Generalne probe su posljednja smotra prije odlu\u010dne bitke.<\/p>\n
Jeste li se ikada popeli na onaj manji petmetarski toranj za skokove u vodu? Vjerojatno niste. Ali ako ste to ipak uradili, nadam se da vas ne\u0107u uvrijediti ovim \u0161to slijedi. Stojite na tom tornju, treba prije\u0107i jo\u0161 dva koraka da biste do\u0161li na dasku, a onda s nje morate sko\u010diti. Zato ste se, uostalom, i penjali, ali vas je strah, strah. Drugi dolaze iza vas, samo \u0161to vas ne gurnu i protiv va\u0161e volje. A vi vjerujete – ne pretjerujem mnogo, je li? – da biste uspjeli skupiti potrebnu hrabrost samo kad bi vam dali jo\u0161 nekoliko minuta, makar nekoliko sekundi, ali povratka nema, vi kre\u0107ete…<\/p>\n
Eto, to su u kazali\u0161tu generalne probe. Predstava je stala na dasku s koje se ska\u010de, sve prisutne obuzima strah, sumnja, postavljaju se pitanja: “Ma \u0161to ovdje uop\u0107e tra\u017eim, \u0161to mi je to trebalo!”, a uzgred svi vjeruju da bi tjedan dana (makar dva dana, makar samo jedan dan) odgode bio \u010dudesan dobitak u vremenu. Bio bi to rok u kojem bi se sve popravilo, prenapravilo, dotjeralo i sredilo.<\/p>\n
Te probe zapravo bi morale biti kao prave predstave, dakako bez publike, pa je zato mogu\u0107e u toku same probe-predstave neke sitnije propuste ispravljati. Na \u017ealost, generalne probe ispadaju na kraju ne\u0161to drugo.<\/p>\n
Kad u deset sati – ili oko deset sati – zazvoni zvonce u svim garderobama, zapo\u010dinje generalna proba, a to \u0107e re\u0107i mimohod po pozornici najneobi\u010dnije obu\u010denih likova: nekom vitezu u sjajnom odijelu, na kojem bi mu pozavidio i neki srednjovjekovni grof, vide se na nogama obi\u010dne “\u0161pic” cipele; nekom drugom opet umjesto vitkog ma\u010da za nemilosrdni sudar u II. \u010dinu s \u010detom razbojnika slu\u017ei najobi\u010dniji \u0161tap; neki, oni savjesni, imaju i vlasulju i bradu i br\u010di\u0107e, dok se drugi nisu ni “natenirali”. I tako redom. Umjesto da se utvrdi \u0161to tko ima, mnogo je lak\u0161e utvrditi \u0161to kome nedostaje. Sve \u0107e to sti\u0107i. Sutra najkasnije. Ako ne bude ni sutra, bit \u0107e na premijeri. U to zaista mo\u017eete biti sigurni i nema razloga da se uzbu\u0111ujete. Zar mislite da se u teatru samo jednom dogodilo da je premijera po\u010dela i prvi \u010din se ve\u0107 bli\u017ei kraju, a u pozadini pozornice, iza zavjesa, svi oni koji su ikad dr\u017eali bilo kakav kist u ruci jo\u0161 boje kulise za tre\u0107i \u010din, dok se one za drugi \u010din tek su\u0161e?<\/p>\n
Po\u010dinje prva (ili druga, sasvim svejedno) generalna proba. Zvono zvoni, svjetla u gledali\u0161tu se gase – a ondje sjedi \u010ditav \u0161tab na \u010delu s redateljem, do njega uzbu\u0111eni autor, pa scenograf, kostimograf, svi majstori pojedinih radionica, a negdje daleko iza svih ostalih sjedi glavom direktor i… Trebalo bi da se digne zastor. No? Ni\u0161ta. \u0160to je sad? Nitko ne zna. Redatelj vi\u010de:<\/p>\n
– Pa po\u010dnimo ve\u0107 jednom…<\/p>\n
Netko s pozornice ne\u0161to odgovara. Nitko ne \u010duje \u0161to, ali svi znaji da je zapelo. Scenograf nemo\u0107no raskrili ruke i odlazi na pozornicu. Sad \u0107e sve biti u redu, jasno. No? Ni\u0161ta. Redatelj:<\/p>\n
– Idemo!!<\/p>\n
Sad se di\u017eu kostimograf i direktor tehnike, i oni odlaze na pozornicu. \u010cuju se uzbu\u0111eni glasovi. Onda odlaze direktor i redatelj. Na kraju u dvorani ostaje samo autor – neugodno mu je, propao bi u zemlju, jer tek sada vidi koliko je zapravo neprilika i problema stvorio svima u kazali\u0161tu svojom nerazumnom odlukom da napi\u0161e dramu i postane besmrtnik. Otprilike nakon pola sata svi se vra\u0107aju neobi\u010dno uzrujani i promukli. \u0160to je zapravo bilo? Nekakva letvica se otkva\u010dila, neka vrata se nisu dala otvoriti, netko je negdje galamio pa se \u010dekalo da ga umire (to je u\u010dinio vatrogasac). Sad je u redu i… Onda obi\u010dno kroz zavjesu proviri ne\u010dije smireno, hladnokrvno lice i najnevinijim glasom pita:<\/p>\n
– Da po\u010dnemo?<\/p>\n
O tome \u0161to se nakon takva pitanja vidi i \u010duje u gledali\u0161tu bolje da vam i ne govorim. Onih pet minuta koliko treba da se zastor digne – jer opet je negdje ne\u0161to zapelo – dovoljno je vremena da se svi smire. Evo ga! Zastor se digao. Po\u010delo je. Po\u010delo je stravi\u010dno. Jedan je promukao, drugi se \u010duva, odnosno \u010duva glas za sutra ili za premijeru, tre\u0107i je bijesan \u0161to njema njegovih \u010dizama nego glumi u svojim cipelama, \u010detvrti preska\u010de i svoje i tu\u0111e re\u010denice… Tu je redatelj, zaboga, on \u0107e zbog toga zaustaviti generalnu probu i on \u0107e… Zbog toga ne\u0107e! On \u0107e je zaustaviti ako netko dobro ne zatvori vrata (treba izmisliti kazali\u0161te u kome ne\u0107e biti vrata na dekoru), ako se neki reflektor upalio sekundu prerano ili pola sekunde prekasno, redatelj \u0107e dobiti \u017eiv\u010dani slom ako neka stolica nije “malo ukoso, malo polulijevo”, on \u0107e se neprekidno obra\u0107ati sad kostimografu, sad scenografu s molbama da se ovo ili ono ispravi, zamijeni ili naprosto izbaci, ali mu ne pada ni na kraj pameti da prekida generalku zbog toga \u0161to o glumi gotovo da i nema govora. I svi oko redatelja ne\u0161to zapisuju (u tu svrhu postavljen je u gledali\u0161tu malen stol sa zasjenjenom svjetiljkom). Dobro, kad \u0107e to uraditi? Sutra? Pa sutra je posljednja generalka, sutra je “sve kao na predstavi”!<\/p>\n