Vlado, off-Vlado i off-off-Vlado

piše: Slobodan Šembera
(Telegram, 15. 9. 1977.)

Zagreb nema Broadwaya, ali ima Vladu Štefančića. Ime tog umjetnika sedamdesetih je godina u kulturnome Zagrebu neraskidivo vezano uz misao “iz muhe (ali zaista) napraviti slona” ili iz ničega nešto, kao što je Vlado iz negdašnjeg kuburečeg kazališta na Kaptolu napravio teatar, ispred kojeg se danas karta prodaje u švercu. Ne na uštrb umjetničke razine, nego na uštrb sinekurašenja i mirovanja u hladu, s puno posla, malo para i dobrim repertoarom. Pod očitom parolom – pokazati svoje, a uvesti i strano, ako to zaslužuje, Vladina je repertoarna politika svake sezone sedamdesetih godina znala donijeti ugodna iznenađenja i dokazala da zagrebačko gledateljstvo, unatoč poplavi žute štampe i televizije a la dječja paraliza, nije zaboravilo kazalište, da mu ono naprotiv treba i da ga itekako želi.

Po slavnom dubrovačkom trubaduru Đeli Jusiću uglazbljeni “Dundo Maroje” prvo je iznenađenje koje zahuktala radna mašina zagrebačke “Komedije” priuštila svome gledateljstvu u sezoni 72./73. i ujedno novi dokaz da je Vlado opet bio u pravu. Čak i ona oficijel-oficiozna, a i glazbena kritičarka, čije su noge ljepše od njezinih kritika, morat će priznati da se dum Marin Držić ne bi u grobu prevrtao, da bijaše nazočan premijeri “Dunda Maroja”. Naprotiv, reklo bi se, da bi usrdno pljeskao čak i Marku Fotezu, koji ga bijaše malo prekrojio i tako omogućio skrsnuće po Jusiću. S tekstualnim umetcima Stijepe Stražičića ispod lijesnog uzglavlja možda ne bi legao natrag u renesansni grob, ali bi mu zasigurno prilijepio pusu na čelo, kao skroman i opravdan obol svome intinskome oživljenju na hrvatskoj pozornici. Pod istinskim se oživljenjem ne misli ovdje skrivena neka i duboka Držićeva misao koju je genijalni redatelj sad izvukao iz groba i predočio publici 1972. godine, nego se misli dinamična, po našem Vladi do maksimuma spretno vođena predstava, s glazbom koja objedinjuje suvremeno kao i izvorno dubrovačko, kojoj ni malo ne smeta i ponešto što je već poznato, predstava s originalno profilranim likovima, što, čini se, postade već Vladinom redateljskom posebitošću, s nekoliko nezaboravnih glumačkih ostvarenja od kojih odskaču na visini izrađene komike predstavljeni Dundo Maroje Vladimira Krstulovića, za krepat od smijeha odlični Branko Kubik u ulozi Židova Sadija, i u do sada viđenim predstavama “Komedije”, najbolji Richard Simonelli, koji je primjereno Pometu od početka do kraja radnju zadržao u svojim rukama. Ukratko, “Dundo 72” predstavljanje je koje će još dugo živjeti pred zagrebačkim gledateljstvom, uključujući cjepidlake, i time dum Marinu i baštini biti od veće koristi nego mnogi pokušaji visokih pretenzija a niskih rezultata, da se baština nameće u profesorsko-uskodometnim okvirima klasike s plemenitom željom da se 16. stoljeće u slici i prilici silom nakalemi na kraj dvadesetoga.

Kazališnom ljubitelju nadati je se da će i off-vlado predstave u “Komediji” biti na vlado-razini, a što se off-offa tiče, valja istaknuti slijedeće: namjernika će u “Komediji” od portira do biljetera, od glumca do redatelja, od buffeta do ravnatelja, s ove i s one strane rampe, prije i poslije zastora, svatko primiti kao svojeg gosta u svome domu. Ta je kućna atmosfera lako zamjetljiva i u slučajnome prolazu, a upravo ona, kad su svi ostali preduvjeti zadovoljeni, čini ono krajnje što pravo kazalište i čini kazalištem.