Grof Eisenstein bi večer želio provesti na gala plesu, ali mora se javiti u zatvor. Na ples bi i njegova sobarica, ali gazdarica ne želi ostati sama kod kuće. Kad Eisenstein odluči da će u zatvor tek nakon plesa, a k tome umjesto njega sprovedu gazdaričinog obožavatelja, to je tek početak događaja kojima će se za svoju slatku osvetu okoristiti prošle godine prevareni Šišmiš! Na kraju, kad sve opet bude na svome mjestu, svi će jednoglasno zaključiti da je za sve kriv - šampanjac.

"Šišmiša" su hvalili Liszt, Wagner, Brahms i Mahler, dirigenti Toscanini, Karajan i Bernstein. Gustav Mahler inzistirao je na ocjeni da je riječ o "najboljoj komičnoj operi". Po bogatstvu svoje melodike, raznovrsnosti orkestralnog zvuka (prisjetimo se tek nezaboravne uvertire!), dočaravanju različitih atmosfera, karakterizaciji likova, lepršavosti i istinskoj scenskoj radosti, ona to odista i jest.

Johann Strauss ml. (1825-1899) postao je općepriznati kralj valcera unatoč očevu protivljenju da se bavi glazbom. Tu plesnu formu razvio je do savršenstva. Dao mu je nov polet i svježinu, dinamičnost, novu i orginalnu melodiku koja se proširila i izjednačila s omiljenošću narodnih napjeva.
Strauss je prvi odlazio na velike koncertne turneje izvan Beča. Deset godina vodio je ljetne koncerte u Petrogradu. Sa svojim orkestrom obišao je sve europske metropole, a 1872. dirigirao je u New Yorku i Bostonu uz basnoslovan honorar od sto tisuća dolara. U tom je smislu prototip i pandan današnjim globalnim glazbenim zvijezdama. Poslije 1870. posvetio se opereti, a kao uzor poslužila su mu Offenbachova djela. Njegovom zaslugom valcer je postao sastavni i neizbježni dio operete, najprije bečke, a zatim i drugih vrsta, dajući im posebno obilježje i šarm.
Sa Straussom je bečka opereta dosegnula vrhunac i doživjela zlatno doba. Šišmiš je neiscrpno djelo čiji naslov definira i simbolizira čitav operetni žanr, pružajući ujedno njegove najbolje trenutke. Svekolikim ugođajem, glazbenim stilom, karakterom radnje i likova, opereta savršeno odgovara bečkom duhu i ukusu. Postala je zlatni standard kojim se mjere druga djela. Brižljivo je zanatski dotjerana. Briljantan libreto podastire zaplet i komične situacije, glazba nudi obilje užitka, od vatrometne uvertire, preko atraktivnih solističkih arija i višepjeva do zanosnog finala drugog čina (Brate moj, sestrice i brate moj) koji je obilježio epohu. U kazalištu gledatelj ne može mirno pratiti to djelo. Počet će se nesvjesno ljuljati u ritmu glazbe, valcera i drugih plesova.

Pogledajte fotografije iz predstave, fotografa Danila Balabana.

Pročitajte i tekst Davora Schopfa iz programske knjižice.