Opasne veze

Veseljko Barešić: OPASNE VEZE
Mjuzikl

Po romanu Les liasons dangereuses
Pierrea Ambrosea Choderlosa de Laclosa

Korišteni pojedini dijelovi prijevoda: Dane Smičiklas / Mia Pervan

OPASNE VEZE NA NAČIN VESELJKA BAREŠIĆA
Veseljko Barešić je cijelu karijeru pokazivao interes prema glazbenoj sceni. I to ne samo kao dirigent (jer taj naslov nosi već dugo, kao stalni dirigent Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija), nego i kao libretist, skladatelj, pjevač, a ponekad čak i kao scenograf. Njegovo posljednje djelo je mjuzikl, zapravo glazbena drama kako je sam naziva, prema svojedobno skandaloznom (ali i vrlo uspješnom) romanu Opasne veze Choderlosa de Laclosa.
„Preuredivši“ priču iz forme epistolarnog romana čija se radnja čita kroz pisma koja likovi upućuju jedan drugome, Barešić je libreto oformio kao dramski tekst s umetnutim glazbenim brojevima. Unutar tih brojeva vrlo se često odvija radnja, pa se njihov raspon kreće od zabavnih i lakih do emocionalno iznimno teških. Dijalozi se nerijetko odvijaju kroz songove, pa postupno počinju nalikovati na recitative koji postaju mjesto odakle se vode čavrljanja i ogovaranja, ozbiljni razgovori i intrige.
Glazba je ponekad gusta, a ponekad transparentna; ponekad simpatična, a ponekad „nelijepa“ i neatraktivna – ali je upravo prikladna dočaravanju razvratnog i pohotnog društva 18. stoljeća gdje plemići „jedu“ svoje prijatelje, rođake i znance kako bi sebi osigurali zabavu i nove društvene pobjede. Daleko od toga da se doslovno oslanja na izvorni rokoko, ali opet s glazbenim elementima koji jasno podsjećaju odakle izvornik dolazi (jedan od takvih je, primjerice, sveprisutan čembalo – koji je i dio radnje, jer je jedan od likova učitelj glazbe), Barešić je stvorio partituru u kojoj su povezani različiti stilovi: od suvremene glazbe, glazbe 18. stoljeća, pa čak jazza, estrade i revijalne glazbe. Skladatelj se, osim toga, iz daleka oslanja i na tradiciju vagnerijanske opere iz koje pršte lajtmotivi i tematski rad. Stoga su motivi, koji su kod njega vrlo kratki i ekspresivni, mjesto dolaska i odlaska. Oni su, osim toga, i glazbeni trenuci koji se pamte.
Naravno, radnja je ta koja vodi partituru, pa se iz relativne lepršavosti prvog čina prelazi u tešku dramu drugoga. Uostalom, upravo u drugom činu stilska veza rokokoa i glazbene suvremenosti postaje još izrazitija i tješnja. Dominacija mola, tipičnih glazbenih „uzdaha“ kojima se suprotstavlja poneki ples poput valcera, ponovno se vraćaju u glazbeni mrak do kojega vodi zabranjena ljubav za predsjednikovicu Tourvel, odnosno kobno neplanirano zaljubljivanje za vikonta Valmonta. Prijeteći spori ukrasi povezani s harmonijama u kojima se prepoznaje glazbena suvremenost, govore zapravo i o novom tipu žanra: prema mnogim karakteristikama Opasne veze su mjuzikl, ali su doista glazbena drama, kako je istaknuto u podnaslovu libreta.
No kako suvremeni mjuzikl sve više i sve češće teži tragičnom završetku, propitivanju radnje i poruci koja traži ponovno promišljanje cijelog djela, tako i Opasne veze na Barešićev način također nose karakteristike suvremenog mjuzikla. U Opasnim je vezama mnogo glazbenih „začkoljica“, podosta uputnica na 18. stoljeće, ali sve je to u duhu novog i drugačijeg pristupa glazbi onoga i žanru ovoga vremena. A po tome se i prepoznaje Barešićev stil. To je stil prepun želje da poveže staro i novo, pa skladatelj njime stvara novi žanr koji je i mjuzikl i drama. Da – Opasne veze su hibrid, ali je njihova rubnost posljedica novog umjetničkog gledanja na poznatu priču. Na taj način i glazba, poput priče, želi zaintrigirati, zainteresirati i povući, kako gledatelji ne bi ostali samo pasivni promatrači, nego kako bi postali aktivni primatelji priče i sudionici u njezinom osuvremenjivanju.

 

LJUBAVNE I DRUŠTVENE IGRE
U romanu Opasne veze Choderlosa de Laclosa, pa tako i u glazbenoj drami Veseljka Barešića trebalo je mnogo hrabrosti, ali i kreativne vještine da se prikaže dekadenca francuskog društva pred sam početak francuske revolucije. Priča govori o markizi Merteuil i vikontu Valmontu, bivšim ljubavnicima, koji se radi vlastitog užitka koriste seksom da ponize i degradiraju prijatelje, poznanike, postojeće i potencijalne rivale te sve ostale koje mogu zahvatiti svojim kvaziljubavnim igrama. No igre postaju ozbiljne kada se vikont stvarno zaljubi; a kada shvaća moguće posljedice zavođenja udane žene, već je kasno. Prava će ljubav svima pomrsiti račune, a završetak – unatoč zapletu kojemu se mogu podičiti mnoge Shakespeareove (melo)drame – ne može biti sretan. Tourvel, njegova nesretna ljubav, ne izgovara uzalud rečenicu: „Vi gospodine, vjerujete, ili se pretvarate da vjerujete, kako ljubav vodi sreći; ja sam ipak toliko sigurna da bi me ona unesrećila, te nikad ne bih željela izgovoriti njezino ime.“
Ljubavni odnosi postaju sve zamršeniji, a sve zamršeniji postaju i odnosi među likovima. Zbog toga se parovi, prvenstveno zaslugom markize i vikonta, počinju međusobno miješati u klupko koje više nitko i ništa ne može razmrsiti. Uz to se na sudbine dviju Valmontovih žrtava, mlade udavače Cecile i udane žene Tourvel, po mnogo čemu može gledati kao na dvije strane istoga. Tourvel je pobožna, čestita, vjerna žena koja, unatoč snažnom otporu koji pruža, ipak poklekne Valmontovim udvaranjima. S druge strane, Cecile je mlada i neiskusna djevojka, zaljubljena u jednoga, a obećana drugome. Ona lako pada u Valmontovu ljubavnu zamku, zbog čega je sudbina vraća u samostan, odakle je žarko željela pobjeći kako bi mogla početi živjeti život punim plućima.
S druge strane, Valmont i Merteuil su sasvim različiti. U početku im je oboma polazište osveta kroz igru, i oboje se poigravanjem ljudskim osjećajima nastoje zabaviti. No sasvim je jasno da je Valmont marioneta Merteuil. I upravo će tijekom njihovih nemilosrdnih ljubavnih igara on nastradati, dok će ona, koja povlači sve konce, ostati – doduše, izopćena iz društva, ali s naznakom da će svoje bešćutne igre nastaviti s nekom drugom marionetom i s nekim drugim žrtvama. Otuda pomisao o kružnom toku priče, premda je jasno da u njoj nema pobjednika i da su, zapravo, svi poraženi. Svi na kraju padaju, kao što će kobne 1789. pasti cijela francuska aristokracija.
Služeći se ciničnim dijalozima koji su potaknuti rečenicama pisama zapisanim zamišljenim perima likova iz Laclosovog romana, Veseljko Barešić, kao Laclosov alter ego, glazbom i pričom govori o hedonizmu koji je pokretač svih likova. Međutim, hedonističko načelo u ovome slučaju ne sadrži ni najmanju mrvicu pozitivnog. Pokrenut ponajprije dosadom (zbog osigurane egzistencije), a zatim osvetom, i naposljetku, ljudskom zlobom, hedonizam je načelo plemićkog života koje treba ostvariti pod svaku cijenu; hedonizam je, dapače, način penjanja na društvenoj ljestvici. Zbog toga mnogi pojmovi uz koje se veže načelo užitka, izvrću svoje temeljno značenje. Tako sinonim za „hranu“ postaje krvavi zec, sinonim za „ljubav“ seks, a sinonim za „prijateljstvo“ računica za uspostavljanje novih društvenih veza.
No upravo zbog razuzdanosti društva u kojemu nitko nije nevin (pa čak ni „promatračice“ poput Ceciline majke Volanges i Valmontove tetke Rosemonde), postupak crtanja likova, od kojih niti jedan nije „crn“ ili „bijel“, vrlo je živopisan. Barešić je svojim načinom pripovijedanja priče, koju je (a u tome nije bio prvi!) iz forme epistolarnog romana pretvorio u dramski tekst, stvorio živo tkivo: francusko društvo druge polovice osamnaestog stoljeća toliko je vješto oslikano da se gotovo pretače u silnice poroka i mana suvremenog društva. Naizgled se čini da društva osamnaestog i dvadeset i prvog stoljeća nemaju dodirnih točaka, ali kada se čita između redaka, počinje se uočavati sličnost. Propadamo li i mi? Svakako, premda ne na isti način. No je li Valmont mogao preduhitriti pogreške koje su ga učinile žrtvom vlastite zavjere? Tko zna? Da u pitanju doista nije bila Ljubav, nego tjelesni užitak, kako je on zamišljao, možda bi se i spasio… A možda ipak ne?…
I Barešić i Laclos ostavljaju ovakva pitanja otvorenim, a time začinju potrebu za novim iščitavanjem glazbeno-scenskog, odnosno romanesknog teksta, koja je, u stvari, potreba za novim užitkom. A forma je ionako kružna, pa želja za ponovnim gledanjem Barešićeve glazbene drame dolazi sasvim prirodno…

Irena Paulus

Dirigent:  Veseljko Barešić
Redateljica: Aida Bukvić
Scenograf i oblikovatelj svjetla: Ivo Knezović
Kostimografkinja:  Mirjana Zagorec
Koreografija i scenski pokret:  Blaženka Kovač Carić
Mačevanje:  Lovro Buva

Uloge:
La Marquise de Mertuil (Mila Elegović)
Le Vicomte de Valmonte (Filip Juričić / Mislav Čavajda)
La presidente de Tourvel (Vanda Winter)
Cecile de Volanges (Ana Kraljević)
Madame de Volanges (Sanja Marin)
Madame de Rosemonde (Jasna Bilušić)
Le Chevalier Danceny (Zoran Pribičević)
Azolan (sluga) (Dražen Bratulić)
Josephine (Mateja Ivanković)
Napoleon (dječak, 12 godina) (Jan Javiljak / Petar Krešimir Labura)
Robespierre (Zoran Simikić)

Baletni ansambl Kazališta „Komedija“: Ana Hanić, Stela Gajski, Mateja Ivanković, Tamara Masnjak, Ivana Mesec, Morana Paškiević, Petra Radošević, Kristina Škorić, Dejan Jakovljević, Emil Kuzminski, Mladen Mordej Vučković, Bojan Valentić, Zoran Simikić

Orkestar Kazališta „Komedija“: 
I.violine Melita Šafran – koncert majstor, Dean Melki, Gorjana Jurilj, Petar Haluza, Vanja Žingerlin, Ljiljana Reberšak; II. violine Renata Krajnčić, Vlasta Vanječek, Lidija Vuletić, Mirta Balog; Viole Marin Dujmić, Daniela Zmazek, Jelena Gracin; Violončelo Vinko Grubešić, Neven Šverko, Jasna Vuk; Kontrabas Saša Špoljar; Flaute Stanko Radiković, Nevenka Merlin; Oboe Marko Požgaj, Ivana Divić; Klarinet Luko Stanović, Tomislav Babić; Fagot Damir Pulig, Konstantin Iskra; Alt sax Robert Polgar, Andrej Henigman; Tromba Ramon Reberšak, Mario Lončar, Krunoslav Zver; Corno Željko Vidaković, Aleksandar Csiffary; Trombon Juraj Janjić, Andrija Bosanac Schroetter;Električni klavir Jaroslav Kubiček; Bubnjevi Salih Sadiković, Borna Šercar; Bass gitara Mladen Baraković; Akustična i električna gitara
Ante Mažuran; Timpani i udaraljke Hrvoje Rupčić, Josip Cvitanović

Inspicijent: Zlatko Kelnerić
Šaptačica:  Dorotea Krivec
Korepetitor:  Veseljko Barešić

Praizvedba i svečana premijera: 18. studenoga 2011.
Trajanje: 2 sata 10 minuta; predstava ima jednu stanku

Cijena ulaznica: 60, 100 i 120 kn