Da, ministre

Satirična komedija
Antony Jay – Jonathan Lynn

Prevela s češkoga: Dagmar Ruljančić

Kako preživjeti bez satire?

Satirična komedija (franc.: comedie satirique; engl.: satirical comedy; njem.: Satire, španj.: comedia satirica) Komad u kojem se uprizoruje i kritizira neka društvena praksa ili ljudski porok. (npr.: Tartuffe, Škrtac)
Patrice Pavis: Pojmovnik teatra

I bez ovako kratke i jasne definicije, većina će gledatelja znati što je satira i sigurno će nabrojati još poneku dramu, možda i suvremeniju, koja se može nazvati satiričnom. Ipak, duhovitost i zanimljivost satirične komedije najčešće ovisi o spremnosti njazinog autora da određenu pojavu ili manu izvrgne bespoštednoj kritici koja ponekad može biti (a neki je puta za predstavu to i poželjno) na granici dobrog odgoja, etike i morala. Jer, što je kritika otvorenija i jasnija njezino je djelovanje na gledatelja izravnije.
Britanci su pak, s druge strane, pravi umjetnici po pitanju televizijskih serija u kojima se bespoštednom kritikom i karakterističnim humorom bave vlastitim vladarima i vlašću. Naime, godinama su upravo BBC-jeve humoristične serije takvoga karaktera uveseljavale gledatelje, ne samo u nas, nego u čitavoj Europi. Danas, kada je cijela Europa – barem u namjeri – jedna državna asocijacija u kojoj se do ključanja miješaju različitosti svake pojedine zemlje članice Europske unije, satirična komedija nastala prema jednoj od najpopularnijih humorističnih serija osamdesetih Da, ministre koju je slijedio nastavak Da, premijeru dobiva viši i, satrirički razorniji, smisao. Prvi su to shvatili Česi, čiji je humor godinama konkurirao upravo britanskom ohlađenom, odmjerenom ali ne manje iroinijskom odmaku prema vlasti i svim njezinim apsurdnim oblicima koji na život običnoga čovjeka nerijetko imaju katastrofalne posljedice. I stoga su posegnuli za izvrsnom televizijskom serijom Da, ministre te od televizijskog scenarija Jonathana Lynna i Antonyja Jaya napravili kazališnu predstavu. A da je, ulaskom Češke u Europsku uniju, besmislenost birokracije i glomaznost birokratskog aparata koji na kraju postaje sam sebi svrhom, i tamo aktualna potvrdio je uspjeh koji je ta komedija doživjela u Pragu. Aktualnost serijala iz osamdesetih godina prošlog stoljeća potvrđuje se i na britanskom tlu gdje, u londonskom Gielguld Theatre, igra komedija Johnatana Lynna Da, premijeru (Yes, Prime Minister). Ministar koji kasnije postaje premijer i danas je zahvalna tema ponajprije zbog njegova simpatična nesnalaženja i apsurdna vrludanja po hodnicima glomazne birokracije. Kultna britanska serija iz osamdesetih godina prošloga stoljeća tako je u 21. stoljeću postala zanimljiva i duhovita predstava. A žanr u kojem se ona odvija je satira, dakle bespoštedna kritika vlasti i njenih mehanizama koji funkcioniraju kao svijet za sebe, bez imalo dodira sa stvarnošću ili s potrebama tog bezimenog biračkog tijela čijim se novcem i sama hrani. Naime, u komediji Da, ministre postoje dvije satiričke oštrice. Jedna je usmjerena prema novom ministru koji u dodijeljeno mu ministarstvo ulazi s velikom dozom idealizma, općim nepoznavanjem prilika koje ga tamo očekuju i s nedovoljnom dozom diplomacije koja bi mu omogućila da konfliktne situacije ipak riješi u vlastitu korist. Njegovo nesnalaženje u beskrajnim hodnicima birokracije unutar kojih se svaka ideja o promjeni, uštedi ili, ne daj bože, brizi za građane čijim se porezom taj golemi aparat hrani, zaluta ili pak bespovratno izgubi samo je jedan dio teme dramskog teksta. Druga satirička oštrica usmjerena je upravo prema toj birokraciji koja postupa po vrlo starim i uvriježenim obrascima prema kojima se godišnji državni proračun mora potrošiti do zadnjeg novčića jer, uštedi li se nešto negdje, iduće godine će iz proračuna doći manji dio novčanog kolača. I to manji upravo za onu količinu novca koju je netko (u ovom slučaju ministar) uspio uštedjeti. I zato u državnom aparatu nema ušteda već samo neplaniranih i povećanih troškova. I kako onda ne nasmijati se iznimno točnoj prezentaciji činovničkog načina razmišljanja koju su autori gledatelju podastrijeli tako slikovito. A situacije koje se u predstavi mogu vidjeti građene su na tragu teatra apsurda i beskrajnih, satirički intoniranih doskočica kojima taj institucionalni mehanizam vlasti samog sebe štiti od promjena i potresa svake vrste.
Koliko takva politička satira može biti aktualna hrvatskome gledatelju nije nimalo dvojbeno. Naime, već nekoliko godina s nestrpljenjem, ali i strepnjom očekujemo uključenje u Europsku uniju. Pregovori naše vlade, barem prema službenim izvješćima, dobro napreduju te se povremeno u medijima može čuti kako su neka poglavlja zaključena a druga pak otvorena. Koliko god to apstraktno zvučalo, to samo znači da i nas očekuje suočenje s velikim administrativnim aparatom koji stoluje u Bruxellessu. Kako je pristupanje Hrvatske Europskoj uniji svakim danom sve izvjesnije, tako je i većini ljudi jasno da će proteći još mnogo vremena prije nego inaši političari „nauče plivati“ u europskim političkim vodama kako bi adekvatno riješili sve ekonomske, političke i pravne poteškoće koje nas očekuju prilikom stupanja u Uniju. Jer, druga strana medalje ovakvog udruživanja s europom je niz pravila koje propisuju još čvršće i besmislenije administrativne strukture nego što su one koje trenutno imamo u vlastitoj zamlji. Birokratizacija svakog segmenta ljudske djelatnosti kakvom nas plaše iz Bruxellessa doprinosi strahu da će ulaskom u Uniju Hrvatska ostati bez svoje autohtonosti i velikog dijela onoga što je sastavni dio, ne samo hrvatske turističke ponude nego nacionalnog i kulturnog identiteta. I stoga se aktualitet ove satiričke komedije potvrđuje u njenim posljednjim prizorima. Prebacimo li ih, samo na trenutak, na hrvatsko tlo i nije tako teško zamisliti da ljudi podrže političara koji će se bespoštedno u Bruxellessu boriti za kulenovu seku, sir i vrhnje, puricu s mlincima, dalmatinski pršut i još niz autohtonih hrvatskih proizvoda čija je sudbina neizvjesna zbog strogih propisa Europske unije.

A kome je stalo?
„Državnom službeniku fućka se za građane! Ne zna ništa o životu! Ne poznaje brige običnih ljudi, inflacija ga izbjegava, nezaposlenost mu ne prijeti, njegovo mjesto nikad neće biti ukinuto i automatski ga čeka promaknuće. Ha!“
Frank Weisel ministrici u trenutku pravednoga bijesa

Ipak, da ni političarima u Uniji nije lako, posebno kada najiskrenije žele uvesti pozitivne promjene u okoštale birokratske državne strukture i radom za „opće dobro“ ostvariti pozitivne pomake u osobnoj političkoj karijeri, pokazat će upravo ova predstava. Posebno iznenađenje predstave Da, ministre je u tomu što je u pitanju ministrica (Mila Elegović) što originalnom zapletu dodaje još jednu, prilično vaćnu dimenziju a ta je problem sudjelovanja žena u strukturama vlasti. I naravno, njihovom poznavanju pravila političkih igara koje su stoljećima bile rezervirane isključivo za muškarce. Publika će moći steći izravan uvid u jednu verziju načina na koji se vrlo ženstvena žena može snaći u svijetu muškaraca a da sama pritom ne postane njihovo žensko ogledalo kao što je to bio slučaj sa ženama-političarkama prošlih vremena. Politički žrvanj uigranog tima državnih činovnika s velikim strategom u pozadini na kraju rezultira ministričinim porazom iako je taj poraz zapravo politička pobjeda. No, čak i takav kraj ostavlja ovu duhovitu i dinamičnu satiričnu komediju podložnom različitim interpretacijama. Kako su ministričine dvojbe tijekom cijele drame vrlo uvjerljive i moguće, tako je i sam kraj – iako nalik na političku bajku – potencijalno moguć i tim apsurdniji., Jer ministrica na kraju nauči pravila igre u koju se upustila i penje se na političkoj ljestvici mnogo više nego što je uopće mislila da je moguće. A je li to njezina pobjeda ili pobjeda činovničkog aparat s kojim se bezuspješno pokušala boriti na gledatelju ostaje da prosudi sam. A pri tome se može i dobro nasmijati jer će u ovoj brzoj, duhovitoj i satiričnoj komediji pronaći mnoge sličnosti s trenutnom hrvatskom političkom situacijom.
Lidija Zozoli

[supsystic-gallery id=24 position=center]

Kratak sadržaj:
Stranka kojoj pripada Judy Hacker pobijedila je na izborima, a sama Judy odnijela je pobjedu u okrugu Birmingham što joj je donijelo i mjesto u britanskom parlamentu. Nova članica parlamenta smatra to, ne samo svojim najvećim političkim uspjehom, nego i početkom velike karijere u visokoj politici. Ipak, pri raspodjeli ministarstava nije prošla tako dobro kako se nadala jer joj je dodijeljeno Ministarstvo državne uprave koje mnogi smatraju političkim grobljem. U tom ministarstvu Judy se počinje boriti za provedbu biračima obećanog političkog programa štednje i restrikcija te smanjenja administrativnog aparata koji zapošljava – ni manje ni više nego 23 tisuće činovnika – te upravlja s mnoštvom nekretnina, a posjeduje i impozantan vozni park.
Koliko god se trudila i što god poduzimala Judy Hacker ne uspijeva smanjiti troškove ni broj zaposlenih, a najteže joj je saznati što uistinu svi ti ljudi po raznim uredima ministarstava rade. U tome joj svesrdno „pomažu“ stalni tajnik ministarstva Sir Humphrey Appleby i njezin osobni tajnik Bernard Wooly koji u početku čak i gaji određenu naklonost i lojalnost prema novoj šefici. No, kako vremenom spoznaje da u njezinom ministarstvu nije mogluće ništa uštedjeti niti je moguće išta promijeniti, Judy shvati da visoka politika nije ono što je ona vjerovala da jest i mora odlučiti ili igrati igru po tuđim pravilima ili je ne igrati  uopće. Njezin sljedeći posao je još važniji od vođenja Ministarstva državne uprave, a dobiva ga upravo zahvaljujući tome što shvaća zakonitosti njezina funkcioniranja. No, unatoč vrlo preciznim uputama kako doći do iduće političke fotelje, „igru“ je morala odigrati sama. Ironično ili ne, s obzirom na početak predstave, odigra je vrlo uspješno i postaje premijerka.

Judy Hacker, ministrica Ministarstva državne uprave (Mila Elegović)
Impulzivna i nesigurna, barem u početku. Kasnije nauči sjajno vladati vlastitim emocijama, ali i prikrivati nedostatak informacija i znanja o stvarima. Vrlo prilagodljiva. Iako se za karijeru ministrice spremala čitav život, naporno radeći na vlastitoj promociji i provođenju političkih ideja svoje stranke, imenovanje na tu poziciju zatječe je nespremnu. Jer, ministarstvo koje je „dobila“ i nije područje njezine ekspertize. No, vrijedna i snalažljiva, odlučuje se svim snagama baciti na posao. Ipak, prvi i najteži zadatak bio joj je naučiti jezik državne administracije i ovladati pravilima igre koja je državnim činovnicima prirodna kao što je drugim ljudima prirodno disati. Nakon nekoliko velikih političkih gafova Judy se počinje sjajno snalaziti u vodama visoke politike. Toliko sjajno da je na kraju čeka željeno promaknuće.

Sir Humphrey Appleby, stalni tajnik u ministarstvu (Saša Buneta / Željko Duvnjak)
Hladan i odmjeren, uvijek vlada situacijom ili je, po prirodi stalnog tajnika ministarstva, iznad nje. Rijetko kada ga išta može izbaciti iz takta. Britkog uma i vrhunske snalažljivosti, Sir Humphrey je izvrstan pripitomljavatelj ministara koji se u njegovom ministarstvu ne zadržavaju dugo. Jer, imati pod sobom ni manje ni više nego 23 tisuće zaposlenika, Sir Humphreyju je sasvim prirodno i normalno. Ali ne i ministrima koje mu vlada, svako malo pošalje da bi provjerila njegove sposobnosti suzdržavanja i hladnokrvnog reagiranja u kriznim situacijama. Bar ih tako odmjereni i provjereni Appleby doživljava.

Bernard Wooly, ministričin osobni tajnik (Goran Malus)
Relativno nov i zbog toga nerijetko nespreman tajnik s velikom naklonošću odnosi se prema svojoj ministrici. No, ipak, u ključnomu trenutku i on shvaća prema komu treba usmjeriti lojalnost i odanost, uz visoku dozu diskrecije kojoj teži svaki savršeni tajnik. Ipak, zabavan u nemogućnosti skrivanja reakcija na događaje oko njega, Wooly je simpatičan. Čak simpatičniji od ostalih djelatnika ministarstva.

Frank Weisel, ministričin politički savjetnik (Igor Mešin)
Oštrouman ali oportunistički nastrojen. Nastoji svoje mišljenje uskladiti s ministričinim u što kraćem vremenu te „zaraditi svoju plaću“ time što će uistinu biti koristan u prikupljanju informacija koje bi ministrici Hacker donijele političke bodove. Prvi se uspješno sukobljuje s činovničkim aparatom ukazujući na propuste istog, ali je isto tako prvi koji će prihvatiti kompromis u vlastitu korist. Karijerist „moralnoga“ tipa.

Tony Hacker, ministričin suprug  (Davor Svedružić)
Prema definiciji, tiha podrška ministrici, njezin glas razuma i izvor nerijetko retoričkih ali vrlo važnih pitanja koje najčešće razjaruju njegovu dragu suprugu. Na kraju sveden na zahtjevnog i uzdržavanog političarkina supružnika koji svoje potrebe stavlja ispred onih države, naroda, vlade i stranke. Uživa u blagodatima položaja ministričinog supruga i samo se površno uključuje u političke aktivnosti nastojeći pružiti podršku. Dakako, na osobit način.

Sir Arnold Robinson, tajnik vlade (Damir Lončar)
Važan i moćan iako naizgled benigan. Ne treba ga podcjenjivati ni u jednoj sceni u kojoj se pojavljuje jer, iako opterećen ovisnošću koju upražnjava s nepatvorenim užitkom i izjeden godinama državne službe, Arnie je takozvani „opasan igrač“ koji kreira visoku politiku proračunatim i ubojitim potezima vodeći igru iz prikrajka. Velika siva eminencija svih događaja.

Ron Watson, glavni tajnik Sindikata državnih zaposlenika u prometu (Vinko Kraljević)
Iskorištava svojih pet minuta u potpunosti. Kao i svi tajnici sindikata ima vlastite prioritete. Ambiciozan i snalažljiv uspijeva prodrijeti u ministričin kabinet i doći do važnih informacija. Upravo je on zaslužan za prvi ministričin politički skandal.

Barbara Prichard, ministričina tajnica za tisak, novinarka (Ana Kraljević)
Isprva dio ministričina kabineta no ubrzo se nađe s druge strane, u novinama koje pomno prate ministričin rad. Nastoji biti profesionalna i ekspeditivna te priliku koja joj se pruža ekskluzivnim razgovorom s ministricom iskoristiti u potpunosti. Mlada i ambiciozna, ali do kraja ostaje nejasno razumije li baš sve nijanse političke igre kojoj je svjedokom.

Kamerman (Emil Kuzminski)
Profesionalac do srži. Svoj posao obavlja brzo i neprimjetno nastojeći što manje smetati velikim i značajnim ljudima koje fotografira. No, pritom zna ostati zamijećen jer, nikad se ne zna kada će njegova diskrecija i profesionalne usluge zatrebati nekome od tih, velikih.

Redatelj: Zoran Mužić
Scenograf: Darko Bakliža
Kostimograf:  Željko Nosić
Autor glazbe: Igor Karlić
Oblikovatelj svjetla:  Anđelko Kos
Uloge:
Judy Hacker, ministrica Ministarstva državne uprave – Mila Elegović
Sir Humphrey Appleby, stalni tajnik u ministarstvu – Saša Buneta / Željko Duvnjak
Bernard Wooly, ministričin osobni tajni – Goran Malus
Frank Weisel, ministričin politički savjetnik – Igor Mešin
Tony Hacker, ministričin suprug – Davor Svedružić
Sir Arnold Robinson, tajnik vlade – Damir Lončar
Ron Watson, glavni tajnik Sindikata državnih, zaposlenika u prometu – Vinko Kraljević
Barbara Prichard, ministričina tajnica za tisak – Ana Kraljević
Kamerman – Emil Kuzminski

Češku dramatizaciju engleskog scenarija televizijske serija izvelo je Kazalište na Vinohradima u Pragu tijekom sezone 2005./2006. (Prijevod: Jan Klima; Dramatizacija: Kristina Žantovská: Prilagodba: Martin Stropincký).

Premijera: 10. veljače 2011.