Terapija, terapija!

Komedija
Christopher Durang: TERAPIJA, TERAPIJA! (naslov izvornika: Beyond Therapy)
Prijevod: Dubravka Ostojić

  1. PRUDENCE: Bruce, mislim da je tvoj život nesređen.
    BRUCE:Naravno da je nesređen. Kako život može biti sređen? Život je sam po sebi užasan nered. Zato ljudi i budu zajedno, da bi se suočili s užasima, ruku pod ruku.
    PRUDENCE: Dobit ću osip od tebe. Opet.
    BRUCE: Ti se tako bojiš osjećaja.
    PRUDENCE: Joj, samo daj više te janjeće kotlete.
  2. CHARLOTTE: Prudence, sad dolazim do poante. Svi smo mi sami, svatko je lud i nemamo izbora nego ili biti sami ili biti s nekim u nadasve nesavršenom i na kraju vjerojatno nezadovoljavajućem odnosu.
    PRUDENCE: Ne vjerujem da je to istina.
    CHARLOTTE: Ali vjerujte!
  3.  BOB: Ja mislim da Bruce samo pokušava sebi nešto dokazati s tim oglasima. To i moja mama misli. Puno sam uložio u ovu vezu. A tako je teško upoznavati nove ljude, tako bolno ponižavajuće.
    PRUDENCE: Da, teško je upoznavati ljude.
    BOB: Ja mislim da su svi ljudiu osnovi skloni istom spolu, ono, gay. A vi?
    PRUDENCE: Pa ne, zapravo ne.
    BOB: To kažete samo zato jer još niste izašli iz ormara.
    PRUDENCE: Molim?
    BOB: Bojite se to sami sebi priznati. A znam mnoge cure kojima biste se sigurno jako svidjeli. Mogu im dati vaš
    telefonski broj, ako hoćete.
    PRUDENCE: Hvala, ne treba.
  4. BRUCE: Opet mi se plače.
    PRUDENCE: Ne podnosim kad muškarci plaču. Očekujem od njih da budu jaki.
    BRUCE: Onda ste vi isti kao Bob.
    PRUDENCE: Tko?
    BRUCE: Bob. Pa znate,
    PRUDENCE: Aha.
    BRUCE: Imam osjećaj da vas nerviram.
    PRUDENCE: Ne. Samo je tako teško upoznavati nekoga. A konobara nema, pa nema. A ja bih naručila.

 

O TEKSTU

“Someone to watch over me”, tj. “Netko tko će bdjeti nada mnom”, poznata Gershwinova balada, lajtmotiv i omiljena pjesma dvoje protagonista, mogla bi biti i naslovom ovog komada, jer svi su likovi u potrazi za onim drugim, za svojom srodnom dušom, ali u isto vrijeme i u potrazi za samim sobom. Ovo je komedija koja bi mogla biti i drama, jer kako kaže gospođa Wallace u jednom od svojih lucidnih trenutaka: Sve ovisi o tome kako gledate na stvari. Ako gledate na patnju iz određenog stanja svijesti, ona vam može biti i smiješna. I zatim:  Čehovljeve drame svi smatraju tragedijama, ali on ih je nazivao komedijama.
Tako i Durang, na tragu čehovljanske dramaturgije, koja je na površini naizgled u nedogađanju, a život joj daje podtekst, gradi odnose i likove s kojima se možemo poistovjetiti, ali u tom su nam prepoznavanju isto tako i smiješni.
Ovo je pametna, duhovita suvremena priča o seksualnosti, psihoanalizi, ljubomori, osamljenosti. Bruce i Prudence, oboje već (ili tek) u tridesetima, upoznaju se preko oglasa. Oni su potencijalno “dobar spoj”, no problem je u tome što Prudence želi savršenstvo, i princa na bijelom konju, a Bruce bi to i mogao biti da nije biseksualan. Naime, on još uvijek preispituje svoju seksualnost, i u vezi je sa svojim dečkom Bobom, a opet, želio bi se oženiti, imati djecu i srediti svoj život. Iako, kako sam kaže: Kako život može biti sređen? Život je sam po sebi užasan nered. Zato ljudi i žive zajedno, da bi se suočili s užasima ruku pod ruku.
Kao tipična djeca druge polovice dvadesetog stoljeća, s naslijeđem seksualne revolucije, protagonisti nisu u stanju sami donositi bitne životne odluke, zato i za to imaju svoje psihoterapeute. Međutim, dr Framingham, ženskar koji se zapravo boji žena, a svoju poziciju liječnika koristi da uopće dođe do njih, te gospođa Wallace, zaboravna i ekscentrična, koja zapravo pati od neke vrste disfazije, teško da mogu bilo kome pomoći. Bob, Bruceov partner, ima svoju grupnu terapiju, a čak je i konobar Andrew, koji se pred kraj komada ipak pojavi (jer konobara, naravno, nikad nema), pacijent gospođe Wallace.
Živimo u vremenu kad za nas sve čine drugi, sve je više posrednika – o našoj intimi odlučuju psihijatri, o odijevanju stilisti, nastaju nova zanimanja – osobe za odnose s javnošću, glasnogovornici, osobe koje će nam posložiti ormar, čak i naši kućni ljubimci imaju svoje psihijatre, frizere i modne savjetnike, svijet se baš zakomplicirao.
Durang nalazi inspiraciju u općim mjestima psihoanalize, i podsmjehuje se pokušajima analize i autoanalize metodama pogrešnih interpretacija Freuda, beskonačnog pričanja o sebi, vraćanja u rane faze djetinjstva, itd.
Zbog toga su njegovi psihoterapeuti zapravo ti koji imaju psihičkih problema, i kao takvi, neiscrpan izvor komičnog. Vjerojatno bi neki vještiji psiholog definirao njihove dijagnoze, mi smo u predstavi slijedili instinkte.
Ovaj se tekst, kao i njegovo vrijeme (početak osamdesetih), bavi pojedincem i njegovim (ne)snalaženjem u društvu, a to je ono što je univerzalno u bilo kojem vremenu, pa tako i u našem. On naizgled ne zadire u širu društvenu sliku, izuzevši nekoliko uzgrednih referencija pop-kulture osamdesetih, ali je možemo naslutiti. Kako društvena pravila, tako i odstupanja od njih.
A to je u ovom prepletanju realizma i apsurda, uz jedinstvenost, a istodobno i običnost likova i situacija, ono na čemu Durang gradi ovu neobičnu komediju, izuzetno i rafinirano duhovitu, često i smiješnu. Nama. A nadam se i vama.

Dubravka Ostojić

 

O autoru

Cristopher Durang zasigurno je  jedan od najzanimljivijih suvremenih američkih dramatičara, čija se raznovrsna dramska djela, od kraja sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća,  neprestano igraju na brojnim američkim scenama. Drame su mu prevedene na mnoge svjetske jezike, no do sada je izostala značajnija europska kazališna recepcija. Paradoksalno, možda upravo zato što su Durangove neobične  komedije i tragikomedije (često na tragu teatra apsurda), kao i njegove satire i parodije,  nekako previše  „europske“  za ono što se u Europu, najčešće stihijski i pomodno,  uvozi iz Sjedinjenih Američkih Država. U njegovim se komadima prepoznaju utjecaji  Ionesca  i  Stopparda,  Monty Python- humora i sitcoma, a sve to na podlozi satkanoj od bolno  i osobno  proživljenih tema i potpune psihološke uvjerljivosti – što je prilično hrabra kombinacija. Durang se bespoštedno ruga i igra upravo s onim što je upoznao na vlastitoj koži, a to su najčešće:  katolička vjera, disfunkcionalne obitelji i partnerstva, društveni stereotipi, alkoholizam, potraga za vlastitim identitetom i psihičkom ravnotežom, i, naravno, (uzaludna)  opsjednutost pitanjem o smislu života.
Cristopher Ferdinand Durang  rođen je 2. siječnja 1949. u Montclairu, New Jersey.  Završio je studij književnosti  na Harvardu, a potom magistrirao dramsko pisanje na Yale Drama School gdje je bio dijelom legendarne generacije kojoj su pripadale i dvije buduće slavne filmske glumice , Meryl Streep i Sigourney Weaver, s kojima je i poslije surađivao.   
Još od studentskih dana, osim  pisanjem drama i scenarija, profesionalno se bavi i glumom, kazališnom i filmskom.
Za svoje je drame dobio brojne nagrade i priznanja. Godine 2001. dobio je nagradu za svoje cjelokupno književno djelo  od American Academy of Arts and Letters, a 2008. nagrađen je na William Inge Theatre Festivalu za izniman  doprinos američkom teatru, uz obrazloženje da je “jedan od najduhovitijih i najaktualnijih dramskih autora, u čije osobite zasluge se ubraja i to što je inspirirao novu generaciju mladih dramskih pisaca”.

Lada Kaštelan

Važnije Durangove drame

  • Das Lusitania Songspiel
  • Idioti Karamazovi(The Idiots Karamazov)
  • Priroda i svrha svemira (The Nature and Purpose of Universe, 1975.) 
  • Povijest američkog filma (History oft he American Film), mjuzikl,  nominiran za nagradu Tony, 1977.
  • Sestra Maria Ignatia vam objašnjava sve (Sister Mary Ignatius explains it all for you, 1980.),za koju je dobio nagradu Obie.
  • Terapija, terapija! (Beyond therapy, 1981.),autoreferencijalna i apsurdistička komedija u kojoj se izruguje sa svojim osobnim i tuđim  iskustvima s raznih psihoterapija. Praizvedena je na Off-Broadway sceni, sa Sigourney Weaver u glavnoj ulozi, a nakon dvije godine izvedena je na Broadwayu s Dianom Wiest.  Prema Durangovoj drami (i scenariju)  Robert Altman snimio je 1987. istoimeni film.
  • Izliti i dijete s vodom (Baby with the Bathwater, 1983.)  
  • Bette i Boo u braku (The Marriage of Bette and Boo),autobiografska drama, praizvedena1985.,  za koju je također dobio nagradu  Obie, kao i  nagradu Hull Warriner koju dodjeljuje američko  udruženje dramskih pisaca. To je inače jedina Durangova drama koja je dosad izvedena na hrvatskim pozornicama, i to u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, u režiji Stevena Kenta, 2009.
  • Bettyni ljetni praznici (Betty’s Summer Vacation), nagrada Obie, 1999.
    Gospođica Witherspoon(Miss Witherspoon), finalist Pulitzerove nagrade 2004.
  • Treba možda  još spomenuti i sedam  Durangovih jednočinki,  skupljenih pod zajedničkim naslovom  Durang Durang ,  zatim jednočinku Glumčeva noćna mora (The Actors’ Nightmare), kao i monološku komediju za dva glumca,  Divlji smijeh  (Laughing Wild), koje se često izvode i na europskim scenama. U travnju 2009., u njujorškom Public Theatre praizvedena je njegova najnovija crna komedija  Zašto je mučenje loša stvar, i ljudi koji ih vole (Why Torture Is Wrong, and the People Who Love Them). 

Redatelj: Damir Lončar
Scenograf:  Ivo Knezović
Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
Autor glazbe: Mate Matišić
Oblikovatelj svjetla: Anđelko Kos
   
OSOBE:  
Bruce  Goran Malus
Prudence   Vanja Ćirić
Dr. Stuart Framingham, psihijatar Saša Buneta
Gđa Charlotte Wallace, psiholog   Dubravka Ostojić
Bob Igor Mešin
Andrew Damir Poljičak
Zahvaljujemo Đurđi Škavić na podršci i jezičnim savjetima, te Ladi Kaštelan koja nam je ustupila svoj esej o autoru, ovdje objavljen u skraćenom obliku. 
   

Premijera: 20. svibnja 2011.
Trajanje: oko 2,5 sata