Diplomac

Prilagodio Terry Johnson prema romanu Charlesa Webba i filmskom scenariju Caldera Willinghama i Bucka Henryja na temelju posebnog sporazuma sa StudioCanal(om)
Praizvedeno u produkciji Johna Reida i Sache Brooksa u Londonu i na Broadwayju.

DIPLOMAC

Ili rekvijem za snove
Ili zašto ovo nije samo duhovita priča o seksu

On uskoro navršava dvadeset i jednu godinu. Upravo su završile četiri mukotrpne godine školovanja. Četiri godine koje nisu služile ničemu. Roditelji od njega očekuju velike stvari, sjajnu karijeru i životne uspjehe kojima će izazivati zavist prijatelja na domjencima i nedjeljnim roštiljima. On to ne želi, štoviše, prezire isprazan život kakav imaju njegovi roditelji. Uhvaćen u stupicu roditeljskih očekivanja panično pokušava pronaći izlaz.

Ona je udana žena, majka, gotovo dvostruko starija od njega. Na prvi pogled njezin je život bajka, ima odgovornog supruga i poslušnu kćer, lijepu kuću s bazenom, solidan bankovni račun. Ipak, ona je duboko nesretna i razočarana, bivša alkoholičarka koja se ne boji sasuti istinu u lice. Prijatelji je smatraju ekscentričnom i nastoje ne primjećivati njezinu tugu. Koprcajući se bespomoćno u mreži američkog sna, ona će pronaći utjehu u jedinoj iskrenoj osobi koju poznaje.

Oboje pronalaze spas u prijevari, hraneći se međusobno bolnom iskrenošću. I svjesni su da njihova veza nije ljubav, već potreba – jedino u tom odnosu osjećaju se živi. I kao što je vrlo tanka linija između prijevare i iskrenosti, tako je tanka linija između ljubavi i mržnje. Osobito kada se on neplanirano zaljubi u njezinu kćer.

U svakoj dobroj priči uvijek postoji točka iz koje više nema povratka na staro, trenutak kada postaje nemoguće zaustaviti plimni val koji prijeti potopiti lažnu sliku vlastitog života. Vrlo često taj potop bude smiješan, apsurdan, nespretan, pogotovo onima koji ga promatraju s vlastitog sigurnog brežuljka. Čamac za spašavanje obično je premalen da bi prihvatio sve koji bespomoćno mlate rukama. Netko će proplivati, netko će se dočepati čamca, a netko će se nasukati. I pritom biti smiješan.

Ali smijeh u ovoj priči ima pomalo gorak okus, iako na prvi pogled ljubav pobjeđuje. Ideali o boljem i iskrenijem životu još nisu porušeni, iako riječi gospođe Robinson djeluju pomalo proročanski: „Ne trebaš ga ti ubiti, Howarde. Pusti ih na miru i međusobno će se poubijati od dosade“. Baš kao što je to učinila njezina generacija.

I zato ovo nije samo još jedna duhovita priča o ljubavi i seksu. Ovo je rekvijem za snove koje je jednom sanjala gospođa Robinson. I koje sanja svaka nova generacija. A samo rijetki uspiju doživjeti zrelost sanjajući i dalje.

Charles Webb (1939) autor je nekoliko romana, no njegovo najpoznatije djelo svakako je Diplomac, napisan 1963. godine, kada je autor imao samo 24 godine. Prema nekim tvrdnjama, u odnosu mladog muškarca i lijepe, starije i udane žene bilo je mnogo autobiografskih elemenata. Webb je roman napisao uz bazen hotelskog bara u Pasadeni i prikazuje društvene i socijalne odnose u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Kritičari prije svega ističu odlične dijaloge i britak humor, dok je lik gospođe Robinson postao arhetip zavodnice u zrelijim godinama, često citiran u američkoj literaturi i filmskoj umjetnosti.

Nekoliko godina kasnije (1967) redatelj Mike Nichols snimio je film koji je ubrzo stekao kultni status. Webb nije želio publicitet koji donosi hollywoodska ekranizacija, pa je prodao prava za film i povukao se, ne želeći da mu publicitet oko filma narušava status ozbiljnog umjetnika. Iskusni hollywoodski scenaristi Buck Henry i Calder Willingham napisali su scenarij i dobili brojne komplimente, iako je većina dijaloga doslovno preuzeta iz romana. Film je bio nominiran za nekoliko nagrada Oscar, Mike Nichols osvojio ga je za režiju, a ulogom Benjamina Braddocka Dustin Hoffman nametnuo se kao jedan od najvećih glumačkih talenata svoje generacije. Također, jednu od najboljih uloga u karijeri ostvarila je Ann Bancroft kao gospođa Robinson, a soundtrack Simona i Garfunkela, prepun divne poezije i melankolije, sjajno je naglasio tužnu komiku američkog sna.

Tridesetak godina kasnije (2000.), britanski dramatičar i redatelj Terry Johnson napisao je kazališni komad i to prema Webbovom romanu te scenariju Willinghama i Henryja. Svjetska praizvedba održana je u travnju 2000. godine, u Gielgud Theatru u Londonu, s Kathleen Turner kao gospođom Robinson. U kazališnim inscenacijama koje su uslijedile, mnoge su se glumačke zvijezde okušale kao gospođa Robinson, među najpoznatijima su Kathleen Turner, Lorraine Bracco, Jerry Hall, Morgan Fairchild, Anne Archer, Linda Gray.

Motiv neiskvarenog i zbunjenog mladog čovjeka kojeg iskorištavaju stariji, zavodeći ga figurativno, ali i doslovno, uništavajući mu ideale bešćutnom lakoćom, tema je koja se provlači ovim djelom i koja ne prestaje biti aktualnom. Sukob generacija prikazan je kirurški preciznom metodom u kojoj se vješto isprepliću smijeh i očaj. Ljubav, seks, nesigurnost, odnosi u obitelji, razočaranja, bespomoćnost – samo su neki od motiva s kojima se pokušavaju nositi junaci ove priče. I dok se smijemo duhovitim dijalozima, na površinu polako izranja sva ispraznost i tuga starije generacije koja se tješi dobrim automobilima, velikim kućama s bazenima i pronalazi stabilnost u – plastici. Zinka Kiseljak

 

Redateljica: Aida Bukvić
Prijevod i dramaturgija: Zinka Kiseljak
Scenograf i oblikovatelj svjetla: Ivo Knezović
Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
Koreograf: Bojan Valentić

OSOBE:
Benjamin Braddock – Ivan Magud
Gospođa Robinson – Sanja Marin
Gospodin Robinson – Davor Svedružić
Elaine Robinson – Ana Magud
Tata, gospodin Braddock – Ivica Zadro
Mama, gospođa Braddock – Vanja Ćirić
Recepcioner, Konobar, Psihijatar, Svećenik  – Dražen Bratulić
Striptizeta – Morana Paškiević

Inspicijentica: Dijana Dajčić
Šaptačica: Stela Žingerlin

Producent: Niko Pavlović

Cijena: 40, 50 i 60 kuna; Svečana premijera 13. 2. 2013.
Predstava se ne preporučuje mlađima od 15 godina.

Kritike:

dalje.com