U tipičnoj periferijskoj gostionici, negdje na Trešnjevci, pred sam kraj rata i uoči oslobođenja (ili pada – ovisno iz kog kuta gledate) Zagreba, okupili su se predstavnici onih koji odlaze i onih koji dolaze. Baš kao što su se i inače okupljali svake večeri kod gazde Žugečića, poznatijeg kao Polonije. U Zagrebu je, naime, opće poznato kako se u Zelenom kakaduu pričaju najzanimljivije i najstravičnije priče, a može se dobro i popiti i pojesti bez obzira na nestašicu. Dobra zabava uz jelo i piće - u ratnim vremenima zvuči kao oaza mira i radosti. Nije ni čudo da je za boravak u gostionici gostima često potrebna preporuka nekog stalnog gosta ili nekog dugogodišnjeg Polonijeva prijatelja, a ti su obično glumci... U Zelenom kakaduu se, kao u kakvoj neutralnoj zoni susreću obrtnici, bankari, advokati, ustaški časnici, špijuni s ilegalcima, radnicima i prostitutkama, lopovima, ubojicama. U atmosferi mogućeg sukoba pred stvarnim gostima Polonijevi prijatelji glumci igraju unaprijed dogovoreni scenario. Ali te je večeri napetost u zraku gušća i njihova se igra završava prema drugačijem, mnogo zanimljivijem, scenariju....
U originalu, ova jednočinka zbiva se u Parizu, uvečer 14. lipnja 1789, neposredno prije pada Bastille i početka francuske revolucije. Nino Škrabe Schnitzlerovu je dramu smjestio u Zagreb, neposredno prije ulaska partizana u glavni grad. Time je oživio vrijeme pred stvarni ulazak revolucije, koja se tada zvala narodno oslobodilačka borba, u naoko mirne živote Zagrepčana. A oni su, uz zvuke poznatih međuratnih šlagera, uspješno provodili politiku prema kojoj se rat, revolucija, prevrat, represija i sve ostale velike stvari događaju „nekom drugom“. Ipak, radoznali i željni uzbuđenja, rado su zalazili u Zeleni kakadu, jedino mjesto u gradu u kojem su bez cenzure mogli slušati o stravičnim događajima i doživjeti kakav stravičan (a ipak bezazlen) incident. I jednako kao i Schnitzler u svojem tekstu, tako i Škrabe u svojoj dramaturškoj preinaci originala oslikava fresku jednog opasnog i intrigantnog razdoblja koje nam je bliže nego što možemo zamisliti jer u nekim vremenima samo je povijesna scenografija različita dok su odnosi, problemi, emocije, zaraćene ideologije vrlo, vrlo slični. A da se – na kraju cijele ove priče o povijesti i ratovima - svijet ni tada kao ni danas ne može okretati bez ljubavi u Kazalištu Komedija pokazat će vam impozantna glumačka ekipa od dvadeset Komedijinih zvijezda koje predvodi Ivica Zadro kao gostioničar Polonije.

Romanopisac i dramatičar Arthur Schnitzler (Beč, 1862 - 1931) jedan je od značajnijih predstavnika bečke moderne. Podrijetlom iz ugledne židovske obitelji, završava medicinu i postaje ugledan liječnik. Napisao je pedesetak drama kojima se afirmirao kao pisac, a pisao je novele i romane. U svojim djelima, impresionističkim opisima, intelektualizacijom, ironijski i satirički intoniranom vještom naracijom, oslikava građanski život bečkih intelektualnih i umjetničkih krugova fin de siěcla, produbljujući karakterizaciju likova Freudovom psihoanalizom. Teme njegovih drama, od Ljubakanja (Liebelei, 1896), preko ciklusa jednočinki Anatol (1889-1893) do Komtesse Mitzzi (1909), su ljubavnički odnosi i erotika u najrazličitijim varijacijama. Drame Freiwild (1898) i Das Vermächtnis (1899) predstavljaju iskorak prema socijalnoj tematici dok se u dramama Samotan put (Der einsame Weg, 1903) i Poziv života (Der Ruf des Lebens, 1906) bavi i tragičnim temama. U većini djela, dramskih i proznih, Schnitzler se satirički bavi temama dvoboja, kritikom antisemitizma i militarizmom, kritizira vladu i političke stranke. Među poznatije Schnitzlerove drame ubrajaju se i Kolo (Reigen, 1903; film M. Ophulsa La Ronde i drama D. Harea The Blue Room), Profesor Bernhardi (1912), Daleka zemlja (Das weite Land, 1910). Treba spomenuti i djela Fräulein Else (1924), Sterben (1895), Casanovas Heimfahrt (1918), Traumnovelle (1926), Über Krieg und Frieden (1939). Među mnoštvom novela izdvaja se Poručnik Gustl (Leutnant Gustl, 1901) u kojoj se Schnitzler dosljedno služi tehnikom unutranjeg monologa. Napisao je romane Put u slobodu (Der Weg ins Freie, 1908) i Therese (1928). Autobiografski roman Mladost u Beču (Jugend in Wien 1968) objavljen je nakon njegove smrti kao i mnogobrojni dnevnički zapisi te drugi rukopisi.

Pogledajte fotografije iz predstave, fotografa Danila Balabana.