Dundo Maroje 008

Mjuzikl
Marin Držić – Marko Fotez – Stijepo Stražičić – Đelo Jusić

Postavljanjem mjuzikla Dundo Maroje 008, prvi puta izvedenog 1972. a sada prilagođenog našem vremenu, Kazalište Komedija pridružit će se obilježavanju petstote obljetnice Držićeva rođenja, u godini koja je u Hrvatskoj proglašena Držićevom godinom.
Komedija Dundo Maroje bila je predložak za nastanak mjuzikla a u njoj se, kroz priču o razmetnom sinu Maru Marojevu, govori o našijencima u tuđini. Mjesto radnje je Rim u kojem Maro troši očeve novce ne bi li stekao naklonost rimske kurtizane Laure. u trošenju očeva bogatstva savjetima mu pomaže njegov sluga Popiva. Dundo dolazi u Rim, i poput kakva suvremena privatnog istražitelja, slijedi sinov trag u gradu u kojem isprva ne zna nikoga, a onda shvaća da poznaje mnogo više našijenaca u svjetskoj metropoli nego što bi se to i mogao nadati. U središtu komedije je sukob između sina i oca koji, u strahu za svoje dukate i škude, sa slugom Bokčilom i sam stiže u Rim, zatim ljubavna priča između Laure i Mara koja završava sasvim drugačije no što se itko od njenih učesnika mogao nadati i, na kraju odnos između slugu i njihovih gospodara gdje se, u skladu s vremenom nastanka komedije, spospobni sluge ipak dobro za sebe pobrinu. Junaci Dunda Maroja su „na izvoran način oblikovani spojevi između tipova starije i novije komediografske predaje i punokrvnih likova iz žive dubrovačke i uopće suvremene stvarnosti.“ (Frano Čale)

Marin Držić – Vidra (Dubrovnik, 1508 – Venecija, 1567) najznačajniji je dramatičar starije hrvatske književnosti. Bio je orguljaš u Stolnoj crkvi sv. Marije (1538) te je uz potporu dubrovačkog Senata studirao u Sieni, gdje se upoznaje s talijanskim kazalištem. Boravio je u Dubrovniku od 1545. do 1562. kada piše svoja glavna djela i organizira kazališne priredbe. Tijekom svog života mnogo je putovao (Beč, Carigrad, Firenza, Venecija) i mijenjao namještenja. U svojim pismima toskanskom vojvodi Cosimu I, koja je pisao iz Firenze, Marin Držić se otkriva i kao urotnik snujući urotu protiv dubrovačke vlastele. No, njegova su pisma ostala neodgovorena te se Držić iz Firenze vraća u Veneciju u kojoj i umire. Najveći dramatičar starije hrvatske književnosti ostavio je iza sebe komedije Skup, Novela od Stanca, Dundo Maroje, dramu Hekuba, pastirske igre Venere i Adone, Grižulu, Arkulin, Tirena. Njegova komedija Pomet izgubljena je, kao i dijelovi Pjerina i komedije Džuho Krpeta.
Libreto mjuzikla Dundo Maroje nastao je prema rekonstrukciji dramskog teksta koju je, za potrebe premijere u HNK u Zagrebu, 1938. napravio Marko Fotez.

Đelo Jusić (Dubrovnik, 1939), skladatelj, aranžer, dirigent i gitarist, za mjuzikl Dundo Maroje osvojio je Nagradu Ivan pl. Zajc, a za svoj je umjetnički rad višestruko nagrađivan. Skladati je počeo 60-tih godina dvadesetog stoljeća utemeljivši sastav Dubrovački trubaduri s kojim je nastupao u domovini i u inozemstvu. Osnovao je i Dječji zbor Mali raspjevani Dubrovnik. Osim za nekadašnji Jugoton, snimao je i za svjetske diskografske kuće (Columbia, CBS, Parlophone, Electrola i dr). Snimio je stotnjak nosača zvuka, a za komercijalne uspjehe tih izdanja dobio je desetak platinastih i zlatnih ploča. Bio je dopredsjednik (1970-1975) i predsjednik (od 1975) Udruženja muzičkih radnika Hrvatske Croatia-Concert u Zagrebu. Bio je i glazbeni selektor Međunarodnoga dječjeg festivala u Šibeniku. Od 1990. stalno boravi u Dubrovniku. Tijekom ratnih godina organizira humanitarne i prigodne koncerte. Kao dirigent nastupa na najpoznatijim koncertnim pozornicama, a ističe se i kao skladatelj oratorijske, kazališne, filmske i dječje glazbe. Đelo Jusić stalni je dirigent Dubrovačkoga simfonijskog orkestra, dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima su Zlatna arena za glazbu na Filmskom festivalu u Puli 1999, Ivan pl. Zajc za najbolji mjuzikl (Dundo Maroje), Porin (1997), Zlatni prsten Radio-Zagreba, te nagrade na festivalima u Splitu, Zagrebu, Opatiji i Puli. U povodu 40. obljetnice umjetničkoga djelovanja nagrađen je Rukom Svetoga Vlaha. Godine 2003. izvedena su mu dva veća djela koja je naručilo Ministarstvo kulture kantona Sarajevo: balet Katarina – bosanska kraljica i oratorij Srebrenički inferno. (Iz biografije Dubravka Detonija)

Dundo nazbilj, Dundo nahvao
Godina 1972. bila je iznimno plodna za razvoj hrvatskog mjuzikla. Na samom početku godine održana je svečana premijera mjuzikla Jalta, Jalta Alfija Kabilja, a nešto kasnije, prvi je put gradsko kazalište „Komedija“ izvelo i mjuzikl Dundo Maroje. Dundo Maroje su kao mjuzikl zamislili i ostvarili libretist Marko Fotez (koji je tridesetih godina dvadesetog stoljeća otkrio Držićev tekst), autor stihova Stijepo Stražičić te skladatelj i kantautor Đelo Jusić.

Duboko poštujući original, Fotez i Stražičić nisu bitno mijenjali Držićev tekst: i dalje je to priča o dubrovačkom trgovcu Dundi Maroju koji dolazi u Rim u potrazi za „sinom razmetnim“, Marom. Kao i svaki mladić (ondašnjeg, pa i današnjeg vremena) Maro u Rimu troši očev novac i uz put se udvara kurtizani Lauri (koja je lijepa i neodoljiva poput Petrarcine nesuđene ljubovice). Mađutim, u Rimu se pojavljuje još nekoliko likova: njemački plemić Ugo Tudešak također je zaljubljen u Lauru. Radi Laure, odnosno radi njezine družice Petrunjele, u Rim dolazi (slijedeći gospodara) i Ugov sluga Pomet. A radi Mara, zbog kojega se sve to zbiva, dolazi i u muškarca prerušena Pera, Marova zaručnica.

Broj likova se povećava (u Držićevoj komediji ima ih tridesetak), a paralelno se radnja usložnjava, ističući niz tipičnosti koje je autor preuzeo iz tadašnje eruditne (učene) komedije. U središtu pozornosti nije Dundo Maroje, kako bismo pretpostavili iz naslova djela, nego Ugov sluga Pomet, kojega je Držić „preuzeo“ iz svoje ranije (za sada izgubljene) komedije Pomet, čije je ime također poslužilo za naziv istoimene kazališne družine Marina Držića. Lukavi sluga, kako to obično biva, rješava probleme (uz put ismijavajući plemstvo i aristokraciju), te omogućava da se na kraju „spajaju“ tri ljubavna para: Maro i Pera, Laura i Ugo, Pomet i Petrunjela. Sva tri donose specifičnosti renesansne komedije: ideju preodijevanja (Pera), ideju prepoznavanja (ustanovljuje se da je Laura izgubljena kćer nekog bogataša), kao i tipičan par duhovitih sluga (Pomet i Petrunjela nalikuju na Harlekina i Pulcinellu) koji su daleko „pametniji“ i „spretniji“ od svojih zbunjenih gospodara i koji zapravo vladaju situacijom.

Premda Dundo Maroje, dubrovački trgovac iz naslova, nema preveliku ulogu u priči, njegov lik unosi ravnotežu između „ljudi nazbilj“ (dobri, pametni, plemeniti ljudi) i „ljudi nahvao“ (zli, škrti i sebični ljudi). Kada dolazi u Rim, on jadikuje za izgubljenim dukatima (a ne za sinom koji se odmetnuo) pa je stoga bliži lihvaru Sadiju (dapače, ako se usporede glazbena rješenja – pjesma u kojoj Dundo pjeva o dukatima i lihvarova pjesma „Cinkete, cankete“ – biti će sasvim jasno tko kome nalikuje). No Dundo nije jednostrano „nahvao“, jer će na kraju platiti sinovljeve dugove i oprostiti mu sve, pa će ga to obilježiti kao „nazbij“. U svakome slučaju, premda u komediji ne zauzima previše prostora, Dundo Maroje je njezin vrlo važan lik.
Podjelu na „nazbilj“ i „nahvao“ Marin Držić objašnjava na početku komedije Dundo Maroje u prologu Dugog Nosa. Komedija ima dva prologa: prvi je povjeren naratoru, a drugi samom autoru, Marinu Držiću. U mjuziklu su također dva prologa, ali su prilagođena žanru: u prvome zbor preuzima ulogu naratora (kao u grčkoj tragediji) te uvodi u radnju nabrajajući likove (Jusić se ovdje poslužio asocijacijom na klapsko pjevanje čime je glazbenim elementima uputio na podrijetlo likova i na njihov dom). Drugi prolog u mjuziklu izgovara Pomet. Kako je sasvim jasno da Pomet misli poput Držića i da je, zapravo, njegov alter ego, bilo je logično da on, a ne Držić, uvede u radnju obraćajući se gledateljima i smještajući priču u Rim. Međutim, Pometovo ograđivanje od mjesta radnje („Ajme, narode… ovo malo mirakulo – Rim iz Dubrovnika gledat’!“) upućuje da je Rim samo fiktivan i da je, unutar komedije, a sada i mjuzikla, pravo mjesto radnje Dubrovnik.

Time se vodio skladatelj Đelo Jusić kada se, kao osnivač nekada iznimno popularnog sastava „Dubrovački trubaduri“, u partituri koristio folklornim elementima. No asocijacije na bordunsko višeglasje, pjevanje dalmatinskih klapa i linđo samo su dio glazbene mreže koju skladatelj gradi iz najrazličitijih glazbenih žanrova. Uz elemente narodne ili kvazinarodne glazbe, nalazimo i na elemente popularne glazbe (kao autor “zabavnih“ hitova, Jusić je majstor songa), na daleke podsjetnike glazbe 16. stoljeća (koji su prisutni u trubadurskim elementima), na rješenja tipična za mjuzikl (dinamična uvertira, ljubavni dvopjevi – najljepši je, naravno, „Život je lijep“ Pometa i Petrunjele), ali i na izvodilačke osobitosti commedie dell’arte, odnosno opere buffo (pjesme rugalice, poučne pjesme, aktualne pjesme – jedna je čak osuvremenjena feminističkom tematikom!) i tako dalje.

Također, Jusić je u suradnji s libretistom Fotezom ponešto promijenio Držićevu strukturu djela. Umjesto da u dva prologa (koje preuzima iz originala, ali mijenja protagoniste u skladu s glazbenim zahtjevima djela) objasni podjelu na „ljude nazbij“ i „ljude nahvao“, Jusić to ostavlja za kraj mjuzikla, pretvarajući Držićev prolog u spomenuti glazbeni epilog. A kako je peti čin ostao nedovršen (dovršio ga je Mihovil Kombol), to je omogućilo da se uz uobičajeni sretni završetak napiše oda Dubrovniku (od svih ljubavnih raspleta najveći je trijumf povratak likova u rodni grad) i da se ponovi tadašnji veliki hit Đele Jusića, „Jedan dan“. Pjesma „Jedan dan“, koja je s „Dubrovačkim trubadurima“ 1968. godine sudjelovala na natječaju za pjesmu Eurovizije, preinačena je u „Jedan grad“, čime je odana počast i Dubrovniku i Držiću. Mogli bismo nadopuniti Jusića, koji je, zajedno s Vladom Štefančićem u ulozi Pometa na premijeri mjuzikla Dundo Maroje 1972. godine pjevao o vječnom Držićevom gradu, te povikati: „Sretan ti 500. rođendan, Marine!“
Irena Paulus

Glazba Đelo Jusić
Stihovi  Stijepo Stražičić
Tekst Marin Držić i Marko Fotez
Redatelj: Vlado Štefančić
Dirigent: Veseljko Barešić
Scenografkinja: Ljerka Hribar
Oblikovatelj svjetla: Anđelko Kos
Kostimografkinja: Matija Vuica
Koreografkinja: Suzana Sliva
Jezični savjetnik: Morana Čale
Pomoćnik redatelja, projekcije: Boris Štefančić
Korepetitor:  Duško Zubalj
Zborovođa: Dario Štulić
Inspicijent: Zlatko Kelnerić
Šaptačica: Dorotea Krivec
   
Uloge:
Pomet Ronald Žlabur
Petrunjela Sandra Bagarić / Jasna Palić Picukarić
Dundo Maroje Richard Simonelli
Maro Đani Stipaničev / Vladimir Tintor
Bokčilo Ivica Zadro
Laura Mila Elegović / Danijela Pintarić
Ugo Tudešak Boris Pavlenić
Sadi Damir Lončar / Vid Balog
Popiva Saša Buneta
Ondardo de Augusta Adalbert Turner Juci
Baba Mirela Brekalo
Pera Nina Kaić
Prvi oštijer Mladen Katanić
Drugi oštijer Dario Došlić
Treći oštijer Ana Hruškovec
Vlaho Teo Nikolac
Niko Goran Malus
Kapetan straže Drago Asić, Ceremonijal majstor Berislav Hunski
Pjevač serenade Stjepo Gleđ – Markos, Dario Štulić 
Voditelj baletnog ansambla: Mladen Mordej Vučković
Organizator orkestra: Branko Knotek
Baletni ansambl Kazališta Komedija: Morana Paškiević, Kristina Delavec, Ana Hanić, Stela Gajski, Ivana Masnjak, Tamara Masnjak, Emil Kuzminski, Dejan Jakovljević, Berislav Hunski, Berislav Sertić*, Alen Sesartić*
(* honorarni članovi) 

Premijera: 9. svibnja 2008.
Svečana premijera: 10. svibnja 2008.
Predstava traje 2 sata i 30 minuta sa stankom.