Poslovično naivan i narodski mudar

Dobri vojak Švejk jedinstven je među književnim likovima. Njegova razvojni put u češkoj literaturi nije zanimljiv samo zbog toga što je biografija njegova tvorca, pisca Jaroslava Hašeka, gotovo toliko živopisna kao i dogodovštine kroz koje Švejk prolazi već i zbog toga što je od pojave prvih humoreski do završnog, velebnog romana Švejk nadrastao okvire običnog, priprostog i naivnog vojaka i postao simboličkom ikonom. U raznim društvenim sustavima ta ikona može imati različita značenja. A kakvo značenje ona ima danas, u doba mnogobrojnih svjetskih ratova i vojnih okršaja, doba globalizacije u kojem su slavenski narodi postali jedni drugima dalji i nepoznatiji no što su bili u vrijeme KundK i u doba recesije, koja – zahvativši čitav svijet – nemeće druga pravila ponašanja?
Zanimljivost vezana uz dobrog vojaka Švejka je i ta što je Hašekovo djelo zagrebačka publika upoznala davne 1928. i to ne putem prijevoda romana već upravo u kazalištu. Naime, te je godine predstava izvedena na „tuškanačkoj pozornici Narodnog kazališta u režiji Aleksandra Biničkog, s tada trideset i sedmogodišnjim Augustom Cilićem u glavnoj ulozi“ (Hameršak, Od romana do izvedbe, Kolo, 3-4, 2008). U to doba tek je poneki hrvatski časopis znao donijeti prijevode Hašekovih novela i humoreski, a među njima i one o dogodovštinama vojaka Švejka, ali je tek Begovićev prijevod njemačke dramatizacije romana Broda i Reimanana i iznimna popularnost predstave, osigurala Švejkovo mjesto u hrvatskoj kulturi. Biti pripadnikom carske vojske i boriti se na nekoj od svjetskih bojišnica, ginući za carstvo koje teško da može zvati domovinom, nije bila Hrvatima nepoznata sudbina. Češki je Švejk na neki način bio pandan raznim domobranima Jambrekima, Vidima Trdakima, Štefima Loborcima, pa čak i Horvatima, te ostalim tragičnim figurama hrvatske književnosti s početka dvadesetog stoljeća. No, za razliku od svih njih, ratom obilježenih junaka koji su, htjeli ili ne, postali žrtvom administrativnog carskog sustava i – u krajnjim slučajevima – topovskim mesom, Hašekov Švejk je majstor preživljavanja i antijunak koji uspijeva izigrati sustav.

Pojedinac nasuprot sustavu i razlozi za smijeh
Švejk je za svakog „razumnog“ čovjeka potpuni blesan koji kao „poštenjak neiskvaren uniformom, nepopravljivi civil i neuništivi optimist“ (Predrag Jirsak) kroz svoje pikarske dogodovštine prolazi neoštećen upravo zahvaljujući vlastitoj naivnosti. Pa, ako i za trenutak pomislimo da je bilo što od onoga što je učinio, Švejk napravio misleći o možebitnim posljedicama svojih djela, ako i na trenutak pomislimo da u njegovim djelima ima predumišljaja i lukavstva – već će nas sljedeća „glupost“ koju taj dobri vojak čini u potpunosti razuvjeriti. Jer sve što čini, Švejk čini iz najbolje namjere, u želji da razveseli svoje nadređene ili nekom od poznanika vrati uslugu. Pri tome ponekad nastoji i ponešto zaraditi, te (baš kao i njegov tvorac) preprodaje ukradene pse. U odnosu na svijet koji ga okružuje, apsurdni svijet „degeneriranih aristokrata i njihovih činovničkih poslušnika“ (P. Jirsak), Švejk se u prvi mah uistinu može učiniti gotovo maloumnim glupanom čija djela proizlaze iz nerazumijevanja načina funkcioniranja sustava. No, on će ne jednom reći „tako vam je to“ razotkrivajući ne samo svoje duboko razumijevanje manipulacija kojima svaki politički sustav pribjegava ne bi li pojedinca oblikovao prema svojim potrebama, nego i vlastitu spremnost da se – ponekad u posljednji trenutak – toj manipulaciji vrlo uspješno izmakne. A Jozef Švejk se, iako se načelno prepušta toj manipulaciji, ne da samo tako oblikovati. On ostaje dobrohotan i dobronamjeran, vrlo prizeman i životan u svojoj namjeri preživljavanja. Iako pri tome viče kako će poginuti za cara i monarhiju. Od prvog prizora predstave njegov pasivni otpor raste i pretvara sve oko sebe u lakrdiju. Ali ne lakrdiju i farsu, nego pravu satiru kojoj – svojom navodnom naivnošću – Švejk bespoštedno izvrgava sve oko sebe.

Švejk ne postoji bez pravog interpreta
„Švejk se (..) paradoksalno javlja kao korozivni čimbenik vojničke mašinerije te slojevit književni tip. Komika njegove naravi izvire iz sukoba iskustvene podloge kojom se suprotstavlja neljudskoj zbilji, pri čemu sâm uopće ne razabire apsurdnu logiku, paradoksalnost i krajnje dosege tog sukoba“ (P. Jirsak) A sve te komike ne bi bilo kada Švejkov lik ne bi imao dostojnog interpreta na sceni, i to takvog koji od njega neće učiniti karikaturu, već će njegov lik prikazati s pravom dozom humora, melankolije i iskrena žaljenja što u ključnim trenucima njegove namjere i postupci nisu urodili plodom. U predstavi redatelja Damira Lončara, unatoč necjelovitosti romana, Jozef Švejk prolazi puni dramski luk u pokušaju preživljavanja ratnih zbivanja. A glumac Vid Balog, tumačeći Švejka, pred publiku donosi sasvim drugačiji tip komike koja se – bez suvišnog podilaženja publici – gledatelju počinje sviđati upravo zbog prave doze iskrenosti i duhovitosti. I dok je Švejku ponekad teško suspregnuti osmijeh kojim će popratiti muke svojih sugovrnika kada se nađu suočeni s posljedicama njegovih dobrih namjera, publika će tu suzdržanost znati cijeniti i nagraditi.

Lidija Zozoli