Svečana večera u pogrebnom poduzeću

Groteskna tragedija
Ivo Brešan

Velika i razorena metafora

Mikac: Čovika, čovika fali moj Murina! U tome je sve zlo….

Groteskna tragedija Svečana večera u pogrebnom poduzeću nastala je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme kada je bivša zajednička država već krenula putem svog propadanja. U doba nastanka drame bilo je zabranjeno razmišljati o mogućnosti njezina raspada te je čak i aluzija na tu mogućnost smatrana hrabrim korakom. Brešanova Svečana večera tek je načelno određena vremenom zbivanja. Metafora raspada velikog političkog sustava je tek prva razina mogućeg scenskog čitanja ove groteskne tragedije dok mnogo važniji i zanimljiviji sloj „čitanja“ Svečane večere u pogrebnom poduzeću govori o ljudima tog podneblja koji se u dvadeset godina nisu mnogo promijenili, niti će se mnogo mijenjati u vremenima koja dolaze. Njihov susret s varljivim okolnostima svjetskog tržišta kapitala te groteskan i tragičan ishod tog susreta ovu dramu čini zanimljivom današnjem gledatelju.
U vrijeme kada je napisan i objavljen (Prolog, 1979) te praizveden 1980. u Teatr Nowy Łdóź u Poljskoj, ovaj dramski tekst nije želio govoriti o mogućoj dezintegraciji samoupravnog socijalizma, korupciji i raspadu Jugoslavije već je, kao i ostale Brešanove groteskne tragedije (ali i dramski tekstovi drugih autora nastali u isto doba), koristeći „povijesnu logiku sukladnu rukopisima velikih klasika“ (B. Senker, Hrestomatija novije hrvatske drame, Disput, Zagreb 2001) koja dramskoj teksturi daje okvire „kompleksnosti i tragičnosti“ donio oštroumnu i točnu karakternu studiju lokalnih moćnika koje vlastita pohlepa odvede u društvenu, ekonomsku i moralnu propast. A time njihova priča, slijed događaja koji se zbiva pred očima gledatelja, postaje podatnim materijalom za karakternu komediju i grotesku. Drama Svečana večera u pogrebnom poduzeću ima upisanu vrlo oštru moralnu osudu ljudske pohlepe, želje za ostvarivanjem osobne materijalne koristi, osudu primitivizma i vulgarizma, ljudske grubosti i nehumanosti te socijalne neosjetljivosti, licemjerja, bahatosti i gluposti.

Lokalno i/ili regionalno
„Trajno i čvrsto vezan uz svoj zavičaj, premda nije regionalni pisac, Brešan stvara jedan od jezično, stilski, žanrovski, tematski i idejno najkonzistentnijih dramskih i, u novije doba, proznih opusa u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Dosljedan uvjerenju da su politika i ideologija nakon građanskih revolucija postale čovjekovom sudbinom, u svojim djelima ponajčešće problematizira sukob između želje za slobodom i njezina ograničavanja kao i između idealizma, koji zna prijeći u dogmatizam, te raznih oblika nasilja, uzurpacije, grabeža, birokratizma i barbarskog uništavanja svih vrijednosti, pri čemu vulgarizirana ideologija i politika služe kao pokriće.“ sažima značaj Brešanovog dramskog (ali i proznog) opusa teatrolog Boris Senker u leksikonskoj natuknici o Ivi Brešanu. (u: Leksikon hrvatskih pisaca, str. 102-103, Školska knjiga, Zagreb 2000).
U grotesknoj tragediji Svečana večera u pogrebnom poduzeću Brešan kreće od motiva stranog i nepoznatog moćnika koji, slično kao u Gogoljevu Revizoru, stiže u malo mjesto u provinciji. No, u tom provincijalnom mjestu postoje lokalni moćnici čiji postupci određuju sudbinu ljudi na tom području. Među lokalnim funkcionerima, predstavnicima vlasti postoji osoba čija uloga je biti moralna vertikala i, samim time, korektiv njihovom ponašanju. U dramskoj strukturi upravo bi ta osoba trebala, kao svojevrsni outsider, postati zamašnjak dramskog zbivanja. No, Brešanov osjećaj za točnu poziciju dramskog karaktera toj osobi – Mikcu (Vinko Kraljević) – daje ulogu promatrača i komentatora i to komentatora koji u posljednjem prizoru postaje jedini dramski lik kojemu je dozvoljeno, i koji ima obvezu, podastrijeti gledatelju moralnu, odnosno amoralnu dimenziju djelovanja ostalih likova drame. Globalna metafora u Svečanoj večeri za Brešana postaje lokalna. Jer hijerarhija među lokalnim moćnicima odraz je globalne hijerarhije moći u onom svijetu negdje drugdje, izvan njihova mjesta. Taj je svijet za njih jednako imaginaran kao i Amerika pa je logično da opasnost i izazov, poticaj za njihovu akciju, dolazi iz vanjskog svijeta, nominalno određenog kao Zagreb i kao Amerika.
U strukturi drame između tih svjetova je znak jednakosti. U njima je sve moguće, jednako kao što je u njihovom svijetu sve nemoguće, odnosno kao što je hijerarhija moći strogo determinirana i totalitarna te ju je nemoguće promijeniti. Čak i po cijenu nečijeg života. Kvaliteta i razmjeri akcija i postupaka likova u skladu su s njihovim sposobnostima. Svim likovima u drami zapravo je zajedničko sitno profiterstvo i pohlepa zbog koje su se svi u stanju posvađati, pa čak i fizički obračunati, da bi na kraju bili razobličeni kao naivni (ali ne i nevini) i glupi u svojoj bahatoj okrutnosti. Brešan u ovoj drami pokazuje i svu klaustrofobiju rigidnog političkog sistema koji se „na terenu“ pretvara u grotesku i vlastitu suprotnost. Likovi koje stvara prepisani su iz života. Njihova je mana ta što su samo ljudi i ne mogu se izdići iz situacije, ne mogu biti ono što nisu a što se tako svojski, tijekom cijele drame, upinju biti. Oni žele biti bolji, spretniji i pametniji nego što to stvarno jesu. A ne mogu. Ne mogu zato što njihove sposobnosti ne sežu dalje od lokalnog, sitnog profiterstva i varanja na malo, a na kraju postaje smiješno što su varalice i sami prevareni. Razina prevare ostaje ista samo je igra veća i profesionalnije izvedena. Dvostruki okvir koji Brešan postavlja oko inače vrlo realističnog i preciznog teksta u kojem je svaki karakter potrebno obraniti iskrenom i vrhunskom glumačkom interpretacijom.
Jer, da je Brešanova drama Svečana večera u pogrebnom poduzeću samo groteska, onda bi publici bili dovoljni plošni i karikaturalni tipovi, jer bi bili dovoljno smiješni i zabavni i bez glumačkog realizma i uvjerljivih i točnih interpretacija. No, ovakva dramska struktura otvara prostor vjernom oslikavanju karaktera, psihologizaciji dramskih scena i ostvarivanju lokalnog kolorita u kojem je svako lice ujedno i osoba od krvi i mesa, osoba kojoj vjerujemo i koja nam je simpatična. Naslutio je taj beskrajni prostor kazališnog realizma i Božidar Violić u HNK u Splitu 1982. koji je, u skladu s tim, tražio od autora da nadopiše dramu a da je pri tom nadopisivanju nastao gotovo novi dramski tekst od 17 slika, s mnoštvom novih likova, zahvaćajući u totalitet svakodnevnog života malog dalmatinskog mjesta na način na koji bi to danas mogla učiniti samo kakva reality show produkcija, ali ne i kazališna predstava. Bio bi to zacijelo vrlo aktualan i zanimljiv reality show ali je vjerojatno da u svom realizmu ne bi bio toliko smiješan koliko to može biti kazališna predstava.

Povratak kazalištu
Aktualnost dramskog teksta Svečana večera u pogrebnom poduzeću svakodnevno potkrepljuju novinski tekstovi koji izvještavaju o raznim vrstama financijskih makinacija, prevara, pronevjera, pretvorbi. U tim je financijskim katastrofama nemoguće ustanoviti kamo su nestala sredstva kojima su nekada raspolagala poduzeća. Rezultat svih tih makinacija je propast lokalnih poduzeća koja kao izravnu posljedicu ima smanjenje kvalitete života na nekom području gdje obični ljudi ostaju bez radnih mjesta i sredstava za život. A nerijetko su za novonastalu situaciju i financijsku propast zaslužni upravo veliki biznismeni koji su se „ovjenčani aureolom uspješnosti“ vratili iz inozemstva želeći pomoći svom rodnom kraju. Iako ova predstava možda govori o nekim drugim mutnim i teškim vremenima, ta su vremena toliko slična ovima u kojima živimo da se o aktualnosti Brešanove groteskne tragedije ne moramo mnogo pitati. Iz istog je razloga proteklih godina u nekoliko navrata s uspjehom postavljana najizvođenija Brešanova komedija Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja iz 1971. jer je, jednako kao i Svečana večera, govorila o problemima nekih drugih olovnih vremena. Nažalost, ta su se vremena u dvadeset godina promijenila – ne na bolje kako bismo očekivali već – na gore. U kontekstu svih naših pretvorbi i bogatih povratnika iz inozemstva Brešanova komedija dobiva sasvim novu, iznimno suvremenu dimenziju, a govoreći o njezinom novom uprizorenju u redateljskom čitanju Zorana Mužića ona otkriva bogatstvo Brešanove fine psihologizacije karaktera, točnog hijerarhijskog odnosa u kojem predstavnici lokalne vlasti pritišću one ispod sebe, a sve to – u ovoj predstavi – jedino i isključivo kazališnim mehanizmina. Prevariti naivne lokalne političare koji su u svojoj sredini moćnici a izvan nje opet obični mali i nesigurni, ispod kože krvavi, možda čak i simpatični ljudi koje često sažaljevamo zbog njihove ograničenosti jedna je stvar, ali – prevariti one koji su i sami varalice, namjestiti im igru veću od one koju su u stanju shvatiti i prihvatiti – to je katastrofa i pakao. Za njih, ne za publiku. Publika uživa u toj igri i nada se pravednom kraju. No, kraj postaje tragedija i ta tragičnost unutar groteskne situacije kazališnim sredstvima prokazuje sve ono što kazalištem kod sebe samih možemo popraviti. I zbog istih razloga zbog kojih su nam Brešanovi likovi smiješni, oni su i poučni te nas, možda barem malo, mogu učiniti boljima nego što smo bili.
Lidija Zozoli

Kratak sadržaj
Radnja ovog dramskog teksta zbiva se u malom dalmatinskom mjestu, negdje na obali. U mjesto dolazi povratnik, Amerikanac hrvatskog podrijetla koji je negdje u dalekoj Americi zaradio čitavo bogatstvo. Nakon njegova povratka za stanovnike mjesta ništa više neće biti isto. Direktor pogrebnog poduzeća Murina (Igor Mešin), pokušao je u suradnji s lokalnim moćnicima, direktorom hotelskog kompleksa Kozlinom, (Davor Svedružić) i predsjednikom mjesne zajednice Bajdom (Ivica Zadro) i ponešto zaraditi ne bi li ipak mjesto – a i oni sami – profitirali na račun bogatog povratnika. No, u mjestu živi i Mikac (Vinko Kraljević), čovjek koji svojim moralnim stavovima od samog početka ukazuje svima na pogrešku koju čine zbog vlastite pohlepe ni sam ne sluteći razmjere te pogreške. I dok se svi stanovnici mjesta nadaju se da će amerikanac John Gršković (Zvonimir Zoričić), koji je navodno uistinu strašno bogat, sigurno željeti uložiti teško stečeni kapital u svoj stari kraj, pomoći svima njima koji su ostali živjeti siromašno i teško na rodnoj grudi. Iako je taj doktor Grskovich izrazio želju da za sebe kupi grobnicu talijanske obitelji Della Scala čiji sin Michelangelo još uvijek navodno luta svjetskim bespućima, u hotelu u kojem boravi kreće procesija molitelja. U redu stoji direktor pogrebnog poduzeća Murina i nadriumjetnik Jovan Lasica (Tomislav Martić), Bajdo i Kozlina, ali i mjesni župnik Don Felicio (Vid Balog). I svatko od njih nastoji dograbiti svoj dio inozemnog financijskog kolača. Ali, stvari se ne odvijaju baš onako kako je to doktor obećao, a pojavljuje se i posljednji potomak izumrle obitelji, Maksimilijan Della Scala (Željko Duvnjak)…..

Ivo Brešan (Vodice, 27. svibnja 1936) dramatičar, scenarist i romanopisac. Završio je Gimnaziju u Šibeniku, slavistiku i filozofiju diplomirao je 1960. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u šibenskoj gimnaziji, a od 1983. je umjetnički voditelj Centra za kulturu i Međunarodnoga dječjeg festivala. Tijekom šezdesetih u periodici je objavio nekoliko pripovjedaka i eseja te napisao (neobjavljenu i neizvedenu) dramu Proteus anguineus. Nakon što mu je u splitskom časopisu Vidik 1970. objavljena filozofska drama Četiri podzemne rijeke, posvećuje se pisanju tekstova za kazalište, film i televiziju. Književni i kazališni uspjeh postigao je prvom u nizu grotesknih tragedija, dramom Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, koja je nastala 1965, objavljena je u časopisu Kolo 1971, a praizvedena iste godine u Teatru &TD u režiji Božidara Violića. Slijedile su izvedbe u drugim hrvatskim i jugoslavenskim kazalištima te u nekoliko europskih zemalja. Slijedeća u nizu Brešanovih uspješnica je groteskna tragedija Nečastivi na Filozofskom fakultetu iz 1975. (Prolog), praizvedena u ljubljanskom Mestnom gledališču 1980. Drama Svečana večera u pogrebnom poduzeću (Groteskne tragedije, 1979) praizvedena je u Teatr Nowy Łdóź 1980. a hrvatska je praizvedba bila 1982. u HNK u Splitu u režiji Božidara Violića. Drama je u proširenoj varijanti (sa 17 slika) tiskana u novosadskom časopisu Scena 1984. Slijedile su Viđenje Isusa Krista u kasarni V.P. 2507 (Pozorište Boško Buha, Beograd, 1985; Nove groteskne tragedije, 1988), Arheološka iskapanja kod sela Dilj (Prolog, 1981), Anera (Prolog, 1983; Kazalište Marina Držića Dubrovnik 1984), Hidrocentrala u Suhom Dolu (Prolog/teorija/tekstovi, 1985; Mestno gledališče, Ljubljana 1985), Veliki manevri u tijesnim ulicama (Scena, Novi Sad 1990; Gradsko kazalište Komedija, 1990) te neobjavljeni Julije Cezar praizveden u HNK u Splitu 1995. Četiri jednočinke zajedničkog naziva Kratki kurs dugog propadanja praizvedene su u Dramskom kazalištu Gavella 1991, drama Utvare praizvedna je u HNK u Osijeku u režiji Želimira Oreškovića a drama Nihilist iz Vele Mlake u HNK u Zagrebu 1998. u režiji Joška Juvančića dok je dramu Gnjida u Satiričkom kazalištu Kerempuh postavio Božidar Violić (1999).
Brešanovi dramski tekstovi objavljeni su u četiri knjige (Groteskne tragedije, 1979; Nove groteskne tragedije, 1989; Tri drame, 1993. i Utvare, 1997). Brešan je napisao niz proznih djela, romana i priča (Ptice nebeske, 1990, Ispovijedi nekarakternog čovjeka 1996, Spletke 1997, Pukotine i druge priče 2000, Astaroth, 2001, Kockanje sa sudbinom 2002, Država Božja 2053. iz 2003, Vražja utroba 2004, Tri života Tonija Longina 2005, Gorgone 2006, Katedrala 2007). U suradnji s Krstom Papićem napisao je scenarije ze filmove Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1973), Izbavitelj (1976), Tajna Nikole Tesle (1980), zatim potpisuje autorstvo scenarija filmova Veljka Bulajića Obećana Zemlja (1986), Donator (1989) i Libertas (2004). Uspješni su bili i scenariji filmova Vinka Brešana Kako je počeo rat na mom otoku (1996), Maršal (2000). Autor je scenarija za televizijske drame Ptice nebeske (1989) i Egzekutor (1991). Najveći hrvatski suvremeni komediograf i pisac živi i radi u Šibeniku. Za književno i kulturno djelovanje nagrađen je mnogim nagradama. Svečana večera u pogrebnom poduzeću je drugo komediografsko djelo koje je na pozornici Zagrebačkoga gradskog kazališta Komedija. Njegova komedija Veliki manevri u tijesnim ulicama s uspjehom je, u režiji Marina Carića, praizvedena u Komediji 1990. (Biografija prema leks. natuknici B. Senkera u: LHP, str. 102-103, Školska knjiga, Zagreb 2000).

>>Biografije

Redatelj: Zoran Mužić
Dramaturginja i suradnica redatelja:  Lidija Zozoli
Scenograf: Darko Bakliža
Kostimografkinja:  Elvira Ulip
Autor glazbe: Igor Karlić
Oblikovatelj svjetla:  Anđelko Kos 
Inspicijentica:  Dijana Dajčić
Šaptačica:  Stela Palijan Žingerlin

Tehničko vodstvo:
Tomislav Ruszkowski, Romeo Beifuss
Majstor pozornice: Josip Novak
Majstor rasvjete:  Anđelko Kos
Rasvjeta: Tomislav Kunić, Igor Šeler
Majstor tona:  Nevenko Benšek
Ton: Vlado Puljko
Maskerka: Merima Đikoli
Vlasuljarka: Irena Ružić
Slikarski radovi: Jasminka Begić
Kiparski radovi: Ivica Marin

Dekor, kostimi i ostala oprema izrađeni u vlastitim radionicama pod vodstvom Viktorije Švende, Antuna Švaljeka i Zvonka Kučinića.
Rekviziteri: Hrvoje Novak, Željko Horvatić
Idejno rješenje plakata i knjižice: Darko Bakliža

Uloge:  
Murina, direktor pogrebnog poduzeća Igor Mešin
Mikac, knjigovođa u pogrebnom poduzeću Vinko Kraljević
Jureta, šef grobara Ranko Tihomirović
Grobar Goran Malus
Radnica u pogrebnom poduzeću Nada Abrus
Bajdo, predsjednik Mjesne zajednice i voditelj glazbe Ivica Zadro
Kozlina, generalni direktor hotelskog kompleksa Davor Svedružić
Jovan Lasica, nadri umjetnik Tomislav Martić
Don Felicio Vid Balog
Doktor Zvonimir Zoričić
Mušica Željko Duvnjak
Tica, mjesni ridikul Saša Buneta 

Premijera: 19. lipnja 2008.
Trajanje: oko 2 sata sa stankom