Crna komedija

Komedija

Crna komedija nema ništa zajedničko s crnim humorom koji je danas toliko u modi. Ona je crna samo toliko što se događa u mraku, a moderna je po tome što je u njoj sve okrenuto naglavce: pozornica je najjače osvjetljena upravo onda kad su glumci tobože okruženi najgušćim mrakom.

Gledaoci koju su, nadamo se, već naviknuti na to da je u kazalištu sve moguće, oslonit će se i ovaj put na svog najvjernijeg saveznika – maštu. Ovu komediju zabluda treba shvatiti kao igru, i to najjednostavniju igru bez kompliciranih pravila i skrivenih značenja. Premda su likovi znalački motivirani, a dijalog duhovit i sofisticiran, Crna komedija je u prvom redu farsa, briljantna igra skrivača koja od gluimca traži da bude i gimnastičar i klaun.

Iz programske knjižice “Crne komedije”
Tekst: Marijana Nola

Farsa u jednom činu engleskog dramatičara Petera Shaffera, prvi je puta izvedena 1965 godine. Pridjev «crna» u naslovu ne odnosi se u ovom se slučaju na odrednicu žanra već na činjenicu da se radnja komedije odvija u potpunom mraku, za vrijeme nestanka električne energije.

Radnja je smještena u London, 60-tih godina prošlog stoljeća u stan mladog, nadobudnog kipara Brindsleyja Millera. Brin i njegova zaručnica Carol «posudili» su od susjeda Harolda skupocjeni antikni namještaj, naravno bez njegovog dopuštenja, ne bi li impresionirali Carolinog oca Pukovnika Melketa i slavnog kolekcionara Georga Bambergera koji im tu večer dolaze u posjet. Zaplet počinje kada se dogodi kratki spoj pa se Carol i Brin nađu u potpunom mraku. Vrlo brzo ih uhvati panika jer im se jedan za drugim počinju događati nevjerojatni pehovi, komične zabune i krajnje neočekivane peripetije . Pojavljuju se nepozvani gosti, čak i oni koje u tom trenutku najmanje priželjkuju. Protagonisti se iz sekunde u sekundu nalaze u sve težoj i zamršenijoj situaciji koja je uzrokovana najobičnijim nestankom struje.

Koncept drame baziran je na klasičnom japanskom «Noh Theatre» principu koji podrazumijeva inverziju svjetlosti i mraka na sceni. Dok su likovi u komadu nalaze u mraku, publika ih vidi u punom svjetlu. I obrnuto. Dok je u fabuli komedije upaljeno svjetlo, na pozornici vlada potpuni mrak.

Taj obrnuti raspored svjetlosti i tame ima svoje simboličko značenje. Likovi u drami duboko su uvjereni da ih mrak skriva, ali zapravo gube svoje maske pred očima gledatelja i pokazuju se u «pravom svjetlu».
Tama ih prikazuje onakvima kakvi uistinu jesu. Svjetlo koje oštro prodire na scenu osvjetljava i jednu drugu tamu, osobnu tamu skrivenu u likovima na sceni, koji su se već davno izgubili u njoj i koji se sada nekonvencionalno i neočekivano iskreno otvaraju pred očima gledatelja. Autor otkriva i još jedan paradoks, jedan naizgled neprihvatljiv zaključak, najočitije pokazan kroz lik Električara koji se bolje razumije u umjetnost od takozvanih stručnjaka. Ostavlja nas da se zapitamo- «Živimo li zapravo u konstantnom mraku i je li sve oko nas uistinu onakvo kakvim se čini?»

Svi likovi predstavljeni su kao stereotipi, neka vrsta virtualnih karikatura, prenaglašenih, ali inače sasvim uobičajenih ljudskih osobina u kojima se može prepoznati i pronaći gotovo svatko od nas.

PETER SHAFFER

Sir Peter Levin Shaffer (rođen 15. svibnja 1926) je engleski dramatičar, autor brojnih nagrađivanih predstava, od kojih su neke i ekranizirane. Shaffer je rođen u židovskoj obitelji u Liverpoolu. Školovao se na «St Paul’s School» u Londonu, a potom je dobio stipendiju na «Trinity College» u Cambridge-u gdje je završio studij povijesti. Prije nego što je otkriven njegov dramatičarski talent Shaffer je obavljao razne poslove. Radio je kao rudar u ugljenokopu tijekom drugog svjetskog rata, te kao knjižničar i asistent u nacionalnoj biblioteci u New Yorku.

Shafferov prvi uradak, tv-drama Salt Land (Slano jezero) predstavljena je 1954 na BBC-u. Ohrabren ovim uspjehom, Shaffer nastavlja pisati i ostvarivati svoju reputaciju. 1958 godine njegova drama «Five Finger Exercise « (Vježba za pet prstiju) doživjela je praizvedbu u Londonu, u režiji Johna Gielguda i odmah osvojila prestižnu nagradu («Evening Standard Drama Award») Kada se predstava preselila u New York 1959., bila je jednako dobro prihvaćena osvojivši odmah nagradu za najbolji strani komad.

Shafferov opus sadrži jedinstvenu mješavinu filozofske drame i satirične komedije. Njegove drame od kojih se najuspješnijima smatraju «Battle of Shrivings» (1970), «Equus» (1973), i Amadeus (1979) dobile su brojna prestižna priznanja, među kojima se izdvajaju nekoliko osvojenih nagrada «Tony» i «Nagrada njujorških dramskih kritičara».

Za filmsku adaptaciju svoje drame «Amadeus», Shaffer osvaja Oscara za najbolji scenarij 1985 godine. 1987. osvojio je počasnu titulu «Zapovjednika Reda britanskog carstva» a njegovo najnovije veliko priznanje je nagrada «William Inge» za sveukupna postignuća u američkom kazalištu 1992. godine.

Shafferove drame, primjerice «Letice and Lovege» (Letice i Ljublist») i «Amadeus» izvođene su nekoliko puta i u Hrvatskoj «Crna komedija» u Kazalištu Komedija prvi put je izvedena 1970. godine u režiji Relje Bašića.
Ovo je druga premijera tog komada u ovom kazalištu.

Peter Shaffer: CRNA KOMEDIJA / Naslov izvornika: BLACK COMEDY

Prijevod:  Sonja Bašić
Redateljica: Nina Kleflin
Scenograf: Osman Arslanagić
Kostimografkinja: Doris Kristić
Dramaturginja:  Marijana Nola
Izbor glazbe:  Robert Torre
Uloge:  
Brindsley Miller / Ronald Žlabur, Caroll Melkett / Mila Elegović, Gđica Furnival / Dubravka Ostojić, Pukovnik Melkett / Željko Duvnjak, Harold Gorringe / Dražen Čuček, Franz Schuppanzigh / Vid Balog, Klea /  Nina Kaić , Georg Bamberger / Nedim Prohić
   
Inspicijent: Zlatko Kelnerić
Šaptačica: Stela Žingerlin