U “Komediji” se oduvijek plesalo

U KOMEDIJI SE ODUVIJEK PLESALO

o “Komedijinom” baletnom ansamblu piše Davor Schopf
(iz monografije “125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj” u izdanju “Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika” godine 2002.)

Kazalište “Komedija” od samog početka djelovanja trajno njeguje dvovrsni repertoar: komediografsko-dramski i glazbeno-scenski s najširim žanrovskim spektrom klasičnog i suvremenog izraza, od opereta i komičnih opera do mjuzikla i rock-opera. Mala “Komedijina” pozornica, u doba njezinih početaka još mnogo manja nego danas, oduvijek je bila ograničavajuća prepreka scenskih produkcija, kojih su balet i ples sastavni dio. Bez obzira na to, u “Komediji” se, u skladu s mogućnostima, oduvijek plesalo.

Inauguraciju “Komedijine” glazbene pozornice označila je premijera operete “Zemlja smiješka” Franza Lehara 23. prosinca 1950., za koju je koreografiju načinila Mary Šembera. Predstava je u prvoj sezoni izvedena 65 puta, a iduće sezone obnovljena je s koreografijom Lili Čaki.U toj predstavi, kao i u “Kneginji čardaša” (tada pod imenom “Silva”) Emmericha Kalmana, u režiji i koreografiji Slavka Midžora, bilježi se prvi plesni par u “Komediji”: plesove su izvodili Truda Robnik i Anton Jeger.

Pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća zlatno su doba “Komedijine” operete, unatoč tome što je opereta kao glazbeno-scenski oblik difamirana, smatra se zastarjelom kazališnom formom i zaostatkom građanskog sruštva. Usprkos tome nepovoljnom širem kulturnom ozračju, popularni operetni prvaci privlače publiku koja s velikim zanimanjem i naklonošću prati opsežan operetni repertoar djela Franza Lehara, Emmericha Kalmana, Johanna Straussa ml., Jacquesa Offenbacha i drugih. Plesene brojeve kao začin operetnih predstava, plešu obično dvoje ili troje plesača, uglavnom gostiju iz Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta. Do sredine pedesetih godina najviše koreografija ostvaruje Lili Čaki. S ponekom predstavom javljaju se Zvonko Tajzl, Rudolf Zubčić, Ruža Jurković, Nenad Lhotka, Silvija Hercigonja, Dragutin Pogačar i Zvonko Reljić.

U to doba “Komedija” u solističkom ansamblu operetnih pjevača ima dvije školovane balerine. Sopranistica Lili Čaki završila je, kao temelj svojega svestranog kazališnog obrazovanja u Pešti, baletnu akademiju “Troyanoff”. U “Komediju” je došla iz Riječke opere gdje je nekoliko godina bila članica i solistica baleta. Sopranistica Mirjana Dančuo učila je balet u studiju Margarete Froman i desetak godina bila članica i solistica Baleta HNK. Obje su umjetnice privatno učile pjevanje. Dolaskom u “Komediju”, nosile su subretski repertoar i svojim plesnim umijećem uveličavale operetne predstave. Mirjana Dančuo redovito je dobivala ovacije publike za vatrenu mazurku u “Đaku prosjaku” što ju je plesala sa Zvonkom Reljićem (u njegovoj koreografiji). Lili Čaki je znanje baleta i stepa unosila u brojne koreografije tijekom punih pet desetljeća. Plesnost nekih drugih pjevača, u prvome redu Đanija Šegine, također nije ostavljala publiku ravnodušnom.

U studenom 1954. godine premijerno se izvodi komična opera “Život na mjesecu” Josepha Haydna. Uz operu izvodi se baletni umetak “Ispit srca i uma” na Haydnovu glazbu, u koreografiji Mile Jovanovića, kao prvi samostalni baletni komad u “Komediji”. Solističke uloge plesali su Đurđica Ludwig, Zlatko Voženilek i Hrvoje Ježić.

Desetak godina kasnije, u siječnju 1966., na “Komedijinom” repertoaru naći će se još jedan samostalni balet. Skladatelj Dragutin Savin piše na poticaj i po zamisli Sonje Kastl “Mlle Lilly”, baletne skice što se izvode u istu večer poslije komične opere “Ukradeni mjesec” Carla Orffa. Baletni ljubavni trokut između Lilly, Marquisa de Pontiaca i njegova sina Mauricea koreografirale su Sonja Kastl i Nevenka Biđin, umjetničke suradnice koje su se u koreografiji čudesno podudarale i nadopunjavale. Plesali su Lukrecija Jović, Damir Novak i Ivica Muhar.

U zanatski najkompleksnijoj kazališnoj formi kao što su opereta i kasniji mjuzikl, ples je jedan među brojnijim segmentima izvedbe, pa mu se na skučenom prostoru dnevne novinske kritike tijekom svih “Komedijinih” godina nije posvećivala detaljnija pozornost. Neki od zapisa zorno ocrtavaju stanje baleta u opereti: Opereta “Komedije” zbog skučenosti prostora svoje pozornice nema baleta, što je velik nedostatak za svaku operetu. Jer, tek s baletom opereta postaje blistava i živa, a bez nje djeluje nekako nepokretno. (Godine 1954.) Nešto kasnije: Baletni skup je nenametljivo izvršio svoj zadatak u tako tijesnom prostoru, da mu treba čestitati. (Godine 1957.)

Od 1956. godine u pojedinim predstava kao što su glazbeni igrokaz “Đerdan” Jakova Gotovca te operete “Mala Floramye” Ive Tijardovića i “Barun Trenk” Srećka Albinija susreće se veći plesni ansambl koji se od početka sezone 1957./1958. naziva baletnim ansamblom kazališta. Njegovi članovi stasali su u studiju što ga je vodila Marieta Belušić. Pojava tog ansambla ukazuje kako je u “Komediji” sazrijela svijest da joj je potreban vlastiti profesionalni ansambl, pogotovo što se početkom šezdesetih godina na obzoru javlja nov kazališni žanr, mjuzikl, koji će upravo u “Komediji” doživjeti procvat.

Od 1. rujna 1961. dvanaestero plesača, odnosno šest parova, završenih učenika baletne škole, dobiva stalni angažman u “Komediji” koji će potrajati do kraja sezone 1964./1965. Baletni ansambl najprije vodi Marieta Belušić, a zatim Frano Jelinčić, Hrvoje Ježić i Milivoj Štambuk koji se, kao svestrani kazališni umjetnik i duhoviti koreograf, istaknuo s desetak koreografija u operetama. Gosine 1965. najavljeno je ukidanje baletnog ansambla, pa su svi plesači našli posao u drugim kazalištima. Jedina je iz ansambla sve do umirovljenja ostala baletna solistica Lukrecija Jović. Nastavila je plesati u operetama i muziklima, a tumačila je i glumačko-pjevačke uloge.

S pojedinačnim koreografijama glazbenih predstava najraznolikijih žanrova tijekom šezdesetih godina susreću se Milana Broš, Vera Maletić, Miljenko Vikić, Maja Bezjak. Iz inozemstva već 1960. dolazi Amerikanac Ray Harrison kao koreograf mjuzikla “Poljubi me, Kato” i, deset godina kasnije “Čovjeka iz Manche” i “Guslača na krovu”.

Početak sedamdesetih godina 20. stoljeća označava u “Komediji”, a i u cijelome hrvatskom glumištu, otvaranje potpuno nove, do tada neispisane stranice posvećene mjuziklu, u prvome redu domaćem. OD “Velike trke”, praizvedene na samom kraju 1969. godine, počinje intenzivna produkcija hrvatskog mjuzikla u koju je od početka uključen “Studio za suvremeni ples” i, kao koreografkinja, njegova voditeljica Tihana Škrinjarić. Već se u glazbenoj komediji “Obećanja, obećanja” što je prethodila besmrtnoj “Jalti, Jalti” Milana Grgića i Alfija Kabilja 1971. godine Studio istaknuo drukčijim, jazz stilom plesa, i tako prekinuo tradiciju operetnih valcera i čardaša. Tihana Škrinjarić ostvarila je, najčešće u suradnji s redateljem Vladom Štefančićem, koreografije petnaestak predstava – domaćih i stranih mjuzikla i rock-opera.

Sasvim izniman datum u “Komedijinim” analima dogodio se u listopadu 1985. godine, kada je ugledni američki koreograf i redatelj Gene Foote premijerno postavio mjuzikl “Aplauz”. Suradnik velikog Boba Fossea donio je Broadway na Kaptol, kako je pisala kritika o “Aplauzu”, i poništio granicu između članova ansambla. Plesači su pjevali i glumili, glumci pjevali i plesati, a pjevači glumili i plesali punim angažmanom, predvođeni maestralnom Sandom Miladinov Langerholz u ulozi Margo Channing.

Suradnja “Studija za suvremeni ples” s “Komedijom” potrajala je do kraja sezone 1985./1986. U tome razdoblju nekoliko je koreografija ostvarila i Zaga Živković. Po završetku spomenute sezone počinje dvogodišnja rekonstrukcija kazališne zgrade.

U jesen godine 1987. Darko i Branka Kolar počinju stvarati “Plesni ansambl kazališta Komedija” koji nastupa u svim glazbenim i ponekoj dramskoj predstavi od otvorenja preuređene zgrade u jesen 1988. godine, a njegovo vođenje sve do danas ubrzo preuzima Branka Kolar. Članica “Komedijinog” Plesnog ansambla Maša Kolar odlazi u inozemsttvo i postaje istaknuta plesačica modernog baleta u baletnim ansamblima Dresdena, Kiela i Hannovera, zapažena u njemačkim medijima.

Ponovno se osjeća potreba za stalni profesionalnim ansamblom, tim više što u “Komediji” početkom devedesetih počinje renesansa operete i njezin povratak na velika vrata u zagrebački glazbeni život. U operetnom repertoaru vodeću koreografsku ulogu preuzima Sonja Kastl, koreografirajući ujedno i nekoliko novih mjuzikla. Suradnja ansambla s koreografkinjom takvog ugleda i iskustva, profinjenog koreografskog izraza i stila, te zahtjeva što ih je pred njega postavila, dovodi do jačanja i razvitka ansambla, što sve omogućuje da se od 1. lipnja 1994. – nakon dva desetljeća – ponovno otvaraju radna mjesta za plesače Baletnog ansambla Kazališta, najprije za dva para i poslije nekoliko godina još za dva para. Baletni ansambl u svakodnevnom radu njeguje klasični i moderni izraz. Kao pedagog klasičnog baleta intenzivno surađuje Vesna Butorac-Blaće, prenoseći članovima i stalnim vanjskim suradnicima svoje bogato znanje i iskustvo.

U repertoaru “Komedijinih” predstava i Baletnog ansambla koreografski se kao posebno nadahnuti, pored ostalih, ističu elegancija valcera u operetama “Grofica Marica” i “Kneginja čardaša” Emmericha Kalmana (koreografija Sonje Kastl), razložan spoj pokreta i riječi u plesnome duu u duetu Maldore i Ulrika u glazbenoj legendi “Crna Kraljica” Ivice Krajača i Zlatka Tanodija (koreografija Lele Gluhak-Buneta), efektni završni prizori cijelog ansambla u mjuziklima “Kralj je gol” i “Tko pjeva zlo ne misli” skladatelja Alfija Kabilja i tekstopisaca Milana Grgića i Drage Britvića (koreografija Sonje Kastl i Lili Čaki) te primjereno ostvaren svekolik ugođaj kola u opereti “Barun Trenk” Srećka Albinija i drugog čina “Šišmiša” Johanna Straussa mlađeg (koreografija Sonje Kastl).

U zadnjem razdoblju koreografije pojedinačnih glazbenih predstava ostvaruju Milena Leben, Lela Gluhak-Buneta i Ksenija Zec.

Baletni ansambl kazališta “Komedija” kao najmlađi hrvatski baletni ansambl još uvijek je pred izazovom da izvede vlastitu plesnu predstavu.