Ray Cooney počeo je raditi u kazalištu kao mladić 1946. godine. Usavršavao je glumačko umijeće u brojnim družinama i raznovrsnim ulogama, a diplomirao je glumu 1956. Ubrzo je počeo i pisati, što sam, što sa suradnicima (Hilton, Chapman...), te režirati, ostvarivši na ovaj ili onaj način u grozničavu i višestrukom djelovanju, nekoliko desetina predstava. Godine 1983. osnovao je vlastito kazalište, Theatre of Comedy Company. Hrvatskom je gledateljstvu dobro poznat, prvenstveno po predstavama Gradskog kazališta Komedija - Kidaj od svoje žene (Run for Your Wife; 1990.), Luda noć u Hotelu President (Out of Order; 1993.) i Luda lova (Funny Money; 1997.).

Uhvaćen u mrežu izravni je nastavak komedije Kidaj od svoje žene: londonski taksist John Smith i nakon 18 godina vodi lagodan dvostruki život, samo što sad ima dvoje djece. Sa ženom Mary, u Wimbledonu, kćer Vicki, a sa ženom Barbarom, u Strethamu, sina Gavina. I tko zna do kada bi to i kako trajalo, da se u njegov život nije upleo slučaj: njegova djeca Vicki i Gavin upoznaju se preko interneta, dopisuju se i bezazleno zabavljaju. Ali kad uslijedi i moguć sastanak i kad bezbrižni otac sve sazna, prestravljuje ga pomisao na opasnost prisnije veze, ljubavi, ili čak i ... veće nevolje. U panici traži pomoć podstanara i prijatelja Stanleya - i ludnica počinje!

Stroži bi kritičari, možda čak i s pravom, mogli osporiti neke odlike poznatoga komediografa, čija se komika nastavlja na tradiciju vodvilja i "lake" komedije (Labiche, Feydeau...), koji podjednako očarava kazališta, gledatelje i glumce, ali Cooney možda baš u ovoj komediji nije samo neodoljivo smiješan i zabavan, u kazališnom smislu vrtoglavo zaigran i zapetljan u neumoljivom i logičnom slijedu događanja.

Ali, u ovoj bismo naoko lakoj komediji mogli naslutiti i određenu ozbiljnost, pa čak i oporo upozorenje: svijet je možda ipak pretjerao u lakomislenom i površno lagodnom življenju. Naime, prvotna kazališna dosjetka iz komedije Kidaj od svoje žene, koja pred gledateljstvom teče istovremeno u dva navlas jednaka stana, ovdje je postala još znakovitija: ona ne govori samo o jednakom fizičkom prostoru, već o jednakom duhovnom prostoru junaka. O istovjetnim reakcijama, o prihvaćanju privida kao stvarnosti. U tom je smislu znakovit i naslov - Uhvaćen u mrežu. Nije u mrežu uhvaćen samo jedan od tisuća Johnova Smitha, tamo negdje, u Londonu, nego svi mi. I ne samo u jednu mrežu. Čovjekov je prostor, dakle i njegov duh, premrežen svim i svačim: tehnikom, prometom, medijima... Mogli bismo dakle reći da ova vedra komedija govori i o gubitku čovjekova osobnog, a i društvenog identiteta. Komformizam dramskih osoba (onih starijih) postaje pomalo otužan, praznjikav, u krajnosti - besmislen. Na njihovu sreću, kazna koja ih stiže za naoko sitne nepodopštine i slabosti samo je - neodoljiv smijeh gotovo uvijek punih kazališnih gledališta.

NA STRANICU O PREDSTAVI