Breza

Balet
Autor: Veseljko Barešić
(prema Slavku Kolaru)

VESELJKO BAREŠIĆ

Stalni dirigent Kazališta Komedija Veseljko Barešić svestrani je kazališni umjetnik bogatog i raznovrsnog iskustva. Okušao se u svim segmentima glazbene kazališne pozornice, od korepetitora do ravnatelja opernog ansambla. Dirigirao je i pjevao, režirao, autor je – kao skladatelj i libretist – glazbenoscenskih djela, okušao se u scenografiji.
Rođen je 1954. godine u Rijeci gdje je završio srednju glazbenu školu. Studij dirigiranja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji završio je 1981. godine u razredu prof. Igora Gjadrova. Diplomska predstava bila mu je Leharova opereta Zemlja smiješka u Komediji, koje je stalni član od 1978. godine. Prvi je put nastupio na sceni 1975. u tenorskoj ulozi Tončija u Tijardovićevoj opereti Splitski akvarel, a kasnije je pjevao i ulogu Benvoglia u svojoj pop operi Romeo i Julija.
U Komediji je dirigirao čitav niz opereta, komičnih opera, mjuzikala i koncerata na repertoaru (Splitski akvarel, Guslač na krovu, Jalta Jalta, Dundo Maroje, O’kaj, Boccaccio). Premijerno je postavio Gričku vješticu, Čovjeka iz Manche, Gospoje i husare, Kaj2O, Orfeja u podzemlju, Aplauz, Lady Šram, Šišmiša, Operu za tri groša, Jesusa Christa Superstara, Malu Floramye, Noć u Veneciji, Gubec-bega.
U matičnom kazalištu okušao se kao autor glazbeno-scenskih djela, koja je i dirigirao. Scenski prvijenac bila mu je pop opera Romeo i Julija za koju je, osim glazbe, prilagodio libreto prema Shakespeareovoj drami. Tom je sažetom glazbenom pričom o najpoznatijem ljubavnom paru 1988. otvorena obnovljena Komedijina zgrada nakon dvije godine preuređenja. Slijedio je, 1997. godine, mjuzikl Priča s južne strane. I u tome je komadu, za koji je napisao vlastiti libreto, iskazao smisao za scenu, glazbenu dramaturgiju i orkestraciju, uz raspjevanost vokalnih dionica i duhovitu parafrazu motiva iz Puccinijeve Tosce. Bio je to svojevrsni amarcord tridesetih godina 20. stoljeća, iz doba mladosti njegovih roditelja, kao izraz osjećaja pripadnosti Mediteranu i svemu što on u svojoj pitoresknosti nosi. Svojim trećim velikim glazbenoscenskim djelom, mjuziklom Nosonja (2006.), odao je počast velikanu poetske misli Edmondu Rostandu.
Veseljko Barešić nastupao je uz Simfonijski orkestar HRT-a, Zagrebačku filharmoniju, Dubrovački simfonijski orkestar i Simfonijski orkestar Riječke opere, te snimao za Hrvatski radio. Izdao je CD operetnih arija i dueta sa sopranisticom Nevenkom Petković-Sobjeslavski i tenorom Vitomirom Marofom, uz pratnju Simfonijskog orkestra HRT-a. U Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu dirigirao je Traviatu, Figarov pir, Nabucca, B-B-B-balet i Orašara.
Dvije kazališne sezone, u razdoblju 2002.-2004., bio je ravnatelj Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Repertoar je osvježio djelima Mozarta, Offenbacha, Puccinija, Čajkovskog i Brittena. Režirao je Brittenovu operu Mali dimnjačar i Loeweov mjuzikl Camelot u prigodi njegove hrvatske praizvedbe u Osijeku. Kao dirigent postavio je Toscu i Jevgenija Onjegina.

Autor glazbeno scenskog djela ( mjuzikla ) „Opasne veze“ prema romanu Choderlosa de Laclosa.

Riječ autora:

Veseljko Barešić: Zašto „Breza“?

Istoimena novela Slavka Kolara poslužila je nekim autorima (dramaturzima) da ju oblikuju za scensko prikazivanje, a možda je najveći uspjeh u tom smjeru postigao antologijski film Ante Babaje „Breza“.
Tragični lik mlade žene Janice, kao žrtve primitivne i pomalo okrutne seoske sredine, (citat:“ Ona je kak breza među bukvama“), čini se pogodnim i za baletni izričaj, jer slično kao što je u „Labuđem jezeru“ Odeta labud, tako bi se moglo reći da je, na neki način, u „Brezi“ Janica breza.

Marko Labudan zanemaruje svoju bolesnu ženu Janicu, koja ga neizmjerno ljubi, do te mjere da joj ne priušti čak ni liječnika. Štoviše, nedugo nakon njezine smrti on se odaziva pozivu da bude barjaktar na tuđoj svadbi. Tek na kraju dolazi njegovo osvješčenje i kajanje, kojim nam Slavko Kolar ukazuje na gorku istinu; da postajemo svjesni što smo imali tek kada smo to izgubili.
Dinko Bogdanić: Breza

Kolarova Breza, njegova Janica, jedan je od intrigantnih, višeslojnih, arhetipskih ženskih likova kojima obiluje hrvatska pisana književnost, ukorijenjenih u naš prostor. Jednostavno nas mame i zavode da ih ponovo i ponovo raščlanjujemo, lomimo, razumijemo, dok Kolarova Janica ne postane naša Janica. Lik koji kao da je iz legendi ili bajki, toliko nedostižan u svojoj duhovnoj predanosti ljubavi, toliko blizak u svojoj boli i karnalnoj slabosti.

Međutim, Brezu sam prihvatio kao temu ne samo zbog moje opčinjenosti likom Janice nego, prije svega, zbog zanimljivog suočavanja tradicionalnoga, ruralnog načina života, zasnovanog na patrijarhalnim društvenim vrijednostima i svevremenske potrebe mladih za gospodarenjem vlastitom sudbinom i budućnošću. Ova vječna dihotomija svih naraštaja našla je u Kolarovoj pripovijetki idealan književni izraz koji svojom izvanrednom dramaturgijom upravo priziva dramska i ina uprizorenja. Nakon brojnih uspješnih scenskih adaptacija i dramatizacija, te izvanrednog Babajinog filma, činilo mi se vrlo intrigantnim pretočiti ovu pripovijetku u sasvim drukčiji, glazbenoscenski izraz. Korištenje suvremene glazbe prožete istovremeno folklornim napjevima isprepleće se s kombinacijom klasičnoga baletnog vokabulara i folklornog plesa. Naravno, taj sraz tradicionalnoga folklornog i klasičnog baletnog plesnog izraza omogućio mi je još jedan uzbudljiv izazov u istraživanju moje vlastite koreografske maštovitosti. Kolarova pripovjetka i glazba Veseljka Barišića dale su mi čvrste temelje za igru s mojim stalnim koreografskim opsesijama: suvremeno-tradicionalno, klasika-folklor, emocija-tehnika, preciznost izdvojenog plesnog pokreta-predstava u cjelini.

Janica, breza koja se savija pod težinom vremena i prostora u kojima živi, koja se savija od ljubavi, ljubavi žene prema muškarcu, ljubavi majke prema djetetu, koja se savija i umire za ljubav i od ljubavi, savija se ali se ne slama.
…tanana, pa visoka, pa fina… (S. Kolar)

 

Baletni ansambl Kazališta Komedija
Davor Schopf

          U Komediji se oduvijek plesalo, od njezina početka 1950. godine. U početku plesne brojeve kao ukras operetnih predstava obično pleše dvoje ili troje plesača, uglavnom gostiju iz Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta. Sredinom pedesetih susreće se veći plesni ansambl pod nazivom baletni ansambl kazališta čija pojava ukazuje na potrebu Komedije da ima vlastiti profesionalni ansambl. Od jeseni 1961. dvanaestoro plesača odnosno šest parova, završenih učenika baletne škole, dobilo je angažman koji će potrajati do kraja sezone 1964./1965. Ukidanje baletnog ansambla pravodobno je najavljeno pa su svi plesači našli posao u drugim kazalištima.
Početkom sedamdesetih stalni kućni ansambl postaje Studio za suvremeni ples koji je, kao vanjski suradnik, do 1986. uključen u intenzivnu produkciju hrvatskih mjuzikala i rock-opera.
U povijesti Komedije bilježe se samo dva samostalna baleta. Prvi je 1954. bio baletni umetak Ispit srca i uma u koreografiji Mile Jovanovića u Haydnovoj operi Život na mjesecu. Drugi je 1966. bio balet Mlle Lily Sonje Kastl. Oba su izvodili gostujući solisti.

Današnji Baletni ansambl Kazališta Komedija najmlađi je hrvatski baletni ansambl. Razvio se iz plesnog ansambla (vanjskih suradnika) koji je od otvorenja obnovljene Komedijine zgrade u jesen 1988. sudjelovao u svim glazbenim predstavama. Sredinom 1994. otvorena su radna mjesta za plesače, najprije za dva para, a zatim je taj broj postupno rastao do današnjih dvanaestoro članova. U suradnji s uglednim redateljima i koreografima Baletni ansambl izgrađuje svoju osobnost sudionika u specifičnom Komedijinom repertoaru opereta i mjuzikala za što je nužno podjednako dobro poznavanje klasičnog i modernog baleta te raznorodnih tehnika suvremenog plesa. Odabir nekoliko mjuzikalskih naslova zadnjih godina, kao što su Kosa, Chicago, Aida, i Briljantin,omogućio je Komedijinim plesačima punu afirmaciju. U njima kao i u nekim drugim predstavama oni su na pozornici uposleni kao cjeloviti mjuzikalski izvođači. Njihove su uloge postavljene kao jedinstvo plesačkog, glumačkog i pjevačkog zadatka. Glumački i pjevački dio uspješno su savladali, pokazavši kako se na njih u svakom pogledu može osloniti.
Nastanak Baletnog ansambla vezan je uz suradnju sa Sonjom Kastl koja je prije formiranja i u njegovu početku koreografirala najviše predstava i tako mu udahnula dušu. U svakodnevnom radu ne može se bez stručnoga pedagoškog nadzora Vesne Butorac Blaće ni bez stalnoga glasovirskog korepetitora Rikarda Foglara.
Vođenje ansambla je 2007. od Branke Kolar preuzeo njegov najstariji član Mladen Mordej Vučković koji je odmah poduzeo inicijativu za stvaranjem samostalne baletne predstave. Suradnja s koreografom Dinkom Bogdanićem na cjelovečernjoj predstavi Brel označila je nov poticaj u radu Baletnog ansambla i priliku da se, pored svih stilova kojima se bavi, ispleše do kraja. Tako je Kazalište Komedija u travnju 2009., prvi put u svojoj povijesti, dobilo vlastitu baletnu predstavu u izvođenju vlastitoga Baletnog ansambla.     
Uslijedila je koprodukcija Legende o Orašaru u prosincu iste godine, koreografa Pascala Touzeaua, u suradnji s Baletnom trupom Croatia i Madrid Balletom, te njeno gostovanje u Baselu.

Koreograf i redatelj: Dinko Bogdanić
Dirigent: Veseljko Barešić
Kostimografkinja: Elvira Ulip
Scenografkinja: Dinka Jeričević
Oblikovatelj svjetla: Zoran Mihanović
Asistentica koreografa i redatelja: Tina Vrtar Stipić
Asistent koreografa:  Mladen Mordej Vučković
Autor plakata: Dimitrije Popović
Fotografije: Ines Novković
Uloge:  
Janica, Daria Brdovnik Bukvić, Petra Radošević
Marko, Azamat Nabiullin
Joža, Bojan Valentić
Kurtizana, Tamara Masnjak
Majka, Ana Hanić
Otac, Mladen Mordej Vučković
Roža, Stela Gajski
Coprnice, Petra Radošević, Morana Paškiević, Stela Gajski, Ana Hanić
Seljani, Emil Kuzminski, Dejan Jakovljević, Zoran Simikić, Berislav Hunski
Breza, Renata Sabljak
Pjevač, Dario Štulić
Seljanke, Lana Blaće, Jelena Burić, Ivana Filić, Ljerka Glowatzky, Đurđa Golubić, Jadranka Gospodnetić, Rajka Grabar, Denis Grabarić, Sanja Grčić, Kristina Habuš, Ana Hruškovec, Ana Klabučar, Franciska Križnjak, Gordana Kubiček, Sandra Kulier, Ljiljana Paladinić 

Orkestar Kazališta Komedija
Praizvedba: 5. svibnja 2011.
Predstava traje oko sat vremena
Cijena ulaznica: 40, 50 i 60 kuna