započinje generalna proba, a to će reći mimohod po pozornici najneobičnije obučenih likova: nekom vitezu u sjajnom odijelu, na kojem bi mu pozavidio i neki srednjovjekovni grof, vide se na nogama obične "špic" cipele; nekom drugom opet umjesto vitkog mača za nemilosrdni sudar u II. činu s četom razbojnika služi najobičniji štap; neki, oni savjesni, imaju i vlasulju i bradu i brčiće, dok se drugi nisu ni "natenirali". I tako redom. Umjesto da se utvrdi što tko ima, mnogo je lakše utvrditi što kome nedostaje. Sve će to stići. Sutra najkasnije. Ako ne bude ni sutra, bit će na premijeri. U to zaista možete biti sigurni i nema razloga da se uzbuđujete. Zar mislite da se u teatru samo jednom dogodilo da je premijera počela i prvi čin se već bliži kraju, a u pozadini pozornice, iza zavjesa, svi oni koji su ikad držali bilo kakav kist u ruci još boje kulise za treći čin, dok se one za drugi čin tek suše?

Počinje prva (ili druga, sasvim svejedno) generalna proba. Zvono zvoni, svjetla u gledalištu se gase - a ondje sjedi čitav štab na čelu s redateljem, do njega uzbuđeni autor, pa scenograf, kostimograf, svi majstori pojedinih radionica, a negdje daleko iza svih ostalih sjedi glavom direktor i... Trebalo bi da se digne zastor. No? Ništa. Što je sad? Nitko ne zna. Redatelj viče:

- Pa počnimo već jednom...

Netko s pozornice nešto odgovara. Nitko ne čuje što, ali svi znaji da je zapelo. Scenograf nemoćno raskrili ruke i odlazi na pozornicu. Sad će sve biti u redu, jasno. No? Ništa. Redatelj:

- Idemo!!

Sad se dižu kostimograf i direktor tehnike, i oni odlaze na pozornicu. Čuju se uzbuđeni glasovi. Onda odlaze direktor i redatelj. Na kraju u dvorani ostaje samo autor - neugodno mu je, propao bi u zemlju, jer tek sada vidi koliko je zapravo neprilika i problema stvorio svima u kazalištu svojom nerazumnom odlukom da napiše dramu i postane besmrtnik. Otprilike nakon pola sata svi se vraćaju neobično uzrujani i promukli. Što je zapravo bilo? Nekakva letvica se otkvačila, neka vrata se nisu dala otvoriti, netko je negdje galamio pa se čekalo da ga umire (to je učinio vatrogasac). Sad je u redu i... Onda obično kroz zavjesu proviri nečije smireno, hladnokrvno lice i najnevinijim glasom pita:

- Da počnemo?

O tome što se nakon takva pitanja vidi i čuje u gledalištu bolje da vam i ne govorim. Onih pet minuta koliko treba da se zastor digne - jer opet je negdje nešto zapelo - dovoljno je vremena da se svi smire. Evo ga! Zastor se digao. Počelo je. Počelo je stravično. Jedan je promukao, drugi se čuva, odnosno čuva glas za sutra ili za premijeru, treći je bijesan što njema njegovih čizama nego glumi u svojim cipelama, četvrti preskače i svoje i tuđe rečenice... Tu je redatelj, zaboga, on će zbog toga zaustaviti generalnu probu i on će... Zbog toga neće! On će je zaustaviti ako netko dobro ne zatvori vrata (treba izmisliti kazalište u kome neće biti vrata na dekoru), ako se neki reflektor upalio sekundu prerano ili pola sekunde prekasno, redatelj će dobiti živčani slom ako neka stolica nije "malo ukoso, malo polulijevo", on će se neprekidno obraćati sad kostimografu, sad scenografu s molbama da se ovo ili ono ispravi, zamijeni ili naprosto izbaci, ali mu ne pada ni na kraj pameti da prekida generalku zbog toga što o glumi gotovo da i nema govora. I svi oko redatelja nešto zapisuju (u tu svrhu postavljen je u gledalištu malen stol sa zasjenjenom svjetiljkom). Dobro, kad će to uraditi? Sutra? Pa sutra je posljednja generalka, sutra je "sve kao na predstavi"!

 

Idući tekst (kliknite naslov):

5.	Inspicijent ili vojskovođa s glasom narednika.
	O tome što radi inspicijent.

Knjiga "Najljepši posao na svijetu" govori još i o povijesti kazališta, čitaćim i tehničkim pokusima, kazališnim radionicama, kazališnoj publici i drugome. Opisuje portire i tajnice kazališta, dramaturga, dirigenta, scenske majstore i radnike, šefove radionica, krojače, šaptaoca, rekvizitera i druga kazališna zanimanja.

Kazalište "Komedija" možete iza scene upoznati i nizom fotografija U OBILASKU KOMEDIJE.