P. Vogel: NAJSTARIJI ZANAT

Datum: Ponedjeljak, 2.3.2020. u 20:00 sati Scena KONTESA

P. Vogel: NAJSTARIJI ZANAT

Paula Vogel: NAJSTARIJI ZANAT, komedija
(naslov originala: The Oldest Proffession)

Prevoditelj: Ivan Mokrović
Redateljica: Nina Kleflin
Kostimografkinja: Sara Lovrić Caparin
Autorica glazbe: Nikolina Belan
Scenograf: Tomislav Ruszkowski
Dizajn svjetla: Anđelko Kos

Uloge:
VERA: Mila Elegović
RAJNA: Marija Jerneić / Nera Stipičević
LJILJANA: Nada Abrus
URŠULA: Jasna Bilušić
MAJA: Mirela Brekalo Popović

Inspicijent i šaptač: Boris Štefančić

Pretpremijere: 20. i 27. prosinca 2019.
Svečane premijere: 14. i 15. siječnja 2020.

Cijena: 50,00 i 70,00 kn

NAPOMENA: predstava će igrati u Jazz & Cabaret klubu “Kontesa”

O KOMADU…

Najstariji zanat, gorko slatka drama Paule Vogel govori o ženama. Govori o njihovoj ranjivosti, o njihovoj duši, o njihovom položaju u svijetu i nastojanju da ga promijene.

Paula Vogel, jedna od najvećih živućih dramatičarki u Sjedinjenim američkim državama, pa i u svijetu,  često u svojim kazališnim komadima govori o društveno angažiranim temama, o seksualnom zlostavljanju, o isto spolnim zajednicama, o homofobiji, ali njezina velika tema su uvijek iznova žene i njihova sudbina u društvu. I ona o njima progovara s dubokim razumijevanjem i ljubavlju, a njena satirička oštrica usmjerena je na nepravde i nelogičnosti s kojima se žene uvijek iznova bore.

Pet prostitutki u žalosnoj komediji Najstariji zanat funkcioniraju kao obitelj, kao poduzeće, ali i kao pravo sestrinstvo. Iako su u poodmakloj dobi, one su još uvijek djelatne. Drže se svog zanata kao  temeljnog prava da budu neovisne, samostalne, te svoju profesiju čuvaju unutar strogih moralnih kodeksa. Upravo je tu humorna izvrnutost komada, jer iako njihov posao sadrži od pamtivijeka proskribirani grijeh, njihova ga pravila održavaju čistim, poštenim i duboko ljudskim. One su stare, njihovi su klijenti stara i često nemoćna gospoda, ali za svakoga tu postoji razumijevanje, poštovanje i briga. Ljudskost, razumijevanje, poštovanje, sve to živi u tim likovima, upozoravajući nas kako su i te kvalitete, baš kao i naše stare dame – pred izumiranjem.

Sve to ih pokazuje kao relikte nekog prošlog vremena, jednog doba u kojem je grijeh boravio u nekim sasvim drugim sferama nego danas. Njihova pozicija dama s ruba društva imala je svoje norme i pravila, danas se ono sto je nekad bilo sablažnjivo čini ružičastim, nevinim, arhaičnim. Izopačenost društva otišla je miljama daleko od ovih prijateljica noći koje su u našoj predstavi  blijedi i dobri duhovi, sami, nesvjesni svijeta i svoje pozicije.

Uz to, ova predstava govori o prostituciji kao o zanatu koji se može zabraniti, ali se ne može iskorijeniti, govori o ljudskoj potrebi za dodirom, za bliskošću i intimom, koja će uvijek prevladati i najbizarnije odnose.

Prostitutke u ovoj priči su organizirane kao  privatno poduzeće koje se bori sa zamkama kapitalističke ekonomije, to fabulu predstave čini i aktualnom i smiješnom. I nadasve tužnom, naravno. Ovih pet dama su radnici, kao i svi drugi radnici, potplaćeni, umorni, zabrinuti. To što je njihovo tijelo predmet njihovog rada, a seks njihova djelatnost, čini sve teze kapitalističke ekonomije još vidljivijim, a radnike – tih pet iscrpljenih žena – još ranjivijim na uobičajene nepravde društva.

Na jednom uglu, na klupi, pod starom uličnom svjetiljkom sjedi pet žena koje još nisu poražene. Iako umiru jedna za drugom, one se još bore, one još vole. Dvostruki moral društva ih još nije slomio, one se znaju nositi s licemjerjem društva, one su stručnjaci za fasade iza kojih se ljudi skrivaju.

A same su, prepuštene sebi, bez zaštite društvenog položaja koju bi im pružili muškarci unutar obiteljskih ili socijalnih regula. Same su i nije im lako.

Zato ovaj tekst i naša predstava iskreno progovaraju o dubokoj osamljenosti, o starosti, o egzistencijalnom strahu.

Ovih pet prostitutki pet je žalosnih, ostarjelih anđela za koje je uredni i uređeni svijet već odavno mrtav.

Ali one se ne predaju, nikad, ni nakon smrti.