Đerdan

Glazbeni igrokaz u 5 slika
Po motivima Dinka Šimunovića napisali Cvjetko Jakelić i Jakov Gotovac

Đerdan u đerdanu glazbenoscenskih djela Jakova Gotovca

Jakov Gotovac odigrao je istaknutu i važnu ulogu u razvoju hrvatske glazbe i njezinoj afirmaciji u svijetu. Rođen je 11. listopada 1895. u Splitu. Podrijetlo mu je iz gorštačkoga kraja srednje Dalmacije, iz sredine koja je hrvatskoj kulturi dala umjetnike kao što su kipar Ivan Meštrović, književnici Dinko Šimunović i Milan Begović, skladatelj Krsto Odak. Duh toga kraja i krš Dalmatinske zagore, živi u mnogim stranicama Gotovčeve glazbe jer ga je iskonski nosio u sebi. Nakon završene gimnazije i prvih glazbenih znanja što ih je u Splitu dobio od naših skladatelja Antuna Dobronića i Josipa Hatzea, upisao se po želji roditelja na Pravni fakultet u Zagrebu. Ubrzo se, međutim, potaknut početnim skladateljskim uspjesima, potpuno posvećuje glazbi i odlazi u Beč gdje studira kompoziciju na Muzičkoj akademiji u klasi Josepha Marxa. Po povratku u domovinu, 1922., najprije je organizirao glazbeni život u Šibeniku. Godine 1923. postaje korepetitor, a onda i dirigent Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, sve do 1957. Najznačajnije skladbe napisao je između dva svjetska rata kao izraziti predstavnik nacionalnoga glazbenog smjera. Koristeći karakteristične elemente narodne glazbe i teme iz seoskog života, stvorio je vlastiti, prepoznatljivi glazbeni idiom.
Najuspjelije i najpoznatije od devedesetak Gotovčevih skladbi su narodni obred za muški zbor i instrumentalni sastav Koleda op. 11 (1925.), Simfonijsko kolo op. 12 (1926.) i komična opera Ero s onoga svijeta op. 17 (1935.). U Koledi je izvrsno prikazao isječak iz narodnog života u karakterističnoj formi koledanja s njegovim kontrastnim fazama. Briljatno instrumentirano Simfonijsko kolo daje bogatu glazbenu sliku toga najizrazitijeg plesa Južnih Slavena. Ono se, kao i opera Ero s onoga svijeta, zarana afirmiralo u inozemstvu i učinilo Gotovca jednim od najpoznatijih skladatelja izvan granica tadašnje Jugoslavije. Ero s onoga svijeta pripada vrhu žanra komične opere uopće. Postavljen je u devedesetak opernih kuća širom Europe i preveden je na devet jezika.
Glavno sredstvo Gotovčeva umjetničkog izraza je melodika. U njoj je postigao najznačajnije rezultate, približujući se svjesno i uspješno narodnoj glazbenoj misli. U njegovoj melodiji osjeća se utjecaj Mediterana i talijanskih verista. Obrađujući melodičke zamisli, zaodijevao ih je harmonijama tradicionalno tonalne okosnice u kojima disonanca ponekad zaigra ulogu sočnoga kontrasta. Kontrapunktičko-polifoničkim postupcima rijetko se koristio. Nije eksperimentirao i nije se upuštao u suvremene kompozicijske tehnike, iako ih je poznavao. Ostao je do kraja svoj, znajući što može i što iz zapisa svojega genetskog koda želi umjetnički izraziti. Umro je 16. listopada 1982. u Zagrebu.

Glazbeni igrokaz u pet slika Đerdan (op. 30) šesto je Gotovčevo glazbenoscensko djelo. Prethodili su mu scenska glazba za pastirsku igru Dubravka te opere Morana, Ero s onoga svijeta, Kamenik i Mila Gojsalića. Nakon njega skladao je još opere Dalmaro, Stanac i Petar Svačić.
Gotovac je nastojao da svako njegovo glazbenoscensko djelo bude drugačije. Svakodnevni rad u kazalištu i dodir s pozornicom nadopunjavali su njegovu nadarenost te urođeni smisao za glazbenu scenu i opernu dramaturgiju. Pristupajući Đerdanu, vodio je računa da on bude pristupačan širokoj publici i prikladan za izvođenje u manjim kazalištima. Namijenio ga je kazalištu Komedija gdje je praizveden na petu obljetnicu kazališta, 29. studenoga 1955. Već tada dobio je epitet Mali Ero što on doista jest zbog tematske sličnosti i prepoznatljivosti autorova glazbenog stila. “Stari ga je radio s velikim veseljem i poletom”, prisjetio se 1992. skladateljev sin, dirigent Pero Gotovac prigodom postavljanja Đerdana u Komediji koja mu je oduvijek, u okviru trajnog opredjeljenja njegovanja domaće baštine, posvećivala doličnu pažnju.
Libreto je spretno sastavljen po motivima dviju novela Dinka Šimunovića, Đerdan i Alkar. Poticaj za nastanak djela dao je 1948. Komedijin glumac Cvjetko Jakelić koji je uvidio scenske mogućnosti Šimunovićevih pripovijetki. Tri je godine surađivao s Gotovcem na njihovoj transformaciji u prikladan libreto pri čemu su promijenili imena nekih likova i pojednostavili fabulu. Iznenadna smrt mladog Jakelića 1951. prekinula je taj rad. Na Komedijin poticaj, uoči njene pete obljetnice, Jakov Gotovac ponovo se prihvatio Đerdana te završio konačnu scensku i tekstualnu obradu. Dvadeset i sedam glazbenih brojeva dopunjuju i dramaturški su spojeni s govorenim tekstom. Partituru je protkao narodnim napjevima, ljubavnim i pastirskim pjesmama, napitnicama i rugalicama, narodnim običajima, plesovima i kolima, a neke je stranice i pojedine arije oblikovao u opernom stilu. Na taj je način postigao veliku šarolikost i bujnost, posvećujući posebnu pozornost zborskim ulomcima u kojima se odražava njegova bogata invencija i skladateljsko majstorstvo.

Otmica djevojke, odnosno bijeg mladih pred patrijarhalnim običajima i stegom, te pobjeda ljubavi, motiv su s kojim se Gotovac bavio u nekoliko glazbenoscenskih djela. Već njegovo prvo ostvarenje toga žanra, scenska glazba za pastirsku igru Dubravka Ivana Gundulića, donosi nešto slično: bavi se otkrivanjem prijevare jer, po drevnom običaju, najljepša pastirica treba pripasti i udati se za najljepšega pastira. No, podmićeni gradski suci ne daju Dubravku Miljenku, već bogatom i ružnom Grdanu koji ih je potkupio. Bog Lero je zbog toga nezadovoljan i zaprijeti grmljavinom, pa narod uviđa da je bio obmanut, otima Dubravku od Grdana i daje je Miljenku. Himnom slobodi sve završava u sreći i zadovoljstvu.
U operi Morana spletkarica Govedarka želi razdvojiti zaljubljeni par Moranu i Bojana kako bi ostvarila Moranino vjenčanje s drugim, mnogo bogatijim čovjekom. Mladi par tada odlazi u planinu da sami žive za svoju ljubav. Govedarka buni narod koji polazi kamenovati Moranu i Bojana radi grijeha, ali ih spašava dobri gajdaš Gojen i otkriva Govedarkine podle namjere. Opera završava pomirbom te slavljem sretnih zaljubljenika i njihovim zarukama. U Eri s onoga svijeta Đula također bježi iz očeva doma s odbranikom Mićom (Erom) koji gazda Marku nije po volji jer je, kako on pogrešno misli, siromašan. Mića je, izdajući se za siromaha, ispitao čistoću Đuline ljubavi pa na kraju i ovdje sve sretno završava u dinamičnome kovitlacu završnoga kola snažnoga glazbenog ritma te živoga scenskog i plesnog kolorita. Sličan finale zamislio je Gotovac u glazbenom igrokazu Đerdan.
Bogati seljak gazda Gare namijenio je kćer svoje sestre, udovice Marte, Petricu, trgovcu Ili. Još prije vjenčanja dogovorena je predaja Petričina đerdana jer Ile hitno treba novac. No, Petrica voli siromašnog Ivu i dogovara se s njim da je otme s Iline prošnje. Prema narodnom običaju, djevojka može pripasti svom otmičaru ako je otme iz kola ili čak s prosidbe ili sa svadbe. Taj institut otmice najčešće je bio dogovoren između momka i djevojke ili njihovih obitelji kako bi se lakše prebrodile zapreke vjenčanju. Mladi bježe u goru da se sklone, a onda se vraćaju u selo da se održe svatovi. Petrica je ponijela đerdan i tako ga spasila od lakomog ujaka. Majka Marta daje im blagoslov, a osramoćeni Gare mora se povući. Završnim plesnim kolom, uza zveket đerdana, završava sretno i ta priča.
Neodoljivi pučki karakter i jednostavna radost djela osigurali su mu trajno mjesto na Komedijinu repertoaru. Redatelj Richard Simonelli i ovoga puta želi sačuvati vrijednosti Đerdana: njegovu izvornost, naivnost i tradiciju kao baštinu, a naročito scenski realizam radnje smještene u Cetinsku krajinu polovicom 19. stoljeća. Struktura djela nastalog polovicom 20. stoljeća s glazbenim brojevima koji se nadovezuju na dramski tekst, uvjeren je Richard Simonelli, anticipira formu mjuzikla. Uostalom, svjesno ili ne, Gotovac arije u Đerdanu ne naziva arijama već pjesmama.
Sadašnja produkcija u povodu 60. obljetnice kazališta i 55. obljetnice praizvedbe, prva u 21. stoljeću, donosi i 200. izvedbu Đerdana u Komediji. Rijedak je to primjer povezanosti jednoga djela s određenim kazalištem.
Davor Schopf

Zveči zvečeći đerdan

Đerdan dolazi od turske riječi gerdan što znači vrat. Sinonim je za bogatu ogrlicu, nisku srebrnjaka na ženskome narodnom ruhu, od vrata do ili ispod koljena.

* * *

Malo je koja kuća, a osobito u posljednje doba, imala pravi đerdan, već se zadovoljavahu prostim nizom srebrnih cvancika ispod grla pa gdjekojim takvim starim novcem na djevojčinoj kapi; a siromašnije nosile niz šarenih, staklenih zrnaca pod vratom.
Sretna gospodarica pravog đerdana nosila ga ne samo djevojkom, već i kao mlada nevjesta, a onda se polagao duboko u kovčeg pod drugo svetačno ruho kao osobito blago i mila uspomena sretnih dana. Krio se osobito kod slučajne pljenidbe za porez ili kakav dug, jer su oružnici osobito vrebali na đerdane znajući da bi Zagorke lašnje pregorjele i najljepše podvornice negoli taj amanet, koji će svakako iskupiti: on se bilo uz koji god napor uvijek povraćao na staro mjesto.
I zbilja bi zveket srebra na đerdanu uzbudio i staricu kakvu sjećajući je rođene mladosti i cike u šarenom kolu, kad je oborene glave pod težinom toga nakita ćutjela na sebi vatrene poglede čile momčadi. Pa što je koja djevojka ili nevjesta morala niže obarati glavu pod teretom srebra, to je sve više rastao njezin ponos i njezina sreća.

Dinko Šimunović – ulomak iz pripovijesti Đerdan, 1914.

* * *
Đerdanom ću okititi grudi,
I ponosna nasred kola stati.
A kad đerdan radost će da zbudi,
Junaku ću svoje srce dati.

Iz kola će oteti me drago,
Da me grli, da me ljubi mladu,
Svojoj kući ponijeti me blago,
Neće dati đerdan da ukradu!

Moj đerdane, djevojačka diko!
Moj đerdane, srećo neve tvoje!
Neću s tobom da se gizda niko,
Moj đerdane, suvo zlato moje!

Cvjetko Jakelić i Jakov Gotovac – glazbeni igrokaz Đerdan, 1955., Pjesma o đerdanu – arija Petrice (br. 16)

* * *

Al’ kad kolom đerdan zvekne, tad u nama srce jekne!

Cvjetko Jakelić i Jakov Gotovac – glazbeni igrokaz Đerdan, 1955.,  Završno kolo sa zborom (br. 27) – ulomak

 Davor Schopf

DIRIGENT: KREŠIMIR BATINIĆ
REDATELJ: RICHARD SIMONELLI
SCENOGRAF:  JOSIP GENERALIĆ
KOSTIMOGRAFKINJA:  LJUBICA WAGNER
Savjetnica za jezik: prof: ĐURĐA ŠKAVIĆ
Zborovođa: BRANKO STARC
Koreografkinja djevojačkog i završnog kola: JASENKA BLAŽEKOVIĆ
Koreograf ciganskog plesa: DINKO BOGDANIĆ

GARE, bogati seljak RANKO TIHOMIROVIĆ
MARTA, njegova sestra JASNA BILUŠIĆ / MIRELA BREKALO
PETRICA, njezina kći ANA ZEBIĆ / JOSIPA LONČAR
BOJA, njezina prijateljica  LARISA MARAK/ KRISTINA HABUŠ
FRA JERE, Garin bratić  ADALBERT TURNER
MANDA, siromašna seljanka  NADA ABRUS
IVO, njezin sin  ĐANI STIPANIČEV / MARIO BOKUN
VICE, seoski kovač ERVIN BAUČIĆ / ADAM KONČIĆ
ILE, trgovac  SAŠA BUNETA
RADE, lugar DAVOR SVEDRUŽIĆ
ŠIME, seljak DRAŽEN BRATULIĆ
LUCA, njegova žena JASNA PALIĆ PICUKARIĆ
LUKA, seljak VINKO KRALJEVIĆ
MAŠA, krčmarica  SANJA MARIN
CIGANKA:  VLATKA BURIĆ
MOMAK: DARIO ŠTULIĆ
ŽENE:  ĐURĐA GOLUBIĆ, IVANA FILIĆ, DENIS GRABARIĆ, LJERKA GLOWATZKY
RONDARI:  EMIL KUZMINSKI, LUKA BREZINŠČAK

Sudjeluju zbor, orkestar i balet Kazališta „Komedija“: Tamara Masnjak (solo), Ana Hanić, Morana Paškiević, Petra Radošević, Stela Gajski i Alevtyna Griazieva
Asistentica koreografa: TINA VRTAR STIPIĆ
Folklorno društvo SKUD „Ivan Goran Kovačić“
Umjetnički voditelj: DUBRAVKO RADIĆ
Scenografiju obnovili: ing. Tomislav Ruszkowski i Richard Simonelli

Pauza nakon 2. slike. Predstava završava oko 22 sata.
Svečana premijera povodom 60. obljetnice kazališta „Komedija“, 26. studenog 2010.

Kronologija Đerdana