RUŽA NA ASFALTU: TRNOVITA INSPIRACIJA

Zaljubljen u Ružu
Kao i uvijek, priča je ljubavna: mladić iz grada (Tvrtko) susreće djevojku sa sela (Ružicu) i među njima bukne ljubav. No stvari nisu tako jednostavne, kao što nije jednostavno prepričati sadržaj mjuzikla Ruža na asfaltu. Inspirirana stvarnim događajem, Ruža na asfaltu ne govori samo o ljubavi koja će, kako to obično biva, nakon niza zapletaja završiti sretno, nego govori o suvremenom svijetu, brzini življenja, modernoj tehnologiji, površnom načinu razmišljanja. Mašta autora – mladog libretista Igora Weidlicha, autora stihova Ladislava Prežigala i skladatelja Darka Hajseka – divljala je jureći od jedne suvremene teme do druge, te je doprla do homoseksualizma, lokalnih tajkuna i trgovanja dionicama. Istodobno, autori govore ozbiljno i podsmjehuju se, možda pitajući se, a možda i ne – kamo je ovaj svijet otišao. Njihova je priča tipična, ali je daleko od tradicionalne.

Glazbeni crossover
Isto se može reći za glazbu. Danas je za povezivanje klasične glazbe s popularnom uvriježeno upotrijebiti termin crossover. Prijelazi iz jednog glazbenog žanra u drugi sve su češći i gušći, a nisu uvjetovani samo podilaženju mladoj publici koja se sve više udaljava od „starinske“, „stare“ ili „zastarjele“ klasike. Uvjetuje ih znatiželja skladatelja. A premda je glazbena naobrazba skladatelja Ruže na asfaltu, Darka Hajseka, klasična (studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu), njegovo je zvučno polazište glazba kao takva. To je „svjetska“ glazba koja ne poznaje granice vezane uz instrumentaciju, harmonijski jezik i, uopće, žanrovsko shvaćanje: razlike između klasične glazbe, rocka, narodne i elektronske glazbe brišu se kako bi se, kao sinteza postojećih, uspostavio novi (možda postmodernistički?) glazbeni jezik.

U Ruži na asfaltu Darko Hajsek se služi najsuvremenijom „opremom“: matricama, elektronikom i rock-glazbenicima koje – tipično (i već viđeno u mjuziklima i rock operama) – „umeće“ u simfonijski orkestar kako bi ga pokrenuo, osuvremenio i „pomladio“. No i orkestar je iznimno velik: za razliku od većine brodvejskih mjuzikla gdje se nastoji skladati za što manji broj izvođača, partitura Ruže, s pojačanim korpusom udaraljki, puhača, pa i gudača, predviđa stotinu izvodilačkih duša (među njima je i veliki broj „egzotičnih“ instrumenata Bliskog i Dalekog Istoka)!

Dva creda
Kao što libretist Igor Weidlich ruralnu i urbanu sredinu gleda na novi, suvremeni način, tako skladatelj Hajsek glazbom iskazuje dvije velike ljubavi, dva creda. Prvi i najvažniji je ljubav prema hrvatskoj autentičnoj glazbi. Folklor kao polazna točka ulazi u sve pore glazbeno-scenskog djela: čuje ga se u songovima, prepoznaje ga se u orkestralnom tkivu, čuje ga se čak i u glazbenoj elektronici. I tu, zapravo, leži spoznaja da Hajsek ne kreće od rock-sastava i popularne glazbe – on kreće od izvorne hrvatske glazbe koja se dalje oslanja na strane folklorne elemente (afričke, kubanske, indijske). Hrvatski folklor se prepoznaje, ali se ne nameće poput citata, on je „ukomponiran“ kao asocijacija.
Drugi je skladateljev credo da je hrvatski folklor iznimno važan dio svjetske glazbene baštine, pa bi otuda trebala polaziti sva djela domaćih autora. Nalazeći hrvatski folklor u Beethovenovoj „Pastoralnoj“ simfoniji i Haydnovim djelima, skladatelj ga veliča i upotrebljava u svom mjuziklu koristeći se tipičnim ritmičkim i melodijskim pomacima, intervalskim razmacima, instrumentalnim bojama. No to ga ujedno vraća vlastitim korijenima i klasičnoj glazbi. Čini se da je Hajsekov odnos prema tom glazbenom „žanru“ poseban – toliko je njime ovladao da nema potrebe pokazivati i dokazivati kako zna i može skladati klasično. Klasična glazba je u srži njegovog djela, ona je osnova skladanja, pa zato cijela skladba, Ruža na asfaltu, zvuči složeno unatoč tomu što često leži na teritoriju teškog rocka. Od Haydna i Mozarta skladatelj „krade“ fugu kao oblik koji ponavlja složenost situacije u kojoj su se našli Ružica i Tvrtko: početak djela, čak prije uvertire donosi jednu fugu, temeljenu na temi Prima vera, a početak drugog čina donosi drugu fugu, temeljenu na temi Polaris. Dvije su teme u odnosu opozicije proljeće-ljubav-život i zima-hladnoća-smrt.

U vlastitoj mreži
Suvremeni bi sadržaj mogao iz svakodnevnog života zaći u više, filozofske sfere. No autori se ne zamaraju metafizikom. Oni nastoje prenijeti život kakav je danas kada ga se promatra „sa strane“. No pripovijedajući „sasvim običnu“ ljubavnu priču, objektivni promatrač postaje subjektivni (jer skriveni je narator, zapravo, upleten u priču). I autori se zapleću u vlastitu mrežu. Priča ih „grabi“ izmičući im tlo pod nogama, kližući iz tradicionalizma u suvremenost, krećući se naprijed-natrag u začaranom krugu ljubavnih, političkih i socijalnih tema. Može li mjuzikl biti toliko složen? Čini se - da, u novije vrijeme, može. Ili je i to igra riječima? Nije važno – važnije je da „zgrabi“ gledatelje kao što je „zgrabio“ autore Weidlicha, Hajseka i Prežigala.

Irena Paulus

Nazad na predstavu >>>