Najljepši posao na svijetu
Ivica Ivanac

(Izvatci iz knjige "Najljepši posao na svijetu - kako nastaje kazališna predstava" Ivice Ivanca. Biblioteka "Modra Lasta", Školska knjiga, Zagreb, 1970. Objavljujemo ljubaznošću izdavača.)

 

INSPICIJENT ILI VOJSKOVOĐA S GLASOM NAREDNIKA

Na posljednjoj generalki u gledalištu je već i publika: članovi drugih kazališta, prijatelji i rođaci, a uvuče se i ponetko nepozvan. Jasno da se tada više ne može ništa zaustaviti ni ispraviti; možda poneka sitnica, ali i to više reda radi, nego što bi i sam redatelj bio uvjeren da će tih nekoliko riječi u pauzi ili tek nakon generalke zaista koristiti i djelovati na uspjeh premijere. Redatelju ništa drugo ne preostaje nego da mirno sjedi pokraj autora - u nevolji se poznaju prijatelji - i da s napetom pažnjom prati kako publika prima predstavu.

Umjesto redatelja, izbačenog iz igre, nastupa inspicijent. (Inspicijent je osoba koja vodi predstavu.) Ne, nije on tek sada počeo rad: inspicijent se priključio probama još negdje u dvorani za pokuse, ali je tada samo slušao i bilježio; jer inspicijent mora sve znati, čak i ono što redatelj samo misli da je glasno rekao. Inspicijent je "vrhovni komandant" jer on daje znak glumcu ili pjevaču kad trebaju ući na pozornicu; on daje znak električaru, koji je u svojoj kabini, kad treba upaliti ili ugasiti neki reflektor; on daje znak radniku koji će polako miješati šaku kukuruznih zrna u običnom situ (ili to čak i sam radi), a gledaoci u dvorani trebaju misliti kako iza pozornice pada kiša - ili će "pucati" iz specijalnih naprava ako u tekstu piše "pukne grom" i... Ne znam što sve inspicijent radi, ili, bolje da kažem: on misli i radi za sve!

Da bi mu posao barem donekle bio olakšan, iza desnog "portala" (a to je, gledajući iz gledališta, desni zid pozornice) montiran je "pult": utičnice, prekidači, lampice, mikrofon i telefon; uz pomoć svega toga inspicijent daje znakove: da je počela predstava i da treba zatvoriti vrata gledališta, gasiti svjetlo u gledalištu, paliti rasvjetu na pozornicu; mikrofonom, koji je vezan sa zvučnicima gotovo u svim prostorijama teatra, inspicijent grobnim glasom najavljuje: - Predstava je počela - otprilije onako kako bi neki spiker Radio-Zagreba objavio svijetu da je počeo rat.

Mikrofonom i telefonom inspicijent je vezan s cijelim svijetom - može predati poruke i primati ih, saznavati i obavještavati; jedino što ne može - a zbog toga, zapravo, i postoje ti uređaji - ne može obavijestiti upravo onoga glumca koji treba izaći na pozornicu: umjesto toga razašilje nekoliko binskih radnika u potragu za dotičnim glumcem kojega, pošto su pretražili čitavo kazalište od podruma do tavana, pronađu u kazališnom bifeu (kamo su svi prvo navratili) gdje igra šah. Kako to da ga nisu odmah vidjeli? Ne znam.

 

Idući tekst (kliknite naslov):

6.	Je li Shakespeare mislio na premijeru kad je napisao: "Biti ili ne biti!"
	O tome što je zapravo premijera.

Knjiga "Najljepši posao na svijetu" govori još i o povijesti kazališta, čitaćim i tehničkim pokusima, kazališnim radionicama, kazališnoj publici i drugome. Opisuje portire i tajnice kazališta, dramaturga, dirigenta, scenske majstore i radnike, šefove radionica, krojače, šaptaoca, rekvizitera i druga kazališna zanimanja.

Kazalište "Komedija" možete iza scene upoznati i nizom fotografija U OBILASKU KOMEDIJE.