M. Matišić: LEGENDA O SVETOM MUHLI

Datum: Subota, 09.02.2019. u 19:30 sati SVEČANA PREMIJERA

M. Matišić: LEGENDA O SVETOM MUHLI

Mate Matišić: LEGENDA O SVETOM MUHLI, farsa
Redatelj: ZORAN MUŽIĆ
Scenograf: DARKO BAKLIŽA
Kostimografkinja: SARA LOVRIĆ CAPARIN
Autor glazbe: MATE MATIŠIĆ
Jezični savjetnik: DAMIR LONČAR
Asistentica scenografa: MARIJANA GRADEČAK
Asistentica kostimografkinje: MARIA REBEKA ČUPIĆ

LICA:

MUHLO, fratar: Filip Juričić
ANĐELKO, fratar: Davor Svedružić
PLAMENKO, gvardijan: Vinko Kraljević
FERDINAND KRVOPIJA, živi mrtvac: Ivica Zadro
LUCIJA KRVOPIJA, njegova žena, jalova: Ana Magud
KAZIMIR KRVOPIJA, njegov brat, grobar: Igor Mešin
MUTIMIR KRVOPIJA, njegov brat, grobar: Goran Malus
BOGOSLAV, križarski ratnik: Damir Lončar
AMALIJA, njegova žena, Ferdinandova sestra: Jasna Palić Picukarić
EVICA, njihova kći: Vanda Winter
TVRTKO TRPIMIROVIĆ, grobokradica, Lucijin brat: Ivan Magud
ANASTAZIJA, časna majka: Dubravka Ostojić
LOVRO, crkvenjak: Saša Buneta
GOSPODIN: Tomislav Martić

Inspicijent: Zlatko Kelnerić
Šaptačica: Stela Žingerlin

Premijera: 9. 2. 2019.
Trajanje: oko 2,5 sata, uključujući jednu stanku

Jedan od naših najistaknutijih suvremenih dramskih autora svoju komediju Legenda o svetom Muhli smješta u zavičajni ambijent Imotske krajine. Izravno nadahnuta čuvenom Boccacciovom zbirkom novela u kojoj obitavaju ljudi s mnoštvom mana i ponekom vrlinom istovremeno se poigrava s nabožnim žanrom srednjovjekovne legende združujući ozbiljno sa smiješnim, nadnaravno s prizemnim, sveto s tjelesnim i praznovjernim parodirajući pritom i ismijavajući sve one trajne motive koji se, iako često zaogrnuti u visoko moralno ruho, uglavnom razotkrivaju kao postojano usmjereni zadovoljenju vlastitih putenih potreba. Glavni lik, lukavi varalica Muhlo, poput Boccacciova fra Lorenza, poduzet će čitav niz spletki u cilju osobnog lascivnog zadovoljenja i novih erotskih igri…

Mate Matišić:

“Legenda je posveta životu, ali i trajnom izokretanju njegovih vrijednosti…”

Pitao: Ivan Pavlović

Legenda… je vaš drugi dramski tekst, iz davne 1988., naslonjen kao i Bljesak zlatnog zuba na zavičajni ambijent Imotske krajine, što je prvo čega se sjetite kad sada na njega pomislite?

Pomislim na meni jako važnog čovjeka – Marina Carića, pokojnog hrvatskog redatelja koji mi je otvorio vrata hrvatskih kazališta. Njemu sam u caffe baru Kavkaz dao na čitanje prve prizore Muhle; prizor Fardinandovog poroda i prizor „gaća nevinosti“. Sjećam se kako se smijao i kako mi je rekao da nastavim. Sjetim se i pokojnog Darka Gašparevića koji je tu ludu priču stavio na repertoar HNK-a Ivan Zajc. Sjetim se predivne scenografija Drage Turine… Sjetim se redatelja praizvedbe, slovenskog redatelja Žarka Petana… skladatelja Urbana Kodera… Nažalost, mnogi od onih kojih se sjetim danas su „s one strane“. Nadam se samo da im je u toj „drugoj stvarnosti“ postojanja, veselo i živo kao u podrumu Ferdinandovog zagrobnog života.

Obilježava ga veselje igre, poigravanje žanrovima nabožnim i zabavnim, ukorijenjenost u pučkom i zabavljačkom teatru, kako to da ste nakon gastarbajterske kronike posegnuli za farsom i parodijom?

Ne znam precizan odgovor na to pitanje. Sjećam se samo da sam s užitkom čitao Boccaccia koji je bio obavezna lektira u srednjoj školi. Nisam siguran, ali mislim da je baš priča o anđelu Gabrijelu bila u čitankama iz hrvatskog jezika. Uz to kao pisca početnika zainteresirala me je mozaička struktura koju sam vidio u Pasolinijevu filmu. No, najvažnije je da su mi se ti likovi činili bliskim i poznatim; njihova seksom nabijena „pobožnost“, strast za životom, strast u smrti, radost postojanja… Sve biblijske teme na koje Boccaccio piše svoje varijacije bile su i teme koje su mene kroz odrastanje formirale. Proveo sam djetinjstvo ispod plastičnih anđela čuvara koji čuvaju djecu od raznih nesreća… Zbog toga sam se osjećao slobodnim u poigravanju s osobnom pobožnošću, jer se u njoj osjećam bez grča i straha, kao na livadama i kamenu svog djetinjstva.

Srednjovjekovnu skrušenost lakoćom nadvladava boccacciovski renesansni hedonizam koji nagrađuje lukavštinu i snalažljivost u svrhu (najčešće) putenih i materijalnih zadovoljenja, bez oštrije osude likova i njihovih postupaka, je li Legenda i suosjećajna posveta životu koji na ovim prostorima još od Lovela i Muhle usprkos svemu trajno generira pulsirajući optimizam?

Ja se nadam da je „posveta životu“, ali i „posveta“ još jednoj konstanti ovih naših života u kojima se vrijednosti uvijek izokreću. U mojoj Legendi imanentan je stalni mehanizam „izokretanja“ vrijednosti i to kao stalan dinamički motiv farse. Općenito govoreći najopasnije je kad se takva izokretanja vrše u ime npr. vjere, države, slobode… Kod nas se puno stvari „izokreće“, a onda se ta na-opaka strana tumači kao „prava strana“. Muhlo je jedan od takvih manipulatora koji potisnutim žudnjama ili čak nastranostima ostalih likova daje teološku i znanstvenu podršku. On ih čini nevinima i bezgrešnima ma koliko grešni bili. To je metoda svih ozbiljnih povijesnih manipulatora. Kad takve ljude proglasimo svecima, mi zapravo sebe proglašavamo nedužnima, ma koliko „krvave ruke“ imali. Ljudi kao Muhlo omogućuju nam da bezgrešno griješimo… To mnogima zvuči privlačno…

Sudeći po kasnijim vašim dramama, ovakav optimizam smjenjuju prevladavajuće mračnije silnice…

Ne znam. Za mene je pisanje uvijek nemračna silnica. Pisanje ne doživljavam kao izraz optimizma, ili pesimizma, nego kao zapisanu slobodnu varijaciju na zadanu temu i likove u nekom izbranom žanru, ili žanru koji je sam sebe izabrao u odnosu na izabrane (zadane) likove. U pisanju, kao i u glazbi, za mene je najvažnija ta samostvarajuća komponentna, u kojoj je autor samo prepisivač. Znam da vam to zvuči pretenciozno, ali ja tako radim, dok tekst sam od sebe ne oživi. Posredno bi se moglo reći da ja kao prepisivač onda nemam ni odgovornost za takav tekst, iako imam autorska prava. Znam da netko tko to nikad nije osjetio ne razumije što to znači biti prepisivač svog vlastitog autorskog rada, ali ja to tako doživljavam, i tako radim. Isprva me je bilo sram o tome tako govoriti, ali sad mislim da onaj tko to ne razumije ne razumije ni dramsko pisanje.

Farsu i grotesku preselili ste uglavnom na film posebice u suradnji (i najnovijoj) s Vinkom Brešanom, a daskama ste namijenili mračnije, teže tonove – koliko su oni već bili intonirani i u ovim početnim dramama, zaogrnuti u ruho parodije i farse?

Hm, ne znam… Čini mi se da se ti pedalni teški tonovi čuju već u mojoj prvoj drami Bljesak zlatnog zuba. Siguran sam samo da to nikad nije bio nekakav moj koncept… Mješavina žanrova uvijek je bila posljedica mog osjećanja svijeta, apsurda u kojima sam odrastao i tankih granica između života i smrti, radosti i tragedije, poštenja i lopovluka, pobožnosti i bogohulnosti, zavičaja i ne-zavičaja, roditeljstva i ne-roditeljstva… Za radikalne promjene svijeta dovoljne su samo sekunde. Tako je i u mojom dramama; za radikalnu promjenu žanra dovoljna je samo jedna replika koja će komediju pretvoriti u dramu, farsu u tragediju…

Što bi stariji Matišić popravio kod mlađeg Matišića, a što od njega prepisao?

Ne bih ništa mijenjao, ne zbog toga jer mislim da je ono prije bilo savršeno, nego jer mi je zanimljivo „vidjeti“ sebe bivšeg. Kao kad gledam fotografije iz djetinjstva. Možete misliti kako mi je interesantno slušati komentare gledatelja na nešto što sam ja bivši napravio. Autor kojem se oni obraćaju umro je 1988., a oni misle da stoji pored njih.

Jesu li dramatičaru godine dobitak, je li mu teško napisati pučko-parodijsko scensko veselje, ako to nije učinio kao mlad?

Ne znam kako rade ostali dramski pisci, ali ja nikad ne planiram konačni „izgled“ onoga na čemu radim. Završno se „poliranje“ dogodi. Ja ga samo konstatiram.

Često uz vas kao stalni epitet ide onaj beskompromisnog pisca koji “beskompromisno” secira stvarnost jeste li to – beskompromisni?

Ljudi svakako komentiraju i označavaju ljude i pojave oko sebe. To je bolest današnjice. Svatko tko se usudi pričati, pa makar i gluposti, postaje kompetentan i za oni što nije kompetentan. Mene svakako opisuju, posebno oni koji ne poznaju ni mene kao pisca ni mene kao osobu. Ja sam dramski pisac i nastojim taj svoj posao raditi po „pravilima“ struke. Pravila moje struke ponekad su nemilosrdna prema stvarnosti, ali i prema meni. Dramski pisci nemaju pravo na kompromis, jer onda ne bi bili dramski pisci. Nije moj posao da se moja drama „slaže“ s mišljenjem većine. Ona se mora slagati samo sa sobom.

Bljeskom je, kasnije repertoarnim hitom, prije tri sezone Kazalište Komedija obilježilo 65 godina postojanja, kako ste zadovoljni suradnjom s kućom na Kaptolu?

Radio sam nekoliko predstava u Komediji; kao pisac, i kao glazbenik. Uvijek mi je ta suradnja bila vrlo ugodna. Kad me pozovu da radim u Komediji znam da ću osim posla imati i dva mjeseca lijepog života, zafrkancije i druženja s prijateljima. Uz to, posebno volim biti pisac ili glazbenik redatelja Zorana Mužića koji je već do sad fantastično postavio nekoliko mojih drama. Vrhunski intelektualac, redatelj i čovjek.

Potpisujete i glazbu za predstavu… djeluje li blagotvorno vratiti se i na ovaj način osvježiti na izvorima (ili možda takva regresija ima suprotan učinak) i jesu li oni isti – zavičajni iz kojih se trajno napaja i karijera Matišića-glazbenika, pa i ona proslavljena rockerska i jazzerska, kao i ranog Matišića-dramskog pisca? Na koji se način ta dva poziva nadopunjuju i utječu jedan na drugi?

Ja ta svoja dva života doživljavam kao ničim zaslužen poklon. Svjestan sam toga da neki ljudi nemaju ni jedan lijep život, a ja ih imam nekoliko… Ne samo dva… Zahvalan sam Nekome na tome. Baš me zanima kako će izgledati Smrt tih mojih života; hoće li se dogoditi čoporativno, naglo, odjednom, ili će moji poklonjeni životi umirati polako – jedan po jedan.

Kritike:

Tomislav Čadež, JUTARNJI LIST: Na našu žalost, tekst pisan za socijalizma aktualniji je danas

Denis Derk, VEČERNJI LIST (PRESSREADER): Isus plače nad onima koji trebaju lažne svece

Nina Ožegović, TPORTAL: Gaće nevinosti, muškarci u trudovima i anđeli željni seksa u gorkoj farsi o svetom Muhli

HINA / GLAS ISTRE: “Legenda o svetom Muhli”, dašak Boccaccia na pozornici Komedije

HRVATSKI RADIO – RADIO SLJEME: emisija TEATRALNO

Olga Vujović, KRITIKAZ: Utjerivanje đavla u pakao