1. Podijeli uloge pa ćeš mirno spavati

Kad se raspravlja o tome treba li postaviti neki tekst na repertoar, raspravlja se o njegovim književnim i teatarskim vrijednostima (što ne mora uvijek biti jedno te isto), a usput se svi pomalo pretvaraju u proroke ili barem sastavljače (dakako, amaterske) “repertoarnog horoskopa”: ovo djelo će “ići” kod publike, ono neće. A što će “ići” uistinu, to se obično sazna prekasno, zapravo tek nakon premijere, kad se zaista više ništa ne može uraditi. Ne smije se zapostaviti još jedno važno pitanje: može li glumački ansambl u tom trenutku uspješno odigrati određeni tekst ili, jednostavnije rečeno: imamo li glumaca za sve one uloge (role) koje je autor napisao. I nije rijetkost da komad bude skinut s repertoara ili da uopće dođe na repertoar samo zato jer u ansamblu, koji broji, recimo, pedesetak članova, nema nikoga tko bi mogao odigrati određenu ulogu – neki su prestari, neki premladi, neki tjelesno ne odgovaraju (predebeo, premalen, previsok) ili pak, naprosto, nisu tako dobri glumci. Ali i obratno – događa se da je neka drama stavljena na repertoar specijalno zato što postoji određeni glumac ili glumica, koja može igrati glavnu ulogu.

Gotovo svaki “domaći” autor piše svoj tekst prema živim uzorima među glumcija. Dok tako sretan i umoran u zadimljenoj sobi sanjari o premijeri, pred njim prolaze sami likovi prvaka kazališta. U direktorovoj sobi dijalog je nešto drukčiji. Redatelj kaže:

– Svakako mi je potrebna Snježana… (To je mlada glumica, koja je prije mjesec dana došla s Akademije za kazališnu umjetnost i koja će u prve dvije godine odigrati toliko uloga koliko ih kasnije neće igrati do kraja života.) Direktor odgovara:

– Ali, dragi moj, Snježana je doslovce rasprodana… Uzmi Zoe!

– Pa da mi preplaši sve gledaoce!

– Da joj to kažem?

– Molim te!!

Na koncu redatelj uzme Zoe (koja je došla s Akademije prije deset godina i onda je bila tražena isto toliko koliko i danas Snježana). Međutim, i direktor čini ustupak. Jednu od manjih uloga preuzet će jedno od poznatih imena (kako bi podjela bila “čvršća”). Istina, direktor je tu pokušao ubaciti Zorana, koji već tri godine nije ništa igrao, ali – ustupak za ustupak. Zoran će se malo strpiti, a u međuvremenu će igrati glavne uloge u koprodukcijskim filmovima s Divljeg zapada (talijanske proizvodnje). I tako to onda ide redom: onaj ne može igrati jer već ima dvije velike uloge; onog treba zaposliti (zbog mira u kući); trećem upravo u to vrijeme pada snimanje na televiziji; četvrti vraća ulogu jer on je Dalmatinac, a u komadu se govori kajkavski (ili obratno!); glavnu ulogu bi, istina, mogao igrati Pero, ali budući da postoji i jedna mala uloga (neobično, neobično važna! – obično se tek na premijeri ustanovi da je bila sasvim nevažna!) koju nitko drugi ne može odigrati, onda Pero neće igrati glavnu ulogu, nego tu malu (ali neobično važnu).

Na koncu nitko nije zadovoljan.

Redatelj, jer nije dobio Snježanu. (A kako se bez nje uopće može?)

Direktor, jer nije uspio zaposliti Zorana, a morao je dati i jedno poznato ime (glumačko), koje je čuvao u rezervi za jedan drugi komad u kome bi prisilio redatelja da uzme u podjelu i dvije nezaposlene (privremeno) glumice srednjih godina.

Glumci su svi odreda nezadovoljni. Nitko ne igra ono što je želio. Ili uopće ništa ne igra. Ili i suviše igra. Ili reda radi, on (ona) tvrdi da ništa nije u redu.

Autor ne vjeruje svojim očima ni svojim ušima. Odluči povući svoje djelo. E, kad bi barem imao petlje da to uradi!

 

U svakom kazalištu postoji oglasna ploča na koju se vješaju različite obavijesti, pohvale ili opomene (Upozorava se ansambl da se ubuduće neće tolerirati zakašnjavanje na jutarnje pokuse. Direktor, s. r.). Na tu ploču bit će izvješena i podjela uloga u novom djelu. Premda se ta podjela zna već za pet minuta pošto su je utvrdili direktor i redatelj – i gospođa koja u kazališnom bifeu kuha odličnu crnu kavu moći će vam napamet izdiktirati tko što igra i prije nego što redatelj siže iz direkcije do kazališnog bifea – ipak se podjele uloga objavljuju i dalje u svim teatrima. S jedne strane to je zbog toga da bi i podjela uloga i početak proba dobili na važnosti, da bi se službeno oglasili; s druge strane, podjela uvijek visi najmanje tjedan, a najviše mjesec dana prije početka proba: za to prilično dugo vrijeme, glumci ili pjevači mogu podići svoje tekstove ili partiture u direkciji, a mogu u miru pretresti podjelu, što će reći iznijeti sve njene nedostatke. U teatru je sve kratkog vijeka – i slava i kritika. Pa kad prođe tih tjedan dana, ili mjesec dana, slobodno se može reći da su svi na to već zaboravili.

>> 2. Je li žandarska sabljetina bila oružje starih Hrvata.