Skup

Marin Držić: SKUP
Režija i dramaturška obrada: Nina Kleflin
Scenograf i oblikovatelj svjetla: Osman Arslanagić
Kostimografkinja: Marija Šarić Ban
Autor glazbe: Tomislav Babić
Scenski pokret: Damir Klemenić
Jezična savjetnica i asistentica redateljice: Srđana Šimunović

 

OSOBE:

Satir (u prologu): Goran Malus
Skup, starac: Damir Lončar
Andrijana, njegova kći: Vanda Winter
Variva, godišnjica stara Skupova: Vanja Ćirić
Gruba, godišnjica mlada Dživova: Ana Magud / Srđana Šimunović (od rujna 2015.)
Kamilo: Ivan Čuić
Dobre, Kamilova mati: Sanja Marin / Mila Elegović (od studenog 2015.)
Zlati Kum, njen brat: Davor Svedružić
Dživo, prijatelj Dobrin: Goran Malus
Munuo, djetić Kamilov: Slaven Španović
Pasimaha (Kotoranin), djetić Zlatoga Kuma: Ivan Magud
Drijemalo, djetić Zlatoga Kuma: Adam Končić
Puhalo: Dejan Jakovljević
Omakalo: Emil Kuzminski

Pretpremijera: 19. ožujka 2015.
Svečana premijera: 20. ožujka 2015.

Iako je ovaj majstorski portret škrca nastao u davnom šesnaestom stoljeću, prije Shakespearea ili Molierea, on nam progovara lijepim dubrovačkim jezikom o temama koje se nisu nimalo izmijenile do današnjih dana. Držić izruguje lakomost, gramzivost i želju za stjecanjem, on raskrinkava mračnu moć novca koji kvari ljude i potiče u njima njihove najgore osobine.

Ali ova komedija nije mračna. U njoj ostaje mjesta za vedrinu, za radost igre. I ne samo zato jer naš mudri Dum Marin prepusti jednom dosjetljivom mladom sluzi da nadmudri škrtog starca, već i zato što je svojoj komediji sačinio završetak koji slavi ljubav i radost života. Ljubav mladih pobjeđuje sebičnost starih, optimizam budućnosti poražava prošlost, a vjera i poštenje odnose trijumf nad ispraznim bogatstvom.

Bar je tako na našoj pozornici, u novoj predstavi Skup koja je tu da vas inspirira i pozove: odbacite i ono malo novca što imate i budite sretni! (Nina Kleflin)

Iz redateljske bilježnice

Čega se boji Skup?

Čega se boji Skup? Skup se, kao uostalom i Držić, boji ljudi. Zna da ga u ovom svijetu okružuju zastrašujuće dvojnosti, krinke i maske, da je pravih ljudi malo, a onih drugih, nepravih da ima svuda: i tamo gdje ih vidimo i tamo gdje su nas uspješno zavarali pa ih još nismo prepoznali.

Skupa je otrovalo zlato, odvuklo ga je nepovratno u usku sobicu sumnje, strepnje i paranoje, otvrdnulo mu je dušu i stvorilo na njoj oklop od mramora. Zlato ga je zauvijek svrstalo u ljude nahvao, one koji ne čuju razumno govorenje, koji sebično ustraju na svome, ne primjećujući da su davno napustili svijet pravih ljudi. Ljudi nazbilj.

Držić je vjerovao da ljudi nazbilj, pravi ljudi, tihi ljudi – stanuju u kazalištu. Da na pozornici, među kulisama, u tom čarobnom Njarnjas gradu, vlada istinska sloboda. Kroz svoje likove smio je reći sve, rugati se svima i svakome, izazivati na okršaj  vlastite strahove i zebnje.

Ništa nije onako kako se čini. Ljubazni nasmiješeni susjedi u nekom će mraku okrenuti drugi obraz pa će nas pozdraviti nacereno lice neke fantastične životinje, obraz od mojemuča ili barbaćepa. Pravedni i otmjeni vlastodršci koji drže naše sudbine u rukama, dobrohotno će nas tapšati po ramenu sve dok jednom slučajno ne uglademo njihovo pravo lice, lice neke lude nakaze, lice koje nas je toliko puta prevarilo. Ljubav, vjera, prijateljstvo – ništa više nije čisto. Sve se Držiću činilo nepovratno zaprljano, vizionarski je predvidio rastakanje velikih vrijednosti ljudske duše – a opet, poput najvećih, nije napustio bitku da te vrijednosti afirmira.

Svaki lik ove komedije živi u dvojnosti: i loš je i dobar, i okrutan i ranjiv, i razuman i lud. I situacije su istovremeno i smiješne i žalosne, realne i pomaknute, moguće u životu, a provedive samo u kazalištu.

Stavio je na pozornicu mali dubrovački trg okružen trojim vratima: crkvom i dvije kuće. Arena, atička orchestra, prirodna pozornica. Unutarnji, centralni krug od kojeg se koncentrično rastvaraju daljnji krugovi zbilje: život ovih junaka, naš život, život svih ljudi. Mali trg centar je malog grada, koji postaje svaki grad i cijeli naš svijet.

Nitko nikog ne razumije. Nepovjerenje vlada u obijesnom veselju, pa nema te situacije na sceni u kojoj likovi ne govore iste riječi, a pričaju o posve različitim stvarima. Vječni quid pro quo stvara komične zaplete kojima se smijemo na pozornici i od kojih strepimo u životu. Držić to vrlo dobro zna, zato nas nasmijava našim i njegovim potisnutim brigama. Je li nam zlato već oduzelo dušu? Je li volja za stjecanjem, napredovanjem, imanjem – već zatrla našu dobrotu i naš razum? Je li neutaživa želja da imamo moć, moć nad drugima, uništila sposobnost da ljubimo ljude i poštujemo Boga?

Neobična je hrabrost iz koje je nastala ova komedija. Naručena kao pirna predstava bogataške kuće, trebala je biti benigna pastorala o vilama i satirima, ljubavna i humorna stihovana predstava, pitoma i krotka. Ali Držićevi Njarnjasi upali su u kuću mladenaca bučno kao anarho-punk bend, rugajući se svemu i svakome, sebi i svojim naručiteljima. U kući u kojoj se mladenka udaje s nezamislivo velikim mirazom – „prćijom“, oni prikazuju komediju o banalnosti trgovačkih odnosa koji uvjetuju brak, tamo gdje je njihov mecena i poslodavac bogataš s golemim ugledom oni se rugaju pohotnom Zlati Kumu, a u centar radnje stavljaju jadnog starca koji je poludio čim je dotakao mračni predmet želje. Zlato. „Zlato šteti ljude“, drsko dovikuju Držićevi glumci, misleći pritom: ni mi ga nemamo snage odbaciti kad ovdje, pred vama, u vječnom harlekinskom naklonu, igramo za svoju plaću, za svoje dugove, za svoje rastrošne porive i za svoj obični, skromni život, za novac koji smo davno potorošili.

Zlato, blago, tezoro, novac, munita… stotine riječi za jedan te isti strah. Strah da nećemo uspjeti u ovom svijetu, da nam duša neće biti dovoljna, da nećemo naći ljubav, poštenje, pravu vjeru.

Skup se boji svijeta koji ga okružuje. Držić se od tog svijeta skriva u sigurnost kazališta, literature i glazbe. Mi, koje je on pozvao sa sobom na taj put, zahvalno ga slijedimo. Uživamo, sigurni u tom čarobnom pribježištu. Smijemo se, ohrabreni da izrugujemo mane svijeta i darujemo veselje svojoj publici. I nastojimo ne ignorirati poziv koji nam je iz renesansnog Dubrovnika, davno prije Shakespearea ili Molierea uputio naš dum Marin. S distancom od gotovo pet stotina godina on nas upozorava da se ništa nije promijenilo, ali da se isplati biti umjetnik života. Držić u nama zaziva autentičnost, poziva da nas da budemo pravi ljudi koji svijet mjere mjerom pravom, mudrom i od milosrđa. Poziva nas na bitku koja se dobiva i gubi svaki dan, ali u kojoj se isplati ustrajati.

 

Nina Kleflin

Predstava je posvećena mom profesoru i mentoru, velikom Kosti Spajiću, čija mudrost i redateljska genijalnost obasjava svaku scensku interpretaciju komedije Skup na ovim našim prostorima.