Đani Stipaničev

	Pjevač

DATUM/MJESTO ROĐENJA; MJESTO DJETINJSTVA	27. 5. 1969., Mokrin (Vojvodina); Šibenik
ansambl	Kazalište “Komedija”, p.p. 428, Zagreb tel.: +385 (0)1 48 13 200; fax: +385 (0)1 48 12 179 e-mail: dani.stipanicev @zg.hinet.hr

OBRAZOVANJE	Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu (biologija)
PJEVAČKO ISKUSTVO	član klape Dalmati i manjih vokalnih postava (duet, kvartet); solist (tenor)

KAZALIŠTE	ZGK “Komedija”: Kosa, Jesus Christ Superstar, Noć u Veneciji, Piaf, Mali dućan strave, Janica i Jean, Aida, Nosonja, Briljantin, Lijepa Helena, Jalta, Jalta, Gubec-beg, Operetni Express 2 013, Broadway u Komediji – Inventura; Monty Python’s Spamalot, Mamma Mia!, Kneginja čardaša, Byron Teatar “Žar ptica”: Majstorska klasa Marije Callas; HNK Zagreb: Priča sa zapadne strane
KONCERTI	nastupi na desetak festivala, ciklus Sfumato
TELEVIZIJA	stalni solist emisije Napokon nedjelja (TV Mreža); U dobrom društvu (HTV), Moderato cantabile (HTV), Dizalica (HTV)
OSTALO	više od stotinu glazbenih snimaka, od opernih arija do zabavne glazbe

NAGRADE I PRIZNANJA	Nagrada za interpretaciju na festivalu Split ’99. (Zbog tebe), Šibenska šansona godine 2001. (Paško); Nagrada hrvatskoga glumišta 2004. godine za ulogu Tonyja (Priča sa zapadne strane, HNK Zagreb); Prva nagrada publike i Nagrada za najbolju interpretaciju.na festivalu šansone Šibenik 2005.

STATUSI U “KOMEDIJI”	prva premijera 4. travnja 2000. (Jesus Christ Superstar); zaposlen od 1. rujna 2002.

Ivan Leo Lemo

Rođen je u Splitu. Godine 1999. diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju s dekanovom nagradom na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Režirao je preko sedamdeset predstava u Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji. Neke od tih predstava su uspješno gostovale po domaćim i inozemnim festivalima te osvojile nagrade. Radio je od dječjih predstava, preko domaćih i stranih klasičnih i suvremenih autora do mjuzikla, opereta i opera u većini hrvatskih kazališta (HNK Split, HNK Zagreb, HNK Osijek, HNK Ivan pl. Zajc Rijeka, DK Gavella, teatar &TD, Kazalište Marina Držića Dubrovnik, Hrvatsko narodno kazalište Zadar, Hrvatsko narodno kazalište Šibenik, Gradsko kazalište mladih Split, Gradsko kazalište lutaka Split itd).

Od dramskih predstava izdvajaju se Trainspotting, Marlene Dietrich, Kurve, Maskerata, Paraziti, Opasne veze, Tko se boji Virginije Woolf, Tramvaj zvani žudnja, Priče iz 1001 noći, Važno je zvati se Ernest, Leda, Hasanaginica, Ja koja imam nevinije ruke, San ljetne noći, Životinjska farma, Idealan muž itd., a od opernih/operetnih predstava Mala Floramye, Ivica i Marica, Traviata, Šišmiš…

Predstave su mu gostovale po regiji te u Sjedinjenim Američkim Državama, Venezueli, Italiji, Moldaviji, Rumunjskoj, Bugarskoj, Poljskoj, Kirgistanu…

Predavao je glumu u operi na glazbenom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku, a isti kolegij predaje i na glazbenom odsijeku Sveučilišta u Mostaru.

Radio je i kao redatelj u zabavnom programu Hrvatske radio televizije, a režirao je i brojne festivale, revije, komercijalne evente.

Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Živi u Zagrebu.

Vesna Režić

Rođena je u Splitu 1974. godine.

Nakon mature u splitskoj jezičnoj gimnaziji, diplome iz scenografije na Accademia di Belle Arti u talijanskoj Macerati, pohađanja stage-a za filmsku i televizijsku scenografiju pri Udruzi scenografa (ASCA) u Rimu, dragocjene prakse u rekviziti opernog festivala na mačeratskom Sferisteriu te asistiranja scenografu Hansu Georgu Schaferu, 1998.-e godine postavlja svoju prvu profesionalnu scenografiju u HNK Split (Na Tri kralja, režija Eduard Miller).

Od tada biva angažirana kao scenografkinja u svim većim hrvatskim kazalištima te u Nacionalnoj Operi Bukurešt i Narodnom pozorištu Subotica. Surađuje s brojnim redateljima (Paolo Magelli, Ivica Boban, Ivan Leo Lemo, Nenni Delmestre, Ozren Prohić, Dora Ruždjak Podolski, Krešimir Dolenčić, Dario Harjaček…) i autorica je scenografija u preko 80 opernih, dramskih, baletnih i dječjih predstava.

Dobitnica je nagrada Naj, naj, naj za dječju predstavu Vlado i Tanja (2001.), Peristila za operu Oedipus rex (2002), Zlatnog smijeha za predstavu Kurve (2007.), Marula (2010.) za Prije sna i nagrade Rudolf Bunk za najbolja umjetničko ostvarenja u scenografiji u sezoni 2010/11. i 2011/12. HNK Split. Tri puta je nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta.

Marko Marosiuk

Rođen je u Subotici. Srednju školu za dizajn zavšava Novom Sadu. Na Akademiji Lepih Umetnosti u Beogradu diplomiro je na odsjeku za kostimografiju. Radio je kao asistent kostimografa u Narodnom pozorištu u Subotici na predstavama Demon iz Debarmale, Mala radnja horora, Čekaj do mraka, Banović Strahinja, Čudo u Poskokovoj Dragi, Sabrana Dela Gospoda Boga i Idealni muž. Predstavio je svoj rad kroz pet samostalnih modnih kolekcija A Sorta Fairy Tale, Part Of Your World, Tragic Kingdom, No More I Love Yous i Showgirl. Izlagao je na Belgrade Fashion Weeku, Budapest Fashion Weeku, kao i na nizozemskom Fashion Clash Maastricht. Radio je kao kostimograf u Narodnom pozorištu u Subotica na predstavama Osam žena, Iza kulisa, Vrla Nova 2016 i Bosonogi u parku.

Leo Mujić, koreograf autor je zanimljivog suvremenog stila u kojemu spretno kombinira moderan i klasičan baletni izraz,čime je postao autorski zanimljiv za mnoga svjetska baletna kazališta. Koreografirao je baletne predstave za: Berlinski državni balet; Slovensko narodno gledališče u Ljubljani i Mariboru; Akademiju za glazbu i ples u Zürichu; solo za Tamása Nagyja u Nizozemskom nacionalnom baletu u Amsterdamu; solo za Aurelie Dupont u pariškoj nacionalnoj Operi; balet Promijeni me za plesni festival Jacob’s Pillow u Massachusettsu; solo za Davida Hollberga – prvaka newyorškog ABT-a; duet za Drew Jocoby i Rubinalda Pronka; dva cjelovečernja baleta u Augsburgu Traumgekrönt inspiriran poezijom Rainera Marije Rilkea i Orpheus-Saitenschlag; te solo za Friedemanna Vogela u Stuttgarter ballettu. U tokijskom Theatre No napravio je nezavisni baletni projekt s prvacima New National Theater, a za Tokio City Ballet koreografirao je balet Smrt i djevica. U Mađarskome narodnom kazalištu u Pečuhu balet Change back; u Nacionalnom baletu u Györu balet Glass house; u beogradskom Narodnom pozorištu balet u operi Moć sudbine; u novosadskom SNP-u balet Carmina burana Carla Orffa. U riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izveden autorski projekt nastao u suradnji s koreografkinjom Mašom Kolar Pour homme et famme. S Valentinom Turcu na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio je autorski projekt Opasne veze u koprodukciji s mariborskim SNG-om i Festivalom Ljubljana. Suradnja s Valentinom Turcu rezultirala je i baletima Carmen (Balet HNK Split), Romeo i Julija (u Latvijskom nacionalnom baletu i u Francuskoj u teatru Metz Metropole).

Od baletnih predstava ovogodišnjeg gosta sezone riječkog HNK, mogli smo vidjeti njegovu Šeherezadu za koju je dobio Nagradu publike za najbolju baletnu predstavu u cjelini u sezoni 2014/2015, a uslijedit će još jedan poznati književni naslov u godini 400. obljetnice smrti Williama Shakespearea – naravno, San ivanjske noći, te gostovanje baletnog hita Ana Karenjina u izvedbi Baleta HNK u Zagrebu, za koju je dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju koreografiju u 2015. godini.

Miljenko Bengez, dizajner svjetla

Kazališnim svjetlom počinje se baviti 1993., u Kazalištu Komedija. Kao majstor svjetla od 1995. godine radi u Teatru &TD. Dizajnira svjetla je u brojnim opernim, dramsklim, baletnim i predstavama suvremenog plesa, te na brojnim koncertima i izložbama, a međunarodno iskustvo stječe na festivalima od SAD-a do Pakistana. Dobitnik je Nagrade marul na 14.l marulićevim danima (2004.) za dizajn svjetla predstave Božanska glad Teatra &TD iz Zagreba. Član je ULUPUH-a.

Damir Klačar rođen je 1976 godine u Zagrebu. Od godine 2006. godine član je opernog ansambla HNK-a u Zagrebu. Godine 2007. uči pjevanje kod prof. Stojana Stojanova a kasnije i kod prof. Dunje Vejzović.U HNK u Zagrebu ostvario je solo uloge od kojih valja istaknuti Amelijinog slugu u “Krabuljinom plesu”, Trećeg udvarača u “Mirjani”, Flavija u “Normi”, Spoletta u “Tosci” i Lovru Juranića u “Nikoli Šubiću Zrinjskom”.
Ulogom Edwina u Kneginji čardaša redatelja Ivana Lea Leme 2016. započinje suradnju s Kazalištem “Komedija”.

Josipa Lončar, Kontesa Stasi

Rođena je u Zagrebu 1985.godine. Pohađala je glazbenu školu Blagoja Berse, smjer solo pjevanje u klasi prof.Mladena Hauslera. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomira u klasi prof. Miljenke Grđan. Pohađala je seminare Gerharda i Annemarie Zeller, Eve Marton, Giorgia Surijana, Barbare Hill-Moore i Vitomira Marofa. Tijekom studija u Zagrebu osvojila je nekoliko prvih nagrada na županijskim i državnim natjecanjima. Dobitnica je Grand Prixa na međunarodnom natjecanju “Les cles d’or” 2012.u Parizu, zatim prve nagrade na međunarodnom natjecanju “UPMCF” International concurs SCHOLA CANTORUM, u Parizu 2014., prve nagrade na “Concurs International BELLAN u Parizu 2014. Za vrijeme studija nastupila je kao solistica uz Zagrebačku filharmoniju te debitirala ulogom Adine u operi “L’elisir d’amore” Gaetana Donizettija. Kao solistica nastupala je uz barokni ansambl “La Risonanza” u Francuskoj, pod vodstvom dirigenta Fabia Bonizzonija, Zagrebačku filharmoniju, Hrvatski vojni orkestar, Društveni orkestar HGZ-a, Tamburaški orkestar HRT-a i dr. Koncertno je nastupila na brojnim festivalima i glazbenim manifestacijama. Bila je vanjska suradnica u zboru Hrvatske Radiotelevizije i članicom opernog zbora Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Djeluje kao vokalni pedagog u Umjetničkoj školi “Fortunat Pintarić” u Koprivnici.
U Kazalištu “Komedija” do sad je ostvarila uloge u mjuziklu “Ruža na asfaltu”, glazbenoj igri “Đerdan” i u opereti “Kneginja čardaša”.

Partner predstave Byron

Ivana Čoh rođena je 1984. u Zagrebu, gdje je završila i studij kazališne režije na Akademiji dramskih umjetnosti. Njezini kazališni počeci usko su vezani upravo za Zagrebačko gradsko kazalište Komedija kada je bila asistentica redateljice Dore Ruždjak Podolski u predstavi Chicago. Nakon toga, asistirala je redateljima u radu na brojnim predstavama u različitim kazalištima: Aida, Ljepotica i zvijer i Frankenstein u Kazalištu Trešnja, Nemirne noge u Teatru EXIT i na Dubrovačkim ljetnim igrama u predstavi San ljetne noći.

Samostalno je režirala i dramatizirala predstave Snjeguljica i sedam patuljaka, Crvenkapica, Kraljević i prosjak, Mraz na božićnom zadatku i Grga Čvarak te u suradnji s Teatrom EXIT i Kazališnom družinom KUFER realizirala autorski projekt Grešnici. Za predstavu Crvenkapica dobila je i nagradu za najbolju režiju na 14. međunarodnom Naj, naj, naj festivalu 2014. godine. Na istom festivalu predstava Crvenkapica dobila je i nagrade za najbolju sporednu mušku i žensku ulogu te za najbolju scenografiju.

Darko Domitrović rođen je 1964. godine u Zagrebu gdje i započinje glazbeno školovanje u MŠ V. Lisinski u klasi prof. B. Zorić. Studij glasovira nastavlja na konzervatoriju P. I. Čajkovski u Moskvi (u klasi prof. H. Mirvis) u razdoblju od 1984. do 1985. godine te na Hochschule für Musik und darstellende Kunst u Beču (klasa prof. H. Kanna) od 1985. do 1989. godine. Od 1990. radi kao umjetnički suradnik na Muzičkoj akademiji u Zagrebu na Odsjeku za solo pjevanje. Redovni je član HDS-a i HDGU-a. Na pijanističkim natjecanjima u bivšoj državi 1978. i 1980. godine osvojio je četiri prve nagrade; a 1978. bio je laureat međunarodnoga pijanističkog natjecanja Citta di Senigallia u Italiji. Vjesnikovu nagradu za najbolju klavirsku pratnju osvojio je 1989. godine na Tribini Darko Lukić. Nastupao je u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Engleskoj, Japanu, Španjolskoj, Finskoj, Rusiji, Češkoj, Poljskoj, SAD-u (Puerto Rico, N.Y., Hawaii, Florida, Ohio), Argentini, Čileu, Urugvaju, Izraelu, Sloveniji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini. Snimao je za programe hrvatskih i stranih radijskih i televizijskih postaja. Kontinuirano koncertira i snima kao pratitelj pjevača i violinista. Sklada djela za glasovir, solo-pjesme i pop glazbu.

Miro Gavran rođen je 1961. godine u Gornjoj Trnavi kod Nove Gradiške. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, gdje je radio kao dramaturg i kazališni ravnatelj Teatra ITD. Kao pisac debitirao je 1983. godine s dramom Kreontova Antigona u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu. Od 1993. godine radi kao profesionalni pisac. Gavran je hrvatski najizvođeniji kazališni pisac u zemlji i inozemstvu. Napisao je više od pedeset kazališnih tekstova i desetak romana, a djela su mu prevedena na 35 jezika. Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne antologije u zemlji i inozemstvu. Imao je više od 200 inozemnih kazališnih premijera diljem svijeta, a njegove predstave vidjelo je više od dva milijuna ljudi. Jedini je živući pisac u Europi komu je posvećen čitav jedan kazališni festival pod nazivom Gavranfest u Slovačkoj, Poljskoj i Češkoj, na kojima se igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima. Dobitnik je Nagrade Central European Time za najboljega srednjoeuropskog pisca u Budimpešti 1999. godine, četverostruki je dobitnik Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ Ministarstva kulture te više od dvadesetak značajnih domaćih i inozemnih nagrada. Važnija kazališna djela: Ljubavi Georgea Washingtona, Sve o ženama, Hotel Babilon, Lutka, Kad umire glumac, Kreontova Antigona i druge.

Ante Gelo, međunarodno priznati gitarist, skladatelj i aranžer, rođen je 1974. godine u Zagrebu. Diplomirao je jazz gitaru na Univerzitetu za glazbu i scenske umjetnosti u Grazu. Godine 2001. upisao je magisterij na istom fakultetu, smjer kompozicija i aranžiranje. Tijekom karijere nastupao je na brojnim koncertima i jazz festivalima u Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Italiji, Južnoj Americi i mnogim drugim zemljama. Vodi vlastiti „Geloland“ ansambl, stalni je član Amorosi Flashophone Banda, jazz fusion sastava Combinate i Boilers All Starsa, a surađuje i s Tamarom Obrovac, Leeom Harperom, Albertom Marsicom, Matijom Dedićem, Gabi Novak, Davidom Gazarovim, Oliverom Dragojevićem, Ninom Badrić, Alanom Bjelinskim, Terezom Kesovijom i mnogim drugim glazbenicima. Također je nastupao u najznačajnijim i najpoznatijim svjetskim dvoranama (L’Olympia u Parizu, Carnegie Hall u New Yorku, Royal Albert Hall u Londonu, Sydney Opera House, Wiener Konzerthaus u Beču). Sklada i za brojne orkestre kao što su Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar HRT-a, Zagrebački solisti, Big Band HRT i dr. Dobitnik je više Porina (za najbolji aranžman, kompoziciju, produkciju i dr.), nagrade Hrvatskog društva skladatelja za najbolju jazz skladbu Tea For Three te nagrade „Status“ Hrvatske glazbene unije. Djeluje i kao jazz pedagog na raznim jazz radionicama Hrvatske glazbene mladeži i drugih organizacija.

Bojan Valentić plesom se počeo baviti u 21. godini u plesnom studiju Action, s kojim je 1995. osvojio peto mjesto na Svjetskom natjecanju u show danceu. Godine 1993. postaje članom Studija za suvremeni ples u čijim predstavama sudjeluje do 2003. godine. Godine 1996. odlazi na usavršavanje u Sjedinjene Američke Države, u Alvin Ailey American Dance Centre u New Yorku, gdje završava ljetni semestar iz plesne tehnike Horton. Od 1997. godine dobiva status slobodnog umjetnika, a od 1999. surađuje sa Zagrebačkim gradskim kazalištem Komedija. Kao stalni član Kazališta Komedija od 2000. godine radi kao asistent koreografa i koreograf te osim plesnih ostvaruje i neke glumačke uloge. Godine 2001. u Sidneyu polazi tečajeve tap dancea i donosi taj specifični australski stil u Hrvatsku. Godine 2004. nominiran je za Nagradu hrvatskoga glumišta za najboljeg muškog plesača suvremenog plesa. Tri godine kasnije kao asistent koreografa samostalno postavlja koreografski dio mjuzikla Chicago u Sankt Petersburgu u Rusiji. Od 2008. godine u umjetničkoj školi Franje Lučića, u svojstvu vanjskog suradnika, radi kao profesor stepa trećim i četvrtim razredima srednje škole. Od 2015. prelazi u Školu za ritmiku i balet Zagorska. Godine 2014. ponovno je nominiran za Nagradu hrvatskoga glumišta u kategoriji za najbolje redateljsko, dirigentsko ili koreografsko ostvarenje u opereti ili mjuziklu za koreografiju u mjuziklu Monty Python’s Spamalot. U svojstvu dance captaina (balet majstora) 2015. godine radi na mjuziklu Mamma Mia!. U 2016. godini završava novootvoreni smjer za plesne pedagoge kao prva generacija u povijesti tog studija na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Stefano Katunar rođen je 1984. u Rijeci. Završio je poslijediplomski studij kiparstva u Ljubljani i Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Autor je mnogih kazališnih scenografija u zemlji i inozemstvu. Najdraže predstave u kojima je radio scenografiju jesu Crvenkapica u režiji Ivane Čoh u Kazalištu Trešnja za koju je dobio i nagradu za najbolju scenografiju na 14. međunarodnom Naj, naj, naj festivalu 2014. godine i Ana Karenjina u režiji Dore Ruždjak Podolski u HNK Osijek. Zaljubljenik je u kazališnu stvarnost i ono što kazalište kao prijatelj čini. Voli sanjati.

Iva Šimunović rođena je u Ivanić-Gradu 1985. godine. Diplomirala je na MA studiju kostimografije pri Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Bavi se dizajniranjem odjeće za modne revije eksperimentalnog karaktera. Sudjelovala je na nekoliko natjecateljskih revija „Modni ormar“ pred stručnim žirijem. Godine 2006. dobila je nagradu Modni ormar u kategoriji visoke eksperimentalne mode. Bila je dijelom mladoga kostimografskog tima na projektima Akademije dramskih umjetnosti i Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Kasnije sama surađuje s Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu na brojnim klasama kao samostalna kostimografkinja i na studentskim ispitima iz glume, od kojih su neki bili u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu. Radila je kao kostimografkinja na nekoliko kratkometražnih filmova, video-spotova i dr. U slobodno vrijeme bavi se make-upom za film, kazalište i modnu fotografiju. Ujesen 2009. godine ostvaruje prvu profesionalnu, samostalnu kostimografiju na predstavi Najotmjeniji div u gradu u Kazalištu Trešnja. Do danas je ostvarila deset samostalnih kazališnih kostimografija.

Elvira Ulip nakon završenog studija dizajna u Zagrebu počinje surađivati s poznatim i afirmiranim hrvatskim kostimografima kao što su Ika Škomrlj, Ljubica Wagner, Zlatko Bourek i Dijana Kosec-Bourek. U tim suradnjama stječe znanje i kreativno iskustvo stvarajući kostime za mnoge kazališne predstave i filmove. Stalno je zaposlena u Zagrebačkome gradskom kazalištu Komedija gdje je ostvarila samostalne kostimografije u predstavama Kaos u kulisama, Kako se uzme, Priča s južne strane, Boccaccio, Tko pjeva zlo ne misli, Nosonja, Bajadera, Kajkavski rekvijem, Brel, Jalta, Jalta, Posljednja večera u pogrebnom poduzeću, Bljesak zlatnog zuba te niz kostimografskih suradnji kao sukostimograf. Autorica je kostimografije za filmove Četverored i Duga mračna noć, a surađivala je kao kostimografkinja i u filmovima Sofijin izbor, Glembajevi i Kamenita vrata. Dobitnica je Nagrade hrvatskoga glumišta za najbolju kazališnu kostimografiju 2005./2006. godine i Nagrade za kostimografiju na festivalu Hrvatskog centra ASSITEJ 2007. godine.

Aleksandar Saša Mondecar rođen je 1953. u Zagrebu i odrastao je u kazalištu. U 38 godina profesionalnog bavljenja kazališnom rasvjetom surađivao je s gotovo svim redateljima, scenografima, koreografima i kostimografima u zemlji te mnogima u inozemstvu i stekao neprocjenjivo iskustvo. S Glumačkom družinom HISTRION surađivao je dvadeset godina na svim projektima. Radio je u gotovo svim kazalištima i kulturnim centrima u zemlji i mnogim kazalištima u inozemstvu te surađivao s mnogim umjetničkim grupama i festivalima.

Školovao se i u Velikoj Britaniji, na akademiji LIPA – The Liverpool Institute for Performing Arts. Tijekom karijere održao je mnogo seminara o kazališnoj rasvjeti na hrvatskom, engleskom i španjolskom jeziku. Dobitnik je nekoliko priznanja i nagrada od kojih svakako važno mjesto ima posebna nagrada Varaždinskih baroknih večeri za podizanje razine promišljanja scenske rasvjete na razinu dramaturgije vizualnog scenskog izričaja. Na Naj, naj, naj festivalu 2007. godine dobio je nagradu za najbolje oblikovanje svjetla te nagradu Hrvatskog centra ASSITEJ također za najbolje oblikovanje svjetla. Napisao je i prvu knjigu o kazališnoj rasvjeti u Hrvatskoj Uvod u kazališnu rasvjetu, objavljenu 2000. godine. Oblikovao je rasvjetu za više od 900 predstava – projekata. Za svoje profesionalno djelovanje dobio je brojna priznanja velikana kazališne kritike (Foretić, Brečić, Kudrijavcev). Osobno je pokrenuo proces priznavanja profesije i autorstva oblikovanja svjetla kao umjetničkog suradništva u autorskom timu, što je i formalno potvrdilo Ministarstvo kulture 1999. godine. Stalni je suradnik British Teatre te Midsummer scene na projektima izvornoga Shakespeare Theatre.

Premijerom Leharove operete Zemlja smiješka, potkraj 1950. godine, počeo je djelovati glazbeni ansambl ZGK Komedija sastavljen od orkestra, zbora, baleta, opernih solista, glumaca-pjevača i glumaca. Oni, kao jedinstveno umjetničko tijelo što ga uvjetuje Komedijin glazbeni repertoar, sudjeluju u najširem žanrovskom rasponu klasičnog i suvremenog izraza, od opereta i komičnih opera do mjuzikala, rock opera, gala koncerata, čak i baletâ.

Zbor od početka, pod vodstvom kućnih dirigenata Maksa Mottla i Ferde Pomykala, te dugogodišnjega honorarnog zborovođe Stanka Šimunića, sudjeluje u svim predstavama: operetama koje su obilježile pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća te u mjuziklima, od početka sedamdesetih. Jedan je od vrhunaca djelovanja Zbora, 1969., sudjelovanje u trajnoj snimci Rossinijeve opere Grof Ory, za Hrvatski radio, pod ravnanjem Mire Belamarića. Poslije je Zbor sudjelovao i u snimkama desetak mjuzikala, kao i u televizijskim emisijama koje su sadržavale dijelove Komedijina repertoara.

Za razliku od drugih kazališnih zborova, Zbor Komedije morao se već odavno prilagoditi sve većim scenskim zahtjevima koje su donijeli mjuzikli, u koreografiji, pokretu i glumi. U tome je prekretnica bila produkcija mjuzikla Aplauz, u režiji i koreografiji Genea Footea, 1985. Pjevači su glumili i plesali, glumci pjevali i plesali, plesači pjevali i glumili, svi s punim angažmanom. Trend se nastavio. U posljednjih desetak godina, u predstavama od Chicaga i Briljantina do Aide i zadnjeg velikog hita, mjuzikla Mamma Mia!, niz mlađih članova Zbora profilirao se u suvremene mjuzikalske izvođače, članove jedinstvenih ansambala pojedinih predstava, bliske brodvejskom i vestendovskom pojmu swing. Operete – posljednje u nizu – Šišmiš, Lijepa Helena, Đerdan, Kneginja čardaša, i vječna Jalta, Jalta, druga su strana njegova izraza. Zbor je, u dva navrata, ostvario samostalne Božićne koncerte, u sklopu manifestacije Advent u Zagrebu.

Mala Komedijina pozornica uvjetuje nevelik sastav Zbora od dvadesetak pjevača. Od početka osamdesetih stalni je zborovođa Branko Starc, a brojne su predstave ostvarene i pod vodstvom stalnih kućnih dirigenata Pere Gotovca, Veseljka Barešića, Tomislava Uhlika, Dinka Appelta i Krešimira Batinića.