Najljepši posao na svijetu
Ivica Ivanac

(Izvatci iz knjige "Najljepši posao na svijetu - kako nastaje kazališna predstava" Ivice Ivanca. Biblioteka "Modra Lasta", Školska knjiga, Zagreb, 1970. Objavljujemo ljubaznošću izdavača.)

 

JE LI SHAKESPEARE MISLIO NA PREMIJERU KAD JE NAPISAO "BITI ILI NE BITI!"

Vi koji sjedite u dvorani - začujete napokon zvonce i svjetla se u gledalištu gase, zastor se polako otvara. Počelo je. I dok slušate i gledate glumca osvijetljenog sa svih strana, lijepo obučenog, kako se kreće među lijepim stvarima - vi zaboravljate da ste u teatru i čini vam se da ste zavirili u nečiji stan kroz neku rupicu i da se saživljujete s tuđim životom, tuđim radostima i žalostima, patnjama i poletima. Čini vam se da ste sami s tim glumcem. Dakako, vi i ne morate znati da se u isto vrijeme svuda oko pozornice šuljaju tamne sjene, čuje šapat ili bijesan uzvik, netko nešto nosi, predaje, postavlja, odnosi. Inspicijent, nalik na pravu kokošku, neprekidno vrluda uokolo skupljajući svoje "piliće", dajući im znak da uđu, da budu spremni, obavještavajući sve što se u ovom trenu događa na sceni (Ide druga scena prvog čina, Ivo, Šovo, Ivka, spremite se, garderoba, plašt za Kadića). Teatarski tehničar trese se od straha jer od dva ili tri magnetofona koje teatar ima nijedan nije pouzdan. "Bože, još samo ovaj put neka se vrti, sutra može sve kvragu", misli on; električar u svojoj kabini brine se jedino za svjetlo i, što se njega tiče, glumci mogu umjesto teksta čitati večernje izdanje nekih sportskih novina, njegovo je da iz onih stotinjak reflektora čije se svjetlo ukrštava, rasplinjuje, uvlači i raspršuje, dobije onu pravu boju koju su dogovorili na "postavi rasvjete". Krojač stoji negdje u kutu i divi se hlačama koje nosi Zvonko Strmac i pritom i ne primjećuje da je Strmac gotovo glasno odahnuo jer je bez greške izgovorio svoj dugački monolog, a prije predstave je bio spreman na okladu da će stati na pola puta - i ni makac dalje.

Malo koji redatelj i autor sjede u gledalištu i prate premijeru kao drugi gledaoci. Ako su ipak sjeli u dvoranu, vjerojatno su se nakon pet minuta pokajali. Za vas i svakog drugog gledaoca sasvim je normalno što u dvorani ne vlada potpuna tišina, što se ljudi premještaju pa onda stolice škripe, što netko kašlje... Za autora i redatelja to je, s jedne strane, osobna uvreda (oh, kad bi mogli takva gledaoca izbaciti iz dvorane i zabraniti mu za sva vremena pristup u kazalište) i, s druge strane, očiti dokaz da je predstava dosadna, neuspjela, da se, ukratko, dogodila savršena katastrofa. Da bi sebi uštedjeli takva uzbuđenja, mnogi redatelji i autori sjede ili u nekom od kazališnih salona ili u uredu tehničkog šefa kazališta gdje preko zvučnika, montiranog negdje pod stropom prostorije, prate kako se odvija predstava.

- Kraj prvog čina. Molim za promjenu - čuje se inspicijentov glas... Još koji trenutak čuje se i kako netko - jedan ili dva čovjeka - stidljivo plješću, da bi i oni prestali. Pauza. Gledaocima se čini da tih nekoliko minuta traje i dvostruko dugo. Onima iza zastora to je manje od pet sekundi, a priznajte i sami da pet sekundi baš i nije bogzna što. Inspicijent juri s binskim radnicima: skida se dekor, odvlači se u stranu, sa strane se donosi dekor za drugi čin, odozgo se beskonačno polagano spušta ostali dio dekora, unose se stolice i stolovi, naslonjači, ukucavaju se čavli, rekviziter svima smeta sa svojom ogromnom košarom u koju trpa "rekvizite" koji više "ne igraju" i iz koje vuče nove. Sve je gotovo. Inspicijent baca još jedan pogled... Stiže još jedan stolac... Idemo... Rekviziter je zaboravio staviti nož za rezanje papira... Gotovo... Redatelj utrči i pomakne jedan stolac "malo ukoso"... Možemo... Ne još, ljudi!! Glumac koji se presvlači još nije zakopčan... Uzgred mrmlja početne riječi svog prizora i tupo gleda, a ne vidi metež oko sebe. Idemo li? No? Idemo! Zvonce! ... "Idemo, propadnite svi, slomite noge i razbijte glave." U teatru je "zabranjeno" zaželjeti bilo kome sreću uoči premijere ili na samoj premijeri.

I predstava teče. Sve je u najboljem redu. Istina, autor je pomalo nesretan: s toliko je pažnje pisao te rečenice, i on, dakako, točno zna zašto je neku riječ stavio na početak, a onu drugu na kraj rečenice; mučio se oko toga, sjedio nad jednom rečenicom i po nekoliko dana dok, napokon, nije bio zadovoljan, a sad čuje tu istu rečenicu tako ispreturanu, izmiješanu da je jedva prepoznaje; sve je tu, ali ipak nije isto; a onaj "je li", koji je stavio na kraj rečenice, koji u sebi nosi porugu i prkos, koji je najznačajniji dio rečenice, to je glumac naprosto izostavio... Pa ipak, glavno da nekako ide...

Slavna je ona rečenica inspicijenta, koja označava da smo svi došli na kraj puta: "Predstava je završena. Hvala svima na suradnji." Sa strane se skupljaju teatarski trudbenici da bi čestitali teatarskim ratnicima koji su upravo završili još jedan ljut boj. Sve je gotovo. Jedan put, ne baš posut ružama, kao što ste to i sami mogli pročitati, završen je. Nastat će ljubljenje i grljenje - otuda i izraz "teatralni zagrljaj" i "teatralni poljubac" - a neki će nastaviti slaviti premijeru i do kasno u noć.

Knjiga "Najljepši posao na svijetu" govori još i o povijesti kazališta, čitaćim i tehničkim pokusima, kazališnim radionicama, kazališnoj publici i drugome. Opisuje portire i tajnice kazališta, dramaturga, dirigenta, scenske majstore i radnike, šefove radionica, krojače, šaptaoca, rekvizitera i druga kazališna zanimanja.

Kazalište "Komedija" možete iza scene upoznati i nizom fotografija U OBILASKU KOMEDIJE.