PORTRET UMJETNIKA - VLADO ŠTEFANČIĆ

napisao i razgovarao: Hrvoje Ivanković
(Izvatci iz poglavlja drugog dijela zbornika "Portret umjetnika u drami", nastalog prema emisiji III. programa Hrvatskoga radija urednika Borbena Vladovića; Hrvatski radio, godine 1996. Objavljujemo ljubaznošću nakladnika.)

"Od pete godine u Hrvatskom narodnom kazalištu gledao sam sve - od drame do operete. I prolazili su me žmarci od neugodnosti dok sam gledao operetu, koju nisam volio, jer mi se činilo da prelazak od govorenja do pjevanja nije logičan. Osjećao sam otpor, ali sam uvijek išao iznova gledati. Već sa sedam-osam godina bio sam poprilično izobražen u tome, a sa deset sam počeo pisati, režirati i glumiti u vlastitim komadima. Bili su to pravi mali mjuzikli. U četrnaestoj sam već redovno igrao u teatru u manjim dječjim predstavama, sa šesnaest sam postao profesionalni glumac na Radio-Zagrebu gdje je postojao radio-dramski studio. Nakon dvije godine uočili su me ljudi iz Kerempuhovoh vedrog kazališta, današnje 'Komedije' i odmah sam dobio stalan angažman."

Tako je, u jednom od svojih brojnih intervjua što ih je dao, glumac, redatelj, televizijski i radijski voditelj Vlado Štefančić, opisao svoje prve dodire s kazalištem i početak profesionalne glumačke karijere. Priča na trenutak zastaje na logičnom mjestu, u 18. godini (Štefančić je rođen u Vukovaru godine 1930.) s prvim kazališnim angažmanom. U sljedećih nekoliko godina Štefančić će u "Komediji" ostvariti više zapaženih uloga okušavajući se u najrazličitijim žanrovima, ali i skrećući pozornost na sebe kao potencijalnog nositelja takozvanog zagrebačkog ili kajkavskog repertoara. U popis njegovih ostvarenja iz tog razdoblja ulaze dramske, ali i glazbene predstave, u kojima su do izražaja došle i njegove pjevačke mogućnosti. "Zagreb je grad operete", reći će poslije Vlado Štefančić prisjećajući se tih početaka i svojih prvih redateljskih dodira s glazbenim teatrom.

U vrijeme najvećih uspjeha, godine 1965. Štefančić napušta kuću u kojoj je počeo profesionalnu karijeru. O pravim razlozima progovorit će znatno poslije ne bez kajanja: "Tek smo izborili suvremenu domaću komediju i suvremeni mjuzikl, a čovjek koji je tada vodio kazalište želio se vratiti natrag i ukinuti ono u čemu smo svi osjećali napredak. Nisam se s time mogao složiti i prešao sam u zagrebački HNK. Ne samo ja, nego nas dvanaestak vodećih glumaca. Danas mislim da je trebalo ostati i boriti se, no tada mi se to činilo uzaludnim. U HNK-u sam shvatio da neke stvari jednostavno mogu, a neke ne mogu. Tumačio sam uloge koje do tada nisam radio u 'Komediji'. Sam sam sebi izgledao čudan i smiješan, i znao sam da mi gluma tamo ne polazi za rukom." Kazalištu kojemu je po mnogo čemu pripadao, Štefančić se vraća 1969. godine, ovaj put kao umjetnički direktor. Slijedi razdoblje koje se po mnogo čemu može ocijenitio kao zlatno doba "Komedije", ali i kao vrijeme rađanja hrvatskog mjuzikla. U borbi za ravnopravnost žanra koji mnogi domaći kritičari u to vrijeme nisu prihvaćali, a najčešće ni shvaćali, Štefančić je odigrao presudnu ulogu. Sve je počelo uprizorenjima popularnih stranih glazbenih komedija te Štefančićevim poticanjem domaćih pisaca i skladatelja da se okušaju u stvaranju autentičnog hrvatskog mjuzikla. Prvi takav veliki projekt nedvojbeno je ušao u povijest hrvatskoga kazališta zbog iznimnog, gotovo nevjerojatnog uspjeha koji je postigao. Riječ je, dakako, o Grgićevu i Kabiljovu mjuziklu "Jalta, Jalta".

Godine 1978. Vlado Štefančić dao je ostavku na mjesto direktora "Komedije". Osjetivši zamor u ansamblu s kojim je postigao tako sjajne uspjehe, vraća se, prema svojem tadašnjem uvjerenju, među glumce. No, nekoliko odličnih glumačkih kreacija ponovno će ostati u sjeni Štefančićeve redateljske karizme. Uz režije sa strane, Štefančić će i dalje ostati vjeran "Komediji" u kojoj će režirati još na desetke naslova, u što su uključena i posljednja uprizorenja kojim je Štefančić i novim naraštajima potvrdio svoju neprikosnovenost kada je riječ o postavkama mjuzikla na ovim našim stranama.

U vremenima u kojima živimo jednostavno nije moguće započeti razgovor s Vama a ne zaustaviti se odmah na podatku koji nam govori da ste rođeni u Vukovaru. Zanima me je li Vaše rođenje u Vukovaru bilo samo splet okolnosti ili Vas uspomene iz djetinjstva još konkretnije vezuju za ovaj grad?

Moj otac je iz Vukovara, ja sam se tamo rodio, živio šest mjeseci i tada smo se preselili u Zagreb. No, ja sam svake godine umjesto na more odlazio na Dunav, u Vukovar. Taj grad sam neobično zavolio, to je čudesan grad, grad pun ljepote i grad s dušom.

Već s osamnaest godina Vi ste u prvom profesionalnom kazališnom ansamblu. Dospjeli ste u Kazalište "Komedija". Zanima me na koji ste način tako rano dobili angažman i je li zapravo to vaše početno razdoblje u "Komediji" ipak bilo neka škola, odnosno pandan Akademiji koju niste pohađali?

Sigurno. Godine 1950. kazališni redatelj Ferdo Delak režira jednu radio-dramu na Radiju, uočava me i poziva u Kazalište "Komedija" gdje dobivam stalni angažman kao glumac u drami. I od tada eto, igram u "Komediji", moglo bi se reći, gotovo do danas, najrazličitije uloge. A to školovanje u "Komediji" bilo je zaista važno, jer smo u to vrijeme imali veliki broj gostujućih redatelja, pa su najveći hrvatski redatelji radili i u našem kazalištu.

Zadržao bih se još malo na tom vremenu i na operetama u kojima ste sudjelovali kao glumac, ne kao redatelj, odnosno na operetama i glazbenim komedijama koje ste u to vrijeme imali prilike gledati na zagrebačkim scenama. Na koji način se tada pristupalo takvim glazbeno-scenskim formama kod nas i jeste li s obzirom na društveno-političke okolnosti znali što se na tom području događalo u svijetu, u Europi, makar u ovim nama bližim gradovima poput Beča ili Trsta?

Prvih godina, naravno, to nije bilo moguće, jer nismo imali ni putovnice, nismo mogli putovati niti se zanimati za tamošnja zbivanja. Sve što smo saznavali, saznavali smo s filma. A mjuzikl, odnosno opereta, u ono su se vrijeme nekako pomiješali. Sav moj otpor koji sam od prije imao prema opereti, odnosno prema nekim nelogičnostima u opereti, pokušao sam u svojem radu učiniti suvremenijim, boljim. Tako sam prijelaze s govorenja na pjevanje, u mojim režijama i u mojim glumačkim interpretacijama, uvijek nastojao učiniti što logičnijima, manje primjetnima nego što je to bilo u prvom, zlatnom razdoblju operete. Tada dolazi drugo zlatno zagrebačko razdoblje operete, a to je "Komedijino", s Đanijem Šeginom, Melitom Kunc, Mirjanom Dančuo, pa i sa mnom kao glumcem.

Vrijeme u kojem ste radili kao direktor "Komedije" obično se naziva zlatnim dobom Kazališta "Komedija", ali i vremenom u kojem je hrvatski mjuzikl konačno izišao na veliku pozornicu i dobio pravo na postojanje. Guslač na krovu je praktički prvi pravi mjuzikl koji ste postavili u "Komediji". No ubrzo slijedi veliki svima poznati mjuzikl Jalta, Jalta. Zanima me atmosfera oko stvaranja tog mjuzikla, Vaša suradnja s Grgićem i Kabiljom, i konačno prve reakcije koje su stigle. Jeste li ih očekivali? Jesu li Vas iznenadile?

Smišljeno sam išao prvo na najbolja svjetska djela mjuzikla. Tako je kod nas izveden sjajni američki mjuzikl Čovjek iz Manche, zapravo priča o Don Kihotu, potom Guslač na krovu, mjuzikl koji sasvim sigurno ulazi među pet najboljih svjetskih mjuzikala. Nakon toga smo čak odigrali jedan moderni svjetski mjuzikl - Obećanja, obećanja, od velikog Bacharacha, u režiji Relje Bašića, a u kojem sam nastupao kao glumac.Dok smo se tako potkivali i stvarali ekipu, istovremeno smo razgovarali s domaćim autorima - ne samo s Grgićem i Kabiljom, s više ekipa. No Grgić i Kabiljo su najbolje reagirali i tako su napravili prvi, mi ga zovemo "predmjuzikl", Velika trka, a nakon toga stvaraju mjuzikl Jalta, Jalta.

Usporedo s radom na tom mjuziklu stvorena je i jezgra glumačke ekipe koja će Vas dalje pratiti iz projekta u projekt, ekipe predvođene Sandom Langerholtz, Lukrecijom Brešković, Richardom Simonellijem, Borisom Pavlenićem i drugima.

Imao sam sreću da se u jednom kazalištu u isto vrijeme nađe toliko ljudi koji imaju istu želju i kvalitete da mogu tu želju i realizirati. Dakle, bez te glumačke ekipe sigurno ne bi bilo ni zagrebačkog mjuzikla koji poslije dobiva i počasno ime "Zagrebačka škola mjuzikla".

Želio bih da kažemo barem nekoliko riječi i o Vašim režijama izvan matičnog kazališta, izvan "Komedije", a koje su osobito bile česte nakon Vašeg odlaska s mjesta direktora "Komedije".

Tada je bilo i više vremena za to, pa sam to mogao i učiniti. Naravno, tu moram spomenuti suradnju s kazalištima u Rijeci i Osijeku, gdje sam postavio gotovo sve mjuzikle koje sam radio u Zagrebu, dodavši im još i Slavonsku rapsodiju i Osječki karusel. Od stranih scena čest sam gost u Mariboru, u ovom trenutku u jednom od najboljih teatara u ovom dijelu Europe, teatru sa sjajnim orkestrom, sjajnim ansamblom. Tamo sam radio niz velikih opereta i mjuzikla.

Ponovno dva velika hita u "Komediji", suradnja s Vašim starim partnerima Grgićem i Kabiljom: Car Franjo Josip u Zagrebu i Kralj je gol.

Da, posebno me veseli da spominjete mjuzikl Kralj je gol, jer i ja mislim da smo tom predstavom dokazali da Zagrebačka škola mjuzikla živi i danas, da može proizvesti, da upotrijebim tu ružnu riječ, djela koja mogu konkurirati na svim europskim scenama.

Lipanj, 1995. godine

KRATKA BIOGRAFIJA VLADE ŠTEFANČIĆA

Rođen je u Vukovaru 12. siječnja 1931. godine. Karijeru je započeo kao član dramskog studija Radio Zagreba 1949., potom je od 1950. dramski i operetni glumac u Kazalištu "Komedija" u Zagrebu. Od 1965. do 1969. djelovao u zagrebačkom HNK-u. Samo do sedamdesetih godina odigrao je više od sedamdeset uloga. Od 1969. do 1978. direktor je Kazališta "Komedija". Jedan je od utemeljitelja "Zagrebačke škole mjuzikla", potiče na rad hrvatske autore. Režira brojne operete i mjuzikle u matičnom kazalištu ali i na drugim scenama Hrvatske i Slovenije. Snimio je više od 2000 sati radijskog i televizijskog programa. Višestruko je nagrađivan: dobitnik je nagrade "Marul" 1966., a Zagreb mu odaje priznanje dvjema nagradama grada Zagreba (1973. i 1994.). Godine 2000. Udruženje dramskih umjetnika Hrvatske dodjeljuje mu Nagradu Hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje.

Pogledajte i ZBIRKU FOTOGRAFIJA VLADE ŠTEFANČIĆA (pozor: zbog većeg broja sličica prvi se put otvara nešto duže!), TOČAN POPIS NASLOVA KOJE JE VLADO ŠTEFANČIĆ OSTVARO ZA "KOMEDIJU" te POPIS REŽIJA VLADE ŠTEFANČIĆA IZVAN "KOMEDIJE".

Pročitajte i tekst VLADO, OFF-VLADO I OFF-OFF-VLADO što ga je 1977. godine napisao Slobodan Šembera.