“Komedijini” mjuzikli za novi milenij

“KOMEDIJINI” MJUZIKLI ZA NOVI MILENIJ
U povodu “Komedijine” 55. sezone piše Irena Paulus

Prvoga travnja 2000. godine malo zagrebačko kazalište “Komedija” u velikoj KD “V. Lisinski” premijerno je izvelo rock operu Tima Ricea i Andrewa Lloyda Webbera Isus Krist Superstar. Bilo je to prvi put da je zagrebačka publika mogla uživo gledati i slušati glazbu Andrewa Lloyda Webbera i prvi put da su glazba, gluma i ples masovno pokrenuli publiku koja se odazvala posebnom obilježavanju blagdana Uskrsa (timing je također bio iznimno važan). Takvih je projekata u “Komedijinoj” povijesti bilo i ranije, ali je od postavljanja rock-opere Gubec-beg (1975.) s impresivnim Brankom Blaćem u naslovnoj ulozi prošlo mnogo godina. Operetno obilježavanje Novih godina s pjevačkim zvijezdama poput Sandre Bagarić nakon Straussovog Šišmiša (1995.) počelo se “podrazumijevati samo po sebi”, a rijetko se razmišljalo o uloženom trudu. Isti su status imali mjuzikli Alfija Kabilja (koji ove godine slavi sedamdeseti rođendan) na čelu s Jaltom, Jaltom(Svečana premijera Jalte održana je 7. siječnja 1972.).

Zapravo, mnogi nisu vjerovali da će Isus Krist Superstar uopće napuniti koncertnu dvoranu “Vatroslav Lisinski”: govorkalo se da je rock-opera zastarjela (s američkom premijerom 1971. bila je u “starosnom rangu” Gubec-begai Jalte) i da je preteška za izvedbu. Međutim, pokazalo se da zli jezici nisu bili u pravu. S jedne su strane glazbeni hitovi Lloyda Webbera oduševili staru i mladu publiku (jedni su se prisjećali, a drugi otkrivali), a s druge je strane težina materijala djelovala poput podstreka i izazova. Zbog Isusa “Komedija” je otkrila nove zvijezde kao što je bio “klapski” pjevač Đani Stipeničev (danas stalni član “Komedijinog” ansambla, nositelj uglavnom romantičnih naslovnih uloga) i “rocker” Ervin Baučić (danas stalni “Komedijin” gost). Udruživanje mladosti koja je “grizla” s iskustvom redatelja Vlade Štefančića i dirigenta Veseljka Barešića (a i on se izmjenjivao s “novim licem” dirigentom Dinkom Appeltom) pokazali su se dobitnom kombinacijom.

Novi odnos prema mjuziklu nije bila slučajnost: trebalo je mnogo stvaralačkog zamaha, idejne kreativnosti i organizacijskih sposobnosti da se pokrenu projekti koji su uslijedili nakon Isusa. Iza “vidljivih” članova ansambla – izvođača (koji su, kao i uvijek, uključivali stalne članove i goste – od Josipe Lisac, Branka Blaće, Radojke Šverko do Giuliana i Nikite), stajali su “nevidljivi” članovi, odnosno uprava na čelu s Nikom Pavlovićem. Uprava, organizatori i producenti pomno su birali mjuzikle, organizirali, riskirali i nerijetko pokazivali iznimnu hrabrost kada je trebalo financijski pokrenuti novi projekt. Osim toga, oni su pokrenuli i niz audicija uz pomoć kojih su se u “Komedijinim” predstavama pojavili iznimni mladi talenti, čime se naglo i neočekivano povećala kvaliteta izvedbi.

Projekti poput Kose Galta MacDermota i Malog dućana strave H. Ashmana i A.Menkena – “izbacili” su nove zvijezde poput Ronalda Žlabura i Renate Sabljak. Ti su projekti također pokazali da će “Komedija” u budućnosti djelovati na dva glazbena područja. Prvo su veliki projekti, a drugo su manje, komorne predstave koje su zbog iznimnih izvedbi prerasle u prave hitove. Govorimo o Malom dućanu strave, koji je oduševio šarmantno-stravičnim humorom, o Chicagu, koji se pojavio nedugo nakon istoimenog filma a koji je do danas doživio gotovo 100 izvedbi, o glazbenoj biografskoj drami Piaf s nezaboravnom Jasnom Bilušić te o kontroverzno-škakljivom Skidajte se do kraja za koji se danas traži karta više.

Nasuprot malim, veliki projekti su zahtijevali veliki asnambl, snažne solističke glasove, eventualne izvođače-goste (npr. u udaraljkaškoj sekciji u orkestru ustalio se Hrvoje Rupčić), brojne probe i mnogo, mnogo entuzijazma, strpljenja i još više novaca. Tako je nakon Isusa i Kose slijedila obnova Gubec-bega Krajača, Metikoša i Prohaske te najnovija postava ambicioznog mjuzikla E. Johna Aida. Ovi su glazbeni epovi publici ponekad predstavljani na pozornici KD “Vatroslav Lisinski” a mnogo češće na ljetnoj pozornici “Jarunfesta” koji je također (sretne li “slučajnosti”!) pokrenut nakon praizvedbe rock-opere Isus Krist Superstar. 2000. godina pokazala je da je publika željna pravih, velikih i raskošnih mjuzikla. Ali ne samo to: početak 21. stoljeća učinio je Zagreb i “Komediju” središtem odličnih izvedbi, što je uključivalo sve komponente – i pjesmu i govor i glumu i ples.