Šišmiš

Opereta

Grof Eisenstein bi večer želio provesti na gala plesu, ali mora se javiti u zatvor. Na ples bi i njegova sobarica, ali gazdarica ne želi ostati sama kod kuće. Kad Eisenstein odluči da će u zatvor tek nakon plesa, a k tome umjesto njega sprovedu gazdaričinog obožavatelja, to je tek početak događaja kojima će se za svoju slatku osvetu okoristiti prošle godine prevareni Šišmiš! Na kraju, kad sve opet bude na svome mjestu, svi će jednoglasno zaključiti da je za sve kriv – šampanjac.

“Šišmiša” su hvalili Liszt, Wagner, Brahms i Mahler, dirigenti Toscanini, Karajan i Bernstein. Gustav Mahler inzistirao je na ocjeni da je riječ o “najboljoj komičnoj operi”. Po bogatstvu svoje melodike, raznovrsnosti orkestralnog zvuka (prisjetimo se tek nezaboravne uvertire!), dočaravanju različitih atmosfera, karakterizaciji likova, lepršavosti i istinskoj scenskoj radosti, ona to odista i jest.

Johann Strauss ml. (1825-1899) postao je općepriznati kralj valcera unatoč očevu protivljenju da se bavi glazbom. Tu plesnu formu razvio je do savršenstva. Dao mu je nov polet i svježinu, dinamičnost, novu i orginalnu melodiku koja se proširila i izjednačila s omiljenošću narodnih napjeva.
Strauss je prvi odlazio na velike koncertne turneje izvan Beča. Deset godina vodio je ljetne koncerte u Petrogradu. Sa svojim orkestrom obišao je sve europske metropole, a 1872. dirigirao je u New Yorku i Bostonu uz basnoslovan honorar od sto tisuća dolara. U tom je smislu prototip i pandan današnjim globalnim glazbenim zvijezdama. Poslije 1870. posvetio se opereti, a kao uzor poslužila su mu Offenbachova djela. Njegovom zaslugom valcer je postao sastavni i neizbježni dio operete, najprije bečke, a zatim i drugih vrsta, dajući im posebno obilježje i šarm.
Sa Straussom je bečka opereta dosegnula vrhunac i doživjela zlatno doba. Šišmiš je neiscrpno djelo čiji naslov definira i simbolizira čitav operetni žanr, pružajući ujedno njegove najbolje trenutke. Svekolikim ugođajem, glazbenim stilom, karakterom radnje i likova, opereta savršeno odgovara bečkom duhu i ukusu. Postala je zlatni standard kojim se mjere druga djela. Brižljivo je zanatski dotjerana. Briljantan libreto podastire zaplet i komične situacije, glazba nudi obilje užitka, od vatrometne uvertire, preko atraktivnih solističkih arija i višepjeva do zanosnog finala drugog čina (Brate moj, sestrice i brate moj) koji je obilježio epohu. U kazalištu gledatelj ne može mirno pratiti to djelo. Počet će se nesvjesno ljuljati u ritmu glazbe, valcera i drugih plesova.

Johann iz obitelji Strauss
Oca je Richard Wagner nazivao demonom bečkog glazbenog duha i čarobnim vođom orkestra. Sina je nazivao najmuzikalnijom glavom 19. stoljeća. Njegove valcere kao i čarobne drame Ferdinanda Raimunda smatrao je najizvornijim i najljupkijim pojavama na području javne umjetnosti u Beču.
Sin je za oca u predgovoru izdanja očevih sabranih djela četrdesetak godina poslije njegove smrti rekao da je «njegova umjetnost raspršila mnoge brige, izgladila mnoge bore, uzdigla hrabrost, vratila životnu radost, utješila, razveseljevala, usrećivala – i zato će mu čovječanstvo sačuvati uspomenu.» Time je zapravo, nehotice, opisao samoga sebe jer, što može biti veće nego li pružanje radosti svijetu?
Zahvaljujući valceru, Beč je poslije 1840. godine postao svjetskim središtem najelegantnije plesne glazbe, kao što su oko 1800. djela Mozarta i Haydna širom Europe pronijela slavu bečke simfonijske glazbe. Valcer se razvio iz seoskog plesa Ländlera koji potječe iz alpskih krajeva. Josef Lanner i Johann Strauss otac ubrzali su tempo polaganog Ländlera što se plesao u kolu s naglašenim stankama pri kojima bi plesači zastali. Valcer je ispunio te praznine vrtložnim pokretima. Podjedanako obljubljen na carskom dvoru, među aristokracijom, građanstvom i najširim pukom u najskromnijoj plesnoj dvorani, valcer je bio sve prije nego li nemoralan ples kakvim su ga isprva smatrali jer su se partneri, kako bi tijekom okretanja održali ravnotežu, morali zabaciti unatrag i odmaknuti jedno od drugoga. Bilo je ipak nečeg opojnog u tom neprestanom brzom okretanju, koji put u naručju neznanca/neznanke. Vrijeme kao da bi u plesu stalo, simbolizirajući životni polet zaustavljen u vremenu.
Johann Baptist Strauss st. (1804-1849) i njegova žena Anna Marie koju će kasnije napustiti, imali su trojicu sinova. Johann ml. rođen je 25. listopada 1825. i istoga dana kršten u crkvi u kojoj je svojedobno kršten Franz Schubert. Josef odnosno Pepi rođen je 1827., a najmlađi Eduard odnosno Edi 1835. Svi su skladali plesnu glazbu, ali je Bog s talentom bio najizdašniji prema Johannu odnosno Schaniju. Svi će ga prijatelji kasnije zvati Jean. On već u sedmoj godini improvizira na glasoviru i sklada prvi valcer.
Otac je branio sinovima da se bave glazbom. Schani ne posustaje, uči potajno. Zato će se neminovno sukobiti s ocem. Postat će suparnici na glazbenom polju i u bečkom glazbenom životu. Unatoč svim životnim teškoćama, duha i optimizma nije im nedostajalo pa su ga neštedimice tkali u svoje skladbe.
Johann Strauss otac postao je otac valcera jer je tom plesu dao konačni, klasični oblik. Njegovo su valceri harmonijski jednostavni. Melodika im se oslanja na bečku pučku glazbu i odlikuje profinjenim smislom za ritam.
Jean je postao kraljem valcera unatoč očevu protivljenju da mu sinovi postanu profesionalni glazbenici. Valcer je razvio do savršenstva. Dao mu je nov polet i svježinu, dinamičnost, novu i orginalnu melodiku koja se proširila i izjednačila s omiljenošću narodnih napjeva. Stvorio je razvijeni tip valcera s duljim uvodom, često drugačijega ritma i melodijskog materijala, na koji se nadovezuje valcer s efektnom i razrađenom kodom.
Pepi je u svoje skladbe unosio melankolična raspoloženja, tako strana njegovu starijem bratu, dok je Edi pao u najveću sjenu oca i braće.
Obitelj Strauss pratila je u svojim skladbama život, upijala utjecaje i sve tumačila na vlastiti bezbrižan način, u suton 19. stoljeća koji je poprimao sve ozbiljnije tonove. Polkama, valcerima, galopima i koračnicama častili su careve i vojskovođe, kvadriljama (četvorkama) iskazivali štovanje kolegama, obrađujući njihove orginalne melodije, tumačili pojave i tehnička dostignuća, ocrtavali dokolicu, približavali egzotiku, veličali prirodu, slavili ljubav. Sva četvorica zajedno skladala su oko tisuću petsto plesnih skladbi, među kojima će svatko naći nešto za vlastitu dušu.
Johann Strauss ml. usavršio je orkestralni oblik valcera, uzdižući jednostavan model na razinu dekorativnog remek-djela. Obuzet naizmjence napadajima depresije i kreativnog žara, razmetao se svojim ekscentričnostima. Najviše od svega užasavala ga je pomisao da bi mogao zaboraviti i izgubiti melodiju ako je odmah ne zapiše. Jednom je notirao melodiju na plahtu u hotelu, ali se ona nepovratno izgubila u praonici. Prvi je odlazio na velike turneje izvan Beča. Deset godina vodio je ljetne koncerte u Petrogradu. Sa svojim orkestrom obišao je sve europske metropole, a 1872. dirigirao je u New Yorku i Bostonu uz basnoslovan honorar od sto tisuća dolara. U tom je smislu prototip i pandan današnjim globalnim glazbenim zvijezdama. Poslije 1870. posvetio se opereti, a kao uzor poslužila su mu Offenbachova djela. Njegovom zaslugom valcer je postao sastavni i neizbježni dio operete, najprije bečke, a zatim i drugih vrsta, dajući im posebno obilježje i šarm.


U znaku valcera

Nitko nije skladao valcere poput Johanna Straussa ml. i nitko nije skladao operete u znaku valcera poput njega iako su mnogi to pokušavali. Nema sumnje da je sa Straussom bečka opereta dosegnula vrhunac i doživjela zlatno doba. Šišmiš je neiscrpno djelo čiji naslov definira i simbolizira čitav žanr, pružajući ujedno njegove najbolje trenutke.
Četiri Straussove operete od ukupno šesnaest što ih je napisao, uz daljnjih petnaest koje su nastale prema njegovim motivima, zadržale su se do danas na repertoaru. Barun Ciganin glazbeni je spomenik Austro-Ugarskom carstvu, Noć u Veneciji zlatna je palača neodoljivih melodija, a postumni pasticcio Bečka krv popularno prisjećanje i zazivanje slavnih dana. Ta djela na čelu sa Šišmišom višestruko premašuju samo po jedno do dva djela drugih autora istog razdoblja kojima je uspjelo zadržati se na repertoaru, primjerice Karlu Millöckeru sa Đakom prosjakom i Gasparoneom, Carlu Zelleru s Ptičarom ili rođenom Splićaninu Franzu von Suppéu s Boccacciom i Lijepom Galatejom.
Šišmiš je najavio novi žanr koji je odgovarao senzibilitetu tadašnjeg Beča što ga je karakterizirala nova središnja gradska ulica Ringstrasse.
Libreto je portretirao aristokrate, poslovne ljude i poslugu u bezbrižnoj atmosferi koja je trebala prikriti razočaranja liberalne ere. Pomirujući klasne razlike, opereta je satirički pokazala aristokraciju i njen dobroćudni šlamperaj. Prožeta je narcisodinom ljubavlju prema Beču, primjenjujući dijalekt i mađarski naglasak kako bi prikazala obilje društvenih tipova.
Premda je isprva slabo primljen, Šišmiš je ubrzo stekao popularnost, jer se pojavio poslije katastrofalne 1873. godine u kojoj je euforiju Svjetske izložbe naglo zamijenio očaj izazvan burzovnim slomom i epidemijom kolere. Slom burze izazvao je slom industrije zabave: posjećenost maskiranih plesova naglo je opala za šezdeset posto. U prosincu 1872. prosječna potrošnja šampanjca u uglednom gradskom restoranu iznosila je 40 boca po večeri, a godinu dana poslije samo dvije. Oni koji si više nisu mogli priuštiti odlaske na balove, mogli su barem u kazalištu gledati bal kod princa Orlofskog. A u kazalištu gledatelj ne može mirno pratiti ovu operetu. Počet će se nesvjesno ljuljati u ritmu glazbe, valcera i drugih plesova.
Strauss je skladao u svojoj kući u Heitzingu. Svekolikim ugođajem, glazbenim stilom, karakterom radnje i likova, opereta savršeno odgovara bečkom duhu i ukusu. Postala je zlatni standard kojim se mjere druga djela. Brižljivo je zanatski dotjerana. Briljantan libreto podastire zaplet i komične situacije, glazba nudi obilje užitka, od vatrometne uvertire, preko atraktivnih solističkih arija i višepjeva do zanosnog finala drugog čina (Brüderlein und Schwesterlein/Brate moj, sestrice i brate moj) u ritmu valcera, koji je obilježio epohu.
Nijedna bečka opereta nastala kasnije koja drži do sebe nije mogla zanemariti činjenicu da valcer, onaj pravi valcer bečke krvi što sadrži potrebnu dramatičnost koja nedostaje drugim Straussovim operetama, teče njenim venama i daje joj životnost. Zato ne čudi što se općenito smatra kako se ta najtipičnija bečka opereta odigrava u Beču. Međutim, plakat praizvedbe u Theatru an der Wien na Uskrs 5. travnja 1874. navodi da se “radnja odigrava u toplicama u blizini velikoga grada”, koja se sintagma najvjerojatnije odnosi na Bad Ischl.
Unatoč kvalitetama, Šišmiš nije bio imun na prerade i razna “poboljšanja” koja su pokazala kako je najbolji u izvornom obliku. Tek se uvriježilo da se izvorni španjolski, škotski, ruski i mađarski ples u drugom činu zamjenjuju s drugim, popularnijim Straussovim valcerima.
Libreto Šišmiša velikim se dijelom temelji na francuskom vodvilju Le Réveillon poznatih Offenbachovih libretista Meilhaca i Halévyja. Na vodvilj je utjecala farsa Zatvor Rodericha Benedixa praizvedena tridesetak godina ranije u Berlinu. Teško prevediv pojam réveillon odnosi se na svečanu ponoćnu večeru sa zabavom, ili na večeru na Badnjak ili Staru godinu.
Francuski vodvilj prošao je kroz brojne bečke ruke dok nije dobio konačni operetni oblik. Strauss je tražio libreto za novu, svoju treću operetu kada se Le Réveillon pojavio. Nešto prije toga vidio je Offenbachov Pariški život u Carltheatru. U međuvremenu su se odvijali prijevodi, prilagodbe i dorade Le Réveillon u ne-glazbenu komediju u raznim kancelarijama bečkih kazališnih ravnateljstava, među kojima je jedan od sudionika bio i Carl Haffner. Izdavač Gustav Lewy došao je na zamisao kako je to prikladan sadržaj za Straussa. Konačno je Richard Géene dobio ponudu da napiše libreto uz ugovorenu naknadu od sto guldena po činu. Od takvog tipskog načina ugovaranja vjerojatno potječe činjenica što su bečke operete uglavnom u tri čina. Géene je pravi autor libreta. Velikodušno je dopustio da uz njegovo stoji i Haffnerovo ime kojega, navodno, nikada nije upoznao, a koji je likovima smislio imena. Rentijer Gaillardin postao je Eisenstein, njegova supruga Fanny postala je Rosalinda, sobarica Pernette Adela, princ Yermontoff pretvoren je u princa Orlofskog. Samo je Alfred zadržao isto ime, ali je od razbarušenog violinista pretvoren u opernog tenora.
Dogodilo se nešto slično onome što će se stotinjak godina kasnije
zbiti s mjuziklom Jadnici (Les Misérables) tekstopisca Alaina Boubilla i skladatelja Claudea-Michela Schönberga. Od njihova izvornog francuskog mjuzikla, uglazbljenog romana Victora Hugoa, nastao je pet godina kasnije, uz zamašnu preradu čak petorice engleskih kazališnih znalaca (Camerona Mackintosha, Trevora Nunna, Johna Cairda, Herberta Kretzmera i Jamesa Fentona), anglosaksonski mjuzikl per exellence i svjetski hit.

 Davor Schopf


Redatelj Damir Lončar o Šišmišu

Svevremeni Šišmiš

• Široka publika Šišmiša najčešće poznaje i doživljava kroz raskošne produkcije sa stilskim kostimima i scenografijom. Ta oprema je stilska s današnjega gledišta. Međutim, u vrijeme nastanka, Šišmiš se igrao u istim tim kostimima jer je bio suvremeni kazališni komad. Znači li to da je Šišmiš uvijek suvremen?
– Za mene je Šišmiš najbolja opereta, lijepa, zahtjevna, pametna. Lišena je onoga što je glavni problem u većini opereta, a to je tanak zaplet. Glazba je predivna. Ljudi je poznaju, čak i oni koji niti ne znaju da su neki glazbeni brojevi, refreni i motivi što su ih čuli, iz Šišmiša. Libreto i dramske situacije su dobri, zaplet je zanimljiv, likovi imaju profilirane karaktere. Radi se, bez sumnje, o kvalitetnom materijalu. Jasno je da je Šišmiš bio suvremen kada se pojavio, a suvremen je i danas, bolje rečeno, svevremen je. Zato sam se odlučio načiniti Šišmiša u kojem nema frakova ni krinolina. U predstavi imamo kostime koji su odjeća današnjice. Držim to opravdanim jer se sve situacije iz Šišmiša mogu dogoditi u bilo koje vrijeme.
• Nije li suvremenost, više od tog vanjskog izgleda predstave, implicirana u prikazu nekih likova, primjerice princa Orlofskog?
– Orlofsky jest princ još iz onog doba ruske aristokracije koja se silom prilika razbježala iz Rusije poslije Oktobarske revolucije. Nama je poznata današnja ruska novčana oligarhija. Glavni su likovi ljudi koji nemaju apsolutno nikakvih elementarnih egzistencijalnih problema. Imaju mnogo novaca, a ne moraju brinuti kako će ih zaraditi. Najviše ima, dakako, Orlofsky koji može sve kupiti.
• Svi su takvi, osim Adele i Ide koje se moraju pobrinuti za sebe?
– Da, međutim, one se isto tako baš ne žele zaposliti u nekom poduzeću. Radije gledaju kako bi se što bolje udale i probile bez mnogo napora što je raširena pojava u današnjem hrvatskom društvu. Sponzora se uvijek nađe.
• Uobičajni, klasični Orlofsky je dobroćudan u svojoj dekadenciji. Sve propada, pa propada i on kroz razuzdane zabave. No, nije li današnji Orlofsky potencijalno vrlo opasan?
– Itekako jer on može što god želi. Međutim, ne možemo iskočiti iz žanra. Ovo je ipak opereta. Postavljamo tako da on nije bezazlen tip, ali ne idemo za tim da je krminalac. On se jako lijepo snašao u životu i može si priuštiti da ga drugi ljudi zabavljaju. Ima tu slobodu koju drugi ljudi nemaju.
Uvijek ima novih bogataša, i u Straussovo doba i danas. Satirična nota kojom Strauss ismijava ondašnje mondeno društvo jednako je oštra i danas. Zato je Orlofskog skladao kao ulogu u hlačama, da ga pjevaju žene. Želio je time stvoriti eksces. U današnjem svijetu travestije, brisanja strogih moralnih okvira i sve veće slobode, za koju nisam siguran koliko je dobra i koliko je uopće sloboda, to više ništa ne znači. Mislim da danas više nije zanimljivo da žena igra muškarca jer su sve granice pobrisane. I nije to uopće neka moja velika mudrost.
• Sami ste se okušali kao uspješan tumač nekih operetnih uloga (Orlofsky u Šišmišu, Boni u Kneginji čardaša, Wurzbacher u Barunu Trenku, Šjor Bepo u Maloj Floramye). Kako danas treba igrati operetu?
– Treba je igrati dobro. Tumačio sam Orlofskog s 22 godine kada sam bio na trećoj godini Akademije. Bilo je to 1982. u Osijeku u režiji mog profesora dramaturgije Vladana Švacova koji je za tu prigodu nanovo preveo Šišmiša. Ističem da sam u prvome redu glumac, a u drugom redatelj. Pošto dobro poznajem materijal Šišmiša, ohrabrio sam se i prihvatio režije. U protivnome ne bih se u to upuštao. Baš zato što sam glumac i što sam se bavio pedagoškim radom na Akademiji, vjerujem da mogu pomoći pjevačima da glume i igraju na moderniji način, da napravimo Šišmiša koji će biti bliži današnjem gledatelju. Treba postići pravu mjeru uvjerljivosti u glumi i u odnosima među likovima, tako da oni prijeđu rampu, budu duhoviti, a ne pretjerani.
• U predstavi dobrim dijelom nastupa ekipa solista iz prethodnog Komedijinog Šišmiša iz 1996. Na prvim pokusima ansambl je zbunjivalo i zabavljalo to, što pored dramaturškog prerušavanja likova u drugom činu, sada neki pjevači pjevaju druge uloge: Sandra Bagarić bila je Rosalinda, a sada je Adela. Miljenko Đuran bio je Orlofsky, sada je Eisenstein. Larisa Marak umjesto Adele igra Idu. Više se nije znalo tko je tko. Kako su se oni snašli u novoj koncepciji?
– Mi smo mala zemlja i nema mnogo mogućnosti izbora. Opereta je zahtjevan žanr. Treba znati pjevati, plesati i glumiti. Krug ljudi koji to mogu nije prevelik. Dirigent Veseljko Barešić i ja dogovorili smo se za podjelu koja mi se u ovome trenutku čini vrlo dobra za Šišmiša.

 razgovarao: D. Sch.


 Sadržaj

1. čin
U kući Gabriela von Eisensteina. Svi su pomalo nervozni.

Sobarica Adela upravo je primila pismo kojim je sestra Ida poziva na gala ples u palaču Orlofsky. No od toga, čini se, neće biti ništa jer joj milostiva Rosalinda ne daje izlaz. Rosalindin suprug Gabriel treba tu večer započeti s izdržavanjem zatvorske kazne od nekoliko dana, a ona ne želi ostati sama kod kuće.
U međuvremenu je posjećuje nekadašnji obožavatelj Alfred i ona ga, kako bi ga se što prije riješila, poziva da je posjeti kasnije još iste večeri. U kuću svraća odvjetnik dr. Blind kojega okrivljuju za Eisensteinovu zatvorsku kaznu. No, Eisenstein ima druge planove. Upravo je od prijatelja dr. Benjamina Falkea doznao za ples kod princa Orlofskog te u tren oka, na prijateljev nagovor, odluči otići na ples, a tek poslije u zatvor.
Rosalindi je suprugovo ponašanje sumnjivo jer on odjeva najbolje odijelo, objašnjavajući joj kako u zatvor treba poći uzdignute glave. Falke i nju poziva kod Orlofskog. U trenu ona mijenja odluku: daje Adeli slobodno, radujući se i sama izlasku na ples. Eisenstein nakon komičnog pozdravljanja odlazi, Adela također uz obrazloženje da joj je teta smrtno bolesna.
Vraća se Alfred koji se ponaša kao da je u svojoj kući. Uto stiže i upravitelj zatvora Frank koji želi osobno sprovesti svog novog uhićenika. Zatiče Alfreda, a ovaj se, ne htijući kompromitirati Rosalindu, dade uhapsiti kao Eisenstein.

 2. čin
Na plesu u palači Orlofsky. Falke vodi igru.

Cijelu je zavrzlamu ispričao ruskom plemiću Orlofskom koji se na smrt dosađuje. Orlofskom se intriga sviđa i pristaje u njoj sudjelovati.
Prva stiže Adela u toaleti svoje gospodarice i izigrava glumicu Olgu. Sreće svoju sestru Idu. Stiže i Eisenstein kojeg predstavljaju kao markiza Renarda. On prepoznaje Adelu, ali ona se ne da smesti te ga javno ismije. Među gostima je i upravitelj zatvora Frank kojega, pak, predstavljaju kao viteza Chagrina.
Napokon stiže i Rosalinda, prerušena kao tajanstvena mađarska grofica Hegymeszevasarkellet. Svi joj udvaraju, najuporniji je Eisenstein. Rosalinda mu u jednom trenutku udvaranja otme džepni sat koji će joj kasnije poslužiti kao corpus delicti njegove nevjere.
Eisenstein se ruga Falkeu i pripovijeda društvu kako ga je prošle godine nakon krabuljnog plesa ostavio pijanog u gradu, i to u kostimu šišmiša. Kad se probudio, morao je takav usred bijela dana, na veselje sugrađana proći kroz cijeli grad. Falke se veseli osveti. Dvojica “Francuza”, Eisenstein i Frank, u međuvremenu postaju pobratimi, kao i cijelo veselo društvo. Negdje pred jutro oni obojica napuštaju palaču i žure se, naravno, na isto mjesto – u zatvor.

3. čin
U gradskom zatvoru. Vječito pijani stražar Frosch ureduje.

Najprije stiže upravitelj Frank, a odmah za njim Ida i Adela koja traži tobožnjeg chevaliera Chagrina nadajući se da će joj pomoći u kazališnoj karijeri.
Dolazi i Rosalinda koja se požurila izbaviti Alfreda. U tome je osujećuje pristigli Eisenstein koji shvaća o čemu se radi, pa se preoblači u vlastitog odvjetnika Blinda. Traži od Rosalinde i Alfreda da mu sve potanko ispričaju. No, ubrzo se, ne izdržavši napad ljubomore, otkriva. Eisenstein optužuje suprugu za preljub, ali brzo je prisiljen ušutjeti kad mu ona pokaže corpus delicti – džepni sat s kojim se udvarao mađarskoj grofici.
Zatim stižu Falke, Orlofsky i cijelo društvo. Zaplet i osveta šišmiša se razjašnjavaju, a za sve je kriv – šampanjac!

glazba: Johann Strauss ml.
libreto: C. Haffner, R. Genee
prijevod: Vladan Švacov
redatelj: Damir Lončar
dirigent: Veseljko Barešić

scenograf i oblikovatelj svjetla: Ivo Knezović
kostimografkinja: Doris Kristić
koreograf: Dinko Bogdanić
zborovođa: Dario Štulić
korepetitorica: Danijela Petrić

pomoćnik redatelja: Marko Juraga
pomoćnik dirigenta: Krešimir Batinić
pomoćnik koreografa: Mladen Mordej Vučković

ULOGE:
Hrid Matić / Voljen Grbac (Gabriel pl. Eisenstein), Zorica Antonić / Sandra Bagarić / Adela Golac – Rilović (Rosalinda), Đani Stipaničev / Davor Radić (Dr. Falke), Marijan Jurišić (Frank), Tvrtko Stipić / Milivoj Juras (Alfredo), Sandra Bagarić / Andreja Kovačić (Adela), Ervin Baučić (Orlofsky), Adalbert Turner (Blind), Larisa Marak / Vlatka Burić (Ida), Vid Balog / Dražen Čuček (Frosch), Vladimir Tintor (komornik)

Premijere: 28. i 29. 12. 2007.
Predstava je primjerena za sve uzraste.
Trajanje: 2 i pol sata
Cijena ulaznica za premijerne izvedbe: 100, 150 i 200 kn.
Cijena za silvestarsku izvedbu: 200, 250 i 300 kn.
Cijena ulaznica u redovitoj prodaji: 80, 100 i 120 kn