Osmislio i prilagodio Randal Myler
Nadahnuto knjigom „Love, Janis“, autorice Laure Joplin

Jednostavno: energija i strast!
Tako bi se najbolje moglo opisati Janis Joplin, njeno pjevanje, ali i kratku, tragičnu životnu sudbinu, iza koje je ostala prelijepa glazba, kojoj nema usporedbe.

Janis je tipičan primjer krilatice „živi brzo i umri mlad“, a bila je jedna od naboljih bijelih pjevačica bluesa svih vremena. Ona je zvijezda iz vremena šezdesetih kad je glazba bila više od stila življenja, kad je rock predstavljao slobodu i način izražavanja, kad je stvorena pop kultura kakvu danas poznajemo i kojoj je Janis jedan od autentičnih vrhunaca. Bilo je to vrijeme hipija, „djece cvijeća“, velikih festivala na otvorenom, longplej ploča i rock legendi koje su bile važnije od svega u životu,
Priča o Janis Joplin mogla je imati različite predznake, od tipičnih kritičarskih panegirika koji su je pratili u karijeri, do moralizatorskih osuda zbog droge, alkohola i razuzdanosti, ali svakako najljepši i najbolji je izabrala njena sestra Laura Joplin kad je svoju intimnu biografsku knjigu naslovila „S ljubavlju, Janis“.

Ponukana sestrinim privatnim pismima Laura Joplin pokušala je oslikati ne samo sudbinu prerano ugasle zvijezde, nego i istražiti glavne razloge i motive koji su doveli do njene prerane smrti. Kako će se vidjeti u toj vrlo bogatoj priči, upravo će Janis Joplin sama navesti glavne dijelove mozaika, koji su složili njen život. Rekli bismo da je njena lucidnost mnogo dublja od uobičajene medijske slike koja je o njoj stvorena i koja se uglavnom svodi na nekoliko stereotipova, kakvi su nerijetko uobičajeni u pričama o prerano umrlim zvijezdama.

Laura Joplin je magistrirala psihologiju i doktorirala didaktiku, a na svojim predavanjima obrađuje tipične teme poput: „Utjecaj 1960-ih na današnjicu“, „Snaga i iluzija slave u našim životima“, te „Kako se pomiriti sa emocionalnim aspektima naših života“ (navedeno iz pogovora knjige „S ljubavlju, Janis“ u izdanju Planetopije, Zagreb 2007.), Laura Joplin je posvetila četiri godine istraživanju i pisanju te knjige, navodeći brojne izvore, osobe i tekstove koji su joj poslužili za cjelovito sagledavanje tematike, i tako napisala svakako najbolju biografiju velike Janis Joplin, što je u Americi izašla 1992. godine. No knjiga je iznad svega intimna i osobna, pa će zasigurno puno značiti svim iskrenim obožavateljima života i djela Janis Joplin.

Bio je upravo takav i Randal Myler, autor istoimene kazališne drame. Njemu je Laurina knjiga poslužila kao isnpiracija, orijentir i istinita lektira, pa je drama „S ljubavlju, Janis“ ubrzo postala veliki off-Broadway kazališni hit.
Sada ta velika priča dolazi k nama, u kazalište „Komedija“, kao prva europska premijera Mylerove drame. „S ljubavlju, Janis“ više je od posvete jednoj zvijezdi i njenom životu. To je podsjećanje na glazbu, vrijeme, ljude i događaje koji su nesumnjivo odredili i naše današnje živote.
Jer, energija i strast Janis Joplin do danas nije nimalo izgubila na snazi, a prošlo je već više od četiri desetljeća.

No, valja nam malo podsjetiti na elementarne činjenice koje se uvijek spominju u biografiji Janis Joplin, baš kao neka opća mjesta.

Janis Joplin rođena je 19. siječnja 1943. godine u Port Arthuru u Teksasu, u dobro situiranoj obitelji. Kao djevojčica se nije voljela igrati s djecom iz susjedstva, a njen karakter i teme koje su je zanimale dovele su pomalo da se u tom provincijskom konzervativnom gradiću počne osjećati pravim usamljenikom. Normalno i tipično, Janis se otišla u umjetničku školu i da nije kasnije postala pjevačica, vjerojatno bi u životu bila slikarica, za što se u školi najviše zanimala. Ali, već sa 17 godina odlučila je postati pjevačicom, zaposlila se kao konobarica u lokalnoj kuglani kako bi zaradila novce za kartu do Kalifornije. S bluesom su je upoznali njeni ulični prijatelji, a najviše je voljela ploče ranih blues i folk heroja Bessie Smith i Leadbellyja. Tako je postala pjevačicom lokalnog bluegrass sastava u kojemu je izvodila blues i country glazbu. Već 1961. godine nastupala je u Teksasu, zatim u San Franciscu, a nakon kratkog studiranja na University of Texas odlazi konačno 1966. u San Francisco koji joj je pružio onu umjetničku slobodu kakvu nije mogla ni sanajti u svom rodnom Port Arthuru,kasnije Austinu ili Teksasu uopće. U otvorenoj sredini San Francisca, u komunama djece cvijeća i bujajućoj glazbenoj sceni Janis se osjećala poput ribe u vodi.

Janis je ubrzo po dolasku postala pjevačicom lokalnog sastava „Big Brother and the Holding Company“. Sastav je bio na glasu kao dobar, ali dolaskom Janis postaje velika atrakcija. Snimaju 1967. prvi album za malu etiketu Mainstream Records. Sve bi prošlo prilično anonimno da u ljeto te godine nije uslijedio njihov nastup na prvom velikom javnom koncertu. Bio je to Monterey festival, gdje je Janis ironijom sudbine, nastupila na istoj pozornici sa svojim idolom Otisom Reddingom i Jimijem Hendrixom. Već tri godine kasnije nitko od njih troje nije bio među živima…
Nastup na Montereyju bio je dragocjen iz najmanje dva razloga. Najprije, publika je bila oduševljena pjevačicom energična, snažna i prijetećeg glasa, njenim senzulanim, žestokim seksi nastupom, a kritičari su pisali čiste panegirike. Ali drugi razlog je bio možda i važniji: tamo ih je uočio menadžer Albert Grossman, poznat po prijašnjem vođenju Boba Dylana i grupe „Peter, Paul and Mary“. Iduće 1968. godine s njim potpisuju ugovor za veliku diskografsku kuću Columbia Records, koja otkupljuje i njihova prava od malog Mainstream Recordsa. Izlazi album „Cheap Thrills“ koji odmah postaje zlatan, jasno je i zašto: sadržavao je uz ostalo hitove „Piece of my Heart“ i „Summertime“.

Ipak, bilo je jasno da sastav „Big Brother and the Holding Company“ nije u glazbenom smislu ni do koljena velikoj Janis, pa se ubrzo ispred naziva grupe nalazi ime Janis Joplin, ali ni to nije dugo trajalo. Iznenađeni brzom i velikom slavom, članovi sastava ubrzo su poklekli u toj stresnoj situaciji, koju su pokušavali smanjiti alkoholom i sad im vrlo dostupnim skupim drogama, pa za Božić1968. održavaju zadnji zajednički koncert. Razlaz, poslije će se pokazati za Janis nije prošao bez gorčine.

Janis Joplin formira novu nestalnu prateću skupinu, a u rujnu 1969. godine izlazi njen hvaljeni album „I Got Dem 'Ol Kozmic Blues Again, Mama“. No dok je Akerika definitvno prihvaćala, Europa je ostajala hladna. Jer glazba se upravo mijenjala, a drogirana i alkoholizirana Janis nije bila baš najuzornija za promociju. Suočena sa svim tim činjenicama Janis se pokušava odviknuti od ovisnosti i zamalo joj uspijeva.Tako osniva i treći sastav nazvan „Full Tilt Boogie Band“, kojeg sačinjavaju dobri, profesionalni i moderni glazbenici pa Janis upravo s njima oblikuje svoj konačni, tipični i jedinstveni stil pjevanja. Tada je po svemu bila najsretnija u svojoj kratkoj karijeri, konačno svoja. Sastav kreće u snimanje albuma „Pearl“ (Biser, što je Janisin nadimak iz djetinjstva), ali pod pritiskom stvaranja i rokova, Janis ponovo počinje koristiti heroin, što na nesreću uzrokuje preoziranje.

Pronađena je 4. listopada 1970. mrtva u motelu u Los Angelesu. A bilo joj je tek 27 godina…

Tako se dogodilo da je album, zahvaljujući članovima banda ipak objavljen posthumno, a od jedanaest pjesama dvije za koje nije uspjela snimiti vokale objavljene su kao instrumentali. Na albumu „Pearl“ uz ostale pjesme bila su i dva hita: „Me and Bobby McGee“ Krisa Kristoferrsona i svakako jedna od najvažnijih u njenoj karijeri „Mercedes Benz“.

Početkom 1971. album „Pearl“ stiže na američke top liste i čak devet tjedana ostaje na prvom mjestu najprodavanijih albuma, a „Me and Bobby McGee“ postaje njen najveći hit i također dolazi na prvo mjesto top lista.
Ne treba ni spominjati da je uslijedila žestoka eksploatacija djela Janis Joplin. Već 1972. Godine objavljen je dvostruki album uživo, a godinu kasnije i „Greatest Hits“ kolekcija. Za 1974. bio je spreman dokumentarni film „Janis“, a tu je bio i soundtrack album, s dvije LP-ploče. Tko zna zbrajati jasno mu je da već u tom trenu broj poshumnih ploča nadmašio one izdane za njenog života.
Ni na biografski film o Janis Joplin nije trebalo dugo čekati. Već 1979. godine bio je snimljen film „Rose“ s Bette Midler u glavnoj ulozi, što joj je donijelo nominaciju za nagradu Oscar.

Podsjećanje na Janis Joplin nastavljeno je i kasnije. Tako joj rodni grad postavlja 1988. godine spomenik, a 1995. uvrštena je u Rock 'n' Roll Hall of Fame. Časopis „Rolling Stone“ proglašava je 2004. u svom izboru 46. najutjecajnijom izvođačicom svih vremena, glazbena drama „S ljubavlju, janis“ igra na off-Broadwayu“, a 2005. dodijeljen joj je poshumni Grammy za životno djelo.

Danas bi se moglo steći dojam kako je Janis Joplin bila „uspješnija“ nakon smrti negoli za života, no to nikako ne stoji. U svojoj kratkoj karijeri ona se izborila za status najveće tadašnje pop zvijezde, a protivnici su joj bili sjajni Bob Dylan, veliki Jimy Hendrix ili nenadmašni Rolling Stonesi. Ali naša Pearl bila je uspoređivana i s najboljim crnačkim izvođačima bluesa, koji su praktično imali monopol na tu glazbu, sve dok se nije pojavila Janis, koja je do danas praktično ostala sinonim za blues, otvarajući tako put mnogim mladim pjevačicama i postajući uzor generacijama koje su dolazile.

Slušati danas pjesme Janis Joplin doista znači ponovo uživati u slobodi za koju se sama izborila, koliko god to bilo samouništavajuće i smrtonosno za nju…

Jure Ilić