Cabaret

Joe Masteroff / Fred Ebb / John Kander: CABARET
Prijevod: Iva Boršić

Nakon velikog i uspješnog hita, mjuzikla Chicago, čije je uprizorenje u Kazalištu Komedija nagrađeno svim važnim nagradama u hrvatskom kazalištu, redateljica Dora Ruždjak ponovno će postaviti još jednu uspješnicu ovog trojca. Mjuzikl Cabaret nastao je po motivima drame Johna van Drutena I am a camera iz 1951. koja je pak nastala adaptacijom romana Christophera Isherwooda Goodbye to Berlin. Zahvaljujući filmu Boba Fossea iz 1972. gledatelji znaju sve (ili gotovo sve) o kabaretskoj pjevačici iz Kit Kat kluba koja živi vrlo neurednim životom u Berlinu početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Na neuspjeh osuđena ljubavna veza između Sally Bowles i mladog američkog pisca Cliffa Bradshawa jedan je od motiva ovog mjuzikla koji oslikava vrijeme rasta nacizma, neimaštinu i bijedu ispod sjajnih reklama, ekonomsku krizu koja razjeda međuljudske odnose i veze kao i neobičnu sposobnost ljudi da ne žele vidjeti zlo i zločin kada im se događa pred očima. Ipak, u središtu svega je Kit Kat klub i njegov konferansije čiji ironični komentari i dekadentno kabaretsko ozračje funkcioniraju kao metafora predratne Njemačke.

[supsystic-gallery id=20 position=center]

Mjuzikl Cabaret već je nakon prvog uprizorenja 1966. doživio velik uspjeh, nagrađen je mnogim nagradama, a svako novo uprizorenje, kojih je u proteklih četrdesetak godina bilo mnogo, također nije prošlo nezapaženo. Kazalište Komedija svojom tradicijom postavljanja vrhunskih svjetskih mjuzikala želi publici pružiti užitak gledanja vrhunske glazbene produkcije kakvu Komedijin ansambl zna i može napraviti.

Dirigent: Dinko Appelt
Redateljica: Dora Ruždjak Podolski
Koreografkinja: Petra Hrašćanec
Scenograf: Ivo Knezović
Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
Korepetirtor: Krešimir Batinić

Osobe:
Master of Ceremonies (Emcee)  Dražen Čuček
Clifford Bradshaw  Ronald Žlabur
Fräulein Scneider  Jasna Bilušić
Herr Schultz  Dražen Bratulić
Fräulein Kost  Sanja Marin
Sally Bowles  Renata Sabljak
Ernst Ludwig  Davor Svedružić
Gospođica  Ana Magud

Kritike:

Port.hr

Večernji list

Urbancult

 Nagrade:

Nagrada hrvatskoga glumišta 2012. za najbolju predstavu u kategoriji Opereta / Mjuzikl 

Nagrada hrvatskoga glumišta 2012. Draženu Čučeku za najboljega glumca za ulogu EmCee-ja

 

Pročitajte tekst Irene Paulus iz programske knjižice:

KABARET O ŽIVOTU I ŽIVOT U KABARETU

Mala povijest kabareta

Kada je Rodolphe Salis, sin bogatog pivara, pjesnik, slikar i boem, godine 1881. otvorio prvi kabaret-klub Chat Noir, klubovi u kojima su gosti sjedili za stolovima te gledali neobični, često bizarni show s pjevanjem, plesanjem, komičnim i drugim točkama kazališno-boemskog tipa postali su neizostavnim dijelom pariškog noćnog života. Show je vodio Majstor ceremonije, koji je nerijetko bio sam vlasnik pa je dočekivao goste, nastupao i, ukratko, cijelim svojim bićem sudjelovao u zabavi. Tako je Salis svoje goste dočekivao s “Vaša Ekselencijo!” ili “Vaša štovana Izborna Visosti!”, a njegova je Chat Noir šesnaest godina sve “luđim” predstavama privlačila boeme, intelektualce i aristokrate.

U međuvremenu su u Parizu kabareti počeli nicati kao gljive poslije kiše, a najpoznatiji je bio Le Mirliton. Le Mirliton je bio sasvim drugačiji. Dok je Chat Noir parodirao akademizam (ne samo “uzvišenim” Salisovim pozdravom svakome gostu, nego i “srednjovjekovnim” uređenjem unutrašnjosti, a i predstavama u kojima su uživali ugledni posjetitelji poput Maupassanta, Huysmansa, Degasa, Maneta, Zole, pa čak i princa od Walesa), Le Mirliton je bio bliži uličarima. Ni njegov vlasnik Aristide Bruant nije bio daleko od te titule jer je karijeru započeo kao fijakerist na pariškom Gard du Nordu. “Ogromnog rasta, u visokim čizmama, crnoj odjeći, s crvenim šalom oko vrata i velikim šeširom na glavi, skočio bi na drveni podij, sjeo na nj i zaurlao: ‘Zavežite gubice, počinjem pjevati!'”, napisao je Igor Mrduljaš u knjizi Zagrebački kabaret – slika jednog rubnog kazališta.

Kabaret se od cabaret-chantana Rodolphea Salisa, razvijao u specifičnu, ulično-aristokratsku, izrazito boemsku formu. U Njemačkoj je teren pripremila bogata tradicija pučkog kazališta kojoj, sudeći prema definicijama te dramske vrste (“kazalište za veliko mnoštvo, za svakoga”), kabaret, ali i vodvilj, burleska, revija, cirkuska predstava, glazbena komedija, pa i mjuzikl, pripadaju kao podvrsta. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Njemačkoj kabaret je imao posebno važnu ulogu jer je, kako Mrduljaš piše, u vrijeme Trećeg Reicha predstavljao posljednje utočište protiv nacizma. Tako je, na primjer, Werner Fink, koji je vodio kabaret Katakombe, odmah reagirao ako je u publici zamijetio naciste: “Gospodo, govorim li prebrzo? Možete li me slijediti? Ili ja vas moram slijediti?” Za razliku od vlasnika nekih drugih klubova, koji su zbog sličnog stava smrtno stradali, Fink je uspio preživjeti Drugi svjetski rat.

Berlinske priče Christophera Isherwooda

Pojava nove ideologije u Njemačkoj koja je pojam “narod” stavljala na uzvišeni položaj i pod čijom je krinkom bilo dopušteno sve – pa i pretući ili čak ubiti čovjeka na ulici, navela je englesko-američkog pisca Christophera Isherwooda na pisanje kratkih priča. U svoje je priče upleo vlastiti doživljaj Berlina, čiji ga je šarm odmah privukao. Kao sveprisutan znatiželjnik u berlinskom noćnom životu, Isherwood je bio oduševljen nekritičkim prihvaćanjem seksualnih sloboda (pisac je sam pokazivao homoseksualne sklonosti, a u Berlinu je boravio kao student medicine 1928-1929). Međutim, slobodu koju su s jedne strane nudili berlinski noćni klubovi sve je intenzivnije remetio rastući nacizam, a ta se ideologija izrazito negativnog predznaka prema pojedinim skupinama – naročito prema Židovima, homoseksualcima i prostitutkama – ponašala kao prema prljavim bićima koje ne treba samo izopćiti nego potpuno iskorijeniti.

Lagodni život kabareta postao je potpuno oprečan stvarnom životu. Opreke su bile toliko snažne da ih je Isherwood počeo obilježavati u svojim zapisima, a oni su objavljeni 1945. pod naslovom Berlinske priče (The Berlin Stories). U romanu Zbogom, Berlinu (Goodbye to Berlin) iz Berlinskih priča kao jedan od sporednih likova javlja se Engleskinja Sally Bowles, kabaretska pjevačica (za lik Sally pisca je inspirirala engleska glumica i pjevačica Jean Ross). Daljnji slijed zbivanja bio je logičan: kako je kabaretska pozornica zahtijevala glazbene nastupe, pomak prema glazbenoj sceni bilo je lako predvidjeti.

Najprije je kazališni pisac i režiser John van Druten Zbogom, Berlinu preradio u kazališnu predstavu naslova Ja sam kamera (I Am a Camera), a zatim je skladatelj i tekstopisac Sandy Wilson napisao dio glazbe i dramski tekst prema Isherwoodovoj priči s namjerom da je uobliči u glazbeno-scenski komad.

U međuvremenu je producent David Black režiju priče o kabaretu odlučio povjeriti čuvenom Haroldu Princeu koji je vrlo brzo uvidio da Wilsonova glazba ne hvata dobro duh Njemačke u vrijeme Weimarske republike. Prince se tada obratio skladatelju Johnu Kanderu i tekstopiscu Fredu Ebbu s molbom da napišu glazbu prema Van Drutenovom kazališnom komadu i Isherwoodovoj priči. Pisanje libreta povjerio je američkom dramaturgu Joeu Masteroffu, koji je izmijenio odnose među nekim likovima te uveo nove, ali je ostavio važnu dvostruku liniju: jedna je priča pratila zbivanja u dekadentnom klubu Kit Kat u kojemu je, zajedno s Majstorom ceremonije, nastupala Sally Bowles, a druga je priča pratila “stvarni” život u kojemu Sally živi s američkim prijateljem Cliffom Bradshawom.

Priča na dva kolosijeka

Clifford Bradshaw američki je pisac koji dolazi u Berlin u nadi da će naći inspiraciju za svoj novi roman. Odsjeda u pansionu Fräulein Schneider koji će naposljetku doista postati okosnicom njegovog novog romana. Cliff, naime, neko vrijeme uživa u predstavama noćnog kluba Kit Kat, u kojemu mu za oko zapinje zamamna Sally Bowles. Tada još ni ne sanja da će Sally jednoga dana biti izbačena iz kluba te da će se preseliti u njegovu sobu i da će se njih dvoje zaljubiti. Svijet se čini idealnim, naročito kada i prodavač voća Herr Schultz i Fräulein Schneider objave zaruke. Međutim, Sally ostaje trudna (ne znajući tko je otac djeteta), a Fräulein se počinje kolebati oko udaje, potaknuta upozorenjem svojeg prijatelja Ernsta Ludwiga kako i nije najpametnije udati se za Židova. Naposljetku život odnese sve: Sally abortira unatoč Cliffovoj želji da nju i dijete odvede u sretniji život u Pariz, a zatim u Ameriku, Fräulein Schneider odustaje od udaje, a Herr Schultz seli u drugi pansion. Clifford odlazi u Pariz bez Sally.

Sve se to odvija uz komentare Majstora ceremonije koji sa svog povlaštenog položaja pripovjedača i voditelja kluba Kit Kat kroz pjesmu tumači život. Ali crne misli nadvile su se i nad klub Kit Kat u čijem se gledalištu sve češće pjevaju nacističke pjesme…

Zrcaljenje publike: život i pozornica u pjesmama

U izvornoj brodvejskoj predstavi Cabaret koja je prvi puta prikazana publici 20. studenoga 1966. u kazalištu Broadhurst, redatelj Harold Prince kružnu formu ovog mjuzikla (koji po mnogočemu na sebe preuzima i formu boemskog kabareta) odlučio je gledateljima predočiti nizom zrcala s kojima se publika suočila čim je stupila u kazalište. Kazališni zastor bio je podignut, a zrcala su odražavala gledatelje koji su na taj način i sami postali dijelom predstave. Istu je sliku stvorio i slavni redatelj Bob Fosse kada je 1972. prema kazališno-glazbenom predlošku snimio istoimeni film. Film je tada u zvjezdanu orbitu lansirao relativno nepoznatu Lizu Minnelli te proslavio Joela Greya kao Majstora ceremonije (Grey je u istoj ulozi nastupao u kazališnoj predstavi, a Fosse se dugo nećkao da ga uzme u film).

Veza s publikom preko zrcala u kazališnoj predstavi i slavnom filmu nije bila slučajnost. U kabaretima su se pozornica i gledalište nerijetko stapali, a pjevati je mogao svatko – i čovjek na pozornici i čovjek u gledalištu. U Cabaretu se Majstor ceremonije uvijek obraća publici (i kazališnoj i filmskoj), a u filmu su česte scene u kojima Joel Grey nastoji na pozornicu dovući neku debelu gospođu ili se rukuje s gospodom u prvom redu. U “pravim” kabaretima prizori doista nisu bili daleko od opisanih: na primjer, poznato je da je u Chat Noir često navraćao Claude Debussy koji je ponekad dirigirao zborom sastavljenom od sâmih gledatelja.

Stoga nije čudno da u ovom mjuziklu interakcija s publikom započinje već u uvodnom broju, u kojem umjesto često neuljudnog i boemski intoniranog pozdrava kojime su Salis i Bruant svoju publiku uvlačili u noćni život, Majstor ceremonije na tri jezika pjeva dobrodošlicu svim gostima (Willkommen). Kao u svakom kabaretu, tako i u ovom, kazališnom, M.C. vodi publiku kroz show, no show je ovaj put mješavina stvarnog života i fikcije koja ga, zapravo, komentira. Zato su pjesme koje pjeva Majstor ceremonije često provokativne, a njihov je cilj da šokiraju. Na primjer, pjesma Kad biste znali što ja znam (If You Could See Her With My Eyes), u kojem je glavno lice gorila, isprva djeluje kao jedna od kabaretskih groteski pa ju ne treba shvaćati ozbiljno. No postupno se počinje naslućivati antisemitski kontekst, a sve je jasno na kraju kada M.C. izgovara: “Kad biste znali što ja znam, ta Židovka bila bi fajn!” Tekst je to koji je na premijeri mjuzikla Cabaret izazvao proteste, pa čak i bojkot, ali je uloga pjesme bila i da komentira konkretnu situaciju: zaruke Herr Schultza i Fräulein Schneider od početka su osuđene na propast.

Provlačeći vlastite komentare koji s pozornice otrovnim strelicama pogađaju bit konkretnih, stvarnih situacija, Majstor ceremonije govori i o Cliffovoj seksualnoj orijentaciji koja upućuje na biseksualnost. Kvazijodlanje u pjesmi Dvije dame (Two Ladies) upućuje na potencijalnu seksualnu slobodu koja je svojedobno toliko oduševila autora Berlinskih priča, Christophera Isherwooda. M.C.-jev komentar pogađa i bit Cliffovog očito ilegalnog posla koji mu nudi Ernst Ludwig. No Cliff se ne može oprijeti čarima novca koje su Kander i Ebb opisali u legendarnoj pjesmi Money (Money je jedna od pjesama koja je skladana za potrebe filma, ali je zbog popularnosti “prebačena” i u kazališnu verziju mjuzikla). A nisu li seks i novac glavni pokretači suvremenog društva?

Sally Bowles svakako ne skriva vlastitu seksualnost, a to se čuje čim pokaže zanimanje za pridošlicu Clifforda (Nemojte reći mami/Don’t Tell Mama). No ono što je specifično za Sally je činjenica da je ona sposobna zažmiriti na oba oka kada se radi o politici ili zbivanjima na ulici. Ona živi svoj život, a taj je život kabaret. Zato ga ona, bez obzira na sve (i na abortus, i na činjenicu da su Cliffa pretukli nacisti, i na probleme Herr Schultza) veže isključivo uz pjesmu. “Život je kabaret”, pjeva u jednom od najpopularnijih brojeva kojim negira postojanje “stvarnog” svijeta i pozdravlja nestvarni svijet noćnog kluba.

A zapravo, život se polako i sigurno počinje uvlačiti u nestvarni svijet pozornice upravo zahvaljujući činjenici da u kabaretu može svatko – i pozvan i nepozvan – zapjevati. Tako će pjesma (Budućnost je tu za nas/Tomorrow Belongs To Me), u početku naizgled sasvim nevino, slaviti ljepote prirode. Mjera je trodobna, a melodija je izuzetno pjevna i glazbeno vrlo, vrlo jednostavna (s očitim ciljem da “lako uđe u uho” i da je svatko može otpjevati). Tekst je svijetlo intoniran: “Već zlaćanog sunašca prosu se sjaj, a jelenji čuje se kas…” U tom trenutku nitko ne pomišlja na nasilje, agresiju, brutalnost – pojmove do kojih će, u krajnjoj konzekvenci, dovesti pjevanje. Teško je pojmiti da će nešto tako lijepo i pozitivno, uslijed tekstualnih obrata i manipulacija, prerasti u zastrašujuću himnu nacionalsocijalističkom pokretu.

Cabaret je bio jedan od prvih mjuzikala u kojemu nije bilo pravog sretnog završetka (dapače, događaji u Cabaretu daju naslutiti da budućnost neće donijeti ništa dobro njegovim likovima, koji, osim Clifforda, ostaju u nacističkom Berlinu). No unatoč tome mjuzikl je stekao kultni status pa je još 1967. nagrađen s osam nagrada Tony (među kojima su i nagrada za najbolji mjuzikl i najbolju glazbenu partituru). Svaka nova izvedba rezultira novim nagradama, jer uloge su izazovne i poticajne, a tekst provokativan i zanimljiv. Također, kultna je struktura ovog mjuzikla koji svojom kružnom formom na specifičan način povezuje pozornicu s publikom dok o popularnosti pjesama koje su ga doslovno proslavile svojom muzikalnošću, svojom putenošću, ali i svojom dvosmislenošću ne treba ni govoriti. Postoji li uopće mjuzikl koji ima voditelja koji je ujedno narator i komentator te koji, dijeleći uvrede, ali i želeći zabaviti, široke ruke pozdravlja publiku i uvlači je u svoj crni svijet? A mi mu priskačemo s oduševljenjem jer je taj svijet svejedno daleko ljepši od stvarnosti…

Irena Paulus