Zeleni kakadu

Komedija

U tipičnoj periferijskoj gostionici, negdje na Trešnjevci, pred sam kraj rata i uoči oslobođenja (ili pada – ovisno iz kog kuta gledate) Zagreba, okupili su se predstavnici onih koji odlaze i onih koji dolaze. Baš kao što su se i inače okupljali svake večeri kod gazde Žugečića, poznatijeg kao Polonije. U Zagrebu je, naime, opće poznato kako se u Zelenom kakaduu pričaju najzanimljivije i najstravičnije priče, a može se dobro i popiti i pojesti bez obzira na nestašicu. Dobra zabava uz jelo i piće – u ratnim vremenima zvuči kao oaza mira i radosti. Nije ni čudo da je za boravak u gostionici gostima često potrebna preporuka nekog stalnog gosta ili nekog dugogodišnjeg Polonijeva prijatelja, a ti su obično glumci… U Zelenom kakaduu se, kao u kakvoj neutralnoj zoni susreću obrtnici, bankari, advokati, ustaški časnici, špijuni s ilegalcima, radnicima i prostitutkama, lopovima, ubojicama. U atmosferi mogućeg sukoba pred stvarnim gostima Polonijevi prijatelji glumci igraju unaprijed dogovoreni scenario. Ali te je večeri napetost u zraku gušća i njihova se igra završava prema drugačijem, mnogo zanimljivijem, scenariju….

U originalu, ova jednočinka zbiva se u Parizu, uvečer 14. lipnja 1789, neposredno prije pada Bastille i početka francuske revolucije. Nino Škrabe Schnitzlerovu je dramu smjestio u Zagreb, neposredno prije ulaska partizana u glavni grad. Time je oživio vrijeme pred stvarni ulazak revolucije, koja se tada zvala narodno oslobodilačka borba, u naoko mirne živote Zagrepčana. A oni su, uz zvuke poznatih međuratnih šlagera, uspješno provodili politiku prema kojoj se rat, revolucija, prevrat, represija i sve ostale velike stvari događaju „nekom drugom“. Ipak, radoznali i željni uzbuđenja, rado su zalazili u Zeleni kakadu, jedino mjesto u gradu u kojem su bez cenzure mogli slušati o stravičnim događajima i doživjeti kakav stravičan (a ipak bezazlen) incident. I jednako kao i Schnitzler u svojem tekstu, tako i Škrabe u svojoj dramaturškoj preinaci originala oslikava fresku jednog opasnog i intrigantnog razdoblja koje nam je bliže nego što možemo zamisliti jer u nekim vremenima samo je povijesna scenografija različita dok su odnosi, problemi, emocije, zaraćene ideologije vrlo, vrlo slični. A da se – na kraju cijele ove priče o povijesti i ratovima – svijet ni tada kao ni danas ne može okretati bez ljubavi u Kazalištu Komedija pokazat će vam impozantna glumačka ekipa od dvadeset Komedijinih zvijezda koje predvodi Ivica Zadro kao gostioničar Polonije.

Romanopisac i dramatičar Arthur Schnitzler (Beč, 1862 – 1931) jedan je od značajnijih predstavnika bečke moderne. Podrijetlom iz ugledne židovske obitelji, završava medicinu i postaje ugledan liječnik. Napisao je pedesetak drama kojima se afirmirao kao pisac, a pisao je novele i romane. U svojim djelima, impresionističkim opisima, intelektualizacijom, ironijski i satirički intoniranom vještom naracijom, oslikava građanski život bečkih intelektualnih i umjetničkih krugova fin de siěcla, produbljujući karakterizaciju likova Freudovom psihoanalizom. Teme njegovih drama, od Ljubakanja (Liebelei, 1896), preko ciklusa jednočinki Anatol (1889-1893) do Komtesse Mitzzi (1909), su ljubavnički odnosi i erotika u najrazličitijim varijacijama. Drame Freiwild (1898) i Das Vermächtnis (1899) predstavljaju iskorak prema socijalnoj tematici dok se u dramama Samotan put (Der einsame Weg, 1903) i Poziv života (Der Ruf des Lebens, 1906) bavi i tragičnim temama. U većini djela, dramskih i proznih, Schnitzler se satirički bavi temama dvoboja, kritikom antisemitizma i militarizmom, kritizira vladu i političke stranke. Među poznatije Schnitzlerove drame ubrajaju se i Kolo (Reigen, 1903; film M. Ophulsa La Ronde i drama D. Harea The Blue Room), Profesor Bernhardi (1912), Daleka zemlja (Das weite Land, 1910). Treba spomenuti i djela Fräulein Else (1924), Sterben (1895), Casanovas Heimfahrt (1918), Traumnovelle (1926), Über Krieg und Frieden (1939). Među mnoštvom novela izdvaja se Poručnik Gustl (Leutnant Gustl, 1901) u kojoj se Schnitzler dosljedno služi tehnikom unutranjeg monologa. Napisao je romane Put u slobodu (Der Weg ins Freie, 1908) i Therese (1928). Autobiografski roman Mladost u Beču (Jugend in Wien 1968) objavljen je nakon njegove smrti kao i mnogobrojni dnevnički zapisi te drugi rukopisi.

Autori: Arthur Schnitzler i Nino Škrabe
Redatelj: Želimir Mesarić
Scenograf: Miljenko Sekulić – Sarma
Kostimografkinja: Dijana Kosec-Bourek
Koreografkinja: Svjetlana Lukić
Skladatelj: Arsen Dedić
Izbor glazbe:  Nino Škrabe

Igraju:
Ivica Zadro (martin Žugečić – za kazališni svijet Polonije, za prijatelje Žuga, vlasnik Zelenog kakadua, bivši ravnetelj putujućeg kazališta),
Saša Buneta (Kalman Ladović – Pišta, krojač),
Tomislav Martić (Ante Buble-Toni, modni klobučar, bivši glumac),
Ronald Žlabur (Šuster Štef, viši redovni dočasnik, doknadni pričuvnik i postolar u civilstvu),
Goran Malus (Špirk ili Žufika, ubojica i pljačkaš na slobodi),
Davor Svedružić (Mirko Škavić – Metalac, bivši glumac),
Ranko Tihomirović (Julije Hmelina – Tramvajac, bivši glumac),
Igor Mešin (Matija Tomc, radio pjevač, bivši glumac),
Sanja Marin (Eleonora Agan, glumica Hrvatskog državnog kazališta), Otokar Levaj (Fran grof Noršić, bivši novinski magnat, kazališni kritičar),
Vanda Winter (Albin pl. Trstenjak, študent),
Mila Elegović (Mihaela – Aranka, stara noćna ptičica, bivša glumica),
Ana Kraljević (Zdenka – Violetta, mlada noćna ptičica, bivša glumica),
Zlatko Ožbolt (Eugen barun Filipović, trgovac oružjem),
Željko Duvnjak (Vilim Šifer – diverzant Oblak, bivši glumac),
Vinko Kraljević (Ljudevit Lamot – Lujo, bankar),
Jasna Bilušić (Dolores, njegova žena, slikarica), Adam Končić (Stipan Matko Rozić, pjesnik),
Nedim Prohić (Baltazar Burić, odvjetnik),
Nada Abrus (Đurđica, njegova žena),
Dražen Čuček (Sveto – Moša, džepar, bivši glumac), Mladen Kovačić* (Gajo-Salko, džepar, bivši glumac),
Jasna Palić Picukarić (Marica, konobarica), Duško Zubalj (Feliks Majer – Srećko, pijanist), Ustaše, partizani, domobrani, građani, građanke

* Student Akademije dramskih umjetnosti