Aida

Mjuzikl
glazba: Elton John
stihovi: Tim Rice
tekst: Linda Woolverton, Robert Falls i David Henry Hwang

redatelj izvorne predstave na Broadwayu: Robert Falls
izvorna produkcija: DISNEY Theatrical Production
prevoditeljica: Ivanka Aničić

“Svaka priča je ljubavna priča”, tako glasi prijevod naslova uvodne pjesme koju pjeva egipatske princeza Amneris u muzeju, nakon što njen kip oživi. Amneris pjeva gledajući muškarca i ženu koji se, obilazeći izložbu u muzeju, zagledaju jedno u drugo. Njena pjesma uvodi nas u fascinantni svijet ljubavi i žudnje, hrabrosti i izdaje pretočen u glazbu i stihove koji bude osjećaje, prenoseći nas u davno prošla vremena čija je strast i poezija besmrtna.

Priča je klasična, koristio ju je već i Giuseppe Verdi u svojoj operi. Aida je nubijska princeza koju je zarobio egipatski vojskovođa Radames. Njegov interes za tamnoputu djevojku spašava Aidu od sigurne smrti u rudnicima. Umjesto toga, Radames je šalje da bude sluškinja njegovoj zaručnici, egipatskoj princezi Amneris. Aida je uspjela sakriti svoje visoko podrijetlo, a vremenom se između nje i Amneris razvija toplo prijateljstvo. S druge strane, Radames u Aidi prepoznaje dostojanstvo koje bi i sam želio posjedovati te se zaljubi u nju, a ona mu uzvraća osjećaje. Razapeta između prijateljstva s Amneris, nesumnjive strasti prema Radamesu i osjećaju dužnosti prema svom narodu koji se nalazi u egipatskom zarobljeništvu, Aida se nalazi pred teškim odlukama. Njen identitet uskoro prestaje biti skriven jer je prepoznaje Radamesov nubijski sluga Mereb. U novom pohodu Radames zarobljava njenog oca Amonasroa te ona i Mereb kuju plan o njegovm spašavanju iz tamnice. U međuvremenu, ministar Zoser, Radamesov otac, saznaje za sinovljevu ljubav prema nubijskoj robinji i naređuje njeno umorstvo…Tragičan i dramatičan kraj dvoje ljubavnika i njihova zakletva vraća nas u sadašnjost koja je ujedno i novi početak fascinantne ljubavne priče…

Autor Aide Elton John u proteklih je trideset godina postao legenda populatrne glazbe, cijenjen upravo zbog svog pjevačkog i skladateljskog rada. Ipak, tek je trijumfalan uspjeh mjuzikla The Lion King pokazao što njegov talent može doprinijeti broadwayskoj pozornici. Prvi mjuzikl nastao je u produkciji Hyperion Theatricals iz čijih redova dolazi i ideja o drugom projektu. Elton John želio je raditi nešto izazovno i opasno, a ideja o prilagodbi Aide za broadwaysku pozornicu bila je dovoljno teška da je i Tim Rice i Elton John objeručke prihvate kao izazov dostojan njihovog talenta…

Mjuzikl Aida premijerno je prikazan 23. ožujka 2000. Predstava je doživjela 1852 izvedbe (ne uključujući 30 pretpremijernih). Aida je dobila četiri nagrade Tony: za najbolju glumicu (Heather Headley), najbolju glazbenu partituru (Elton John i Tim Rice), scenski dizajn (Bob Crowley) i dizajn svjetla (Natasha Katz). Heather Headley nagrađena je i nagradom Drama Desk za 2000. godinu.

[supsystic-gallery id=4 position=center]

Predstava je primjerena za sve uzraste. Hrvatska praizvedba predviđena je za 19. lipnja u “Komedijinoj” dvorani, a premijera za 3. srpnja u sklopu “Jarunfesta” (prebačeno s 30. VI. i 1. VII. zbog nevremena). Trajanje: oko 150 minuta (stanka uključena). Pune cijene ulaznica: 60, 100 i 120 kn.


Pročitajte i izvatke iz teksta Irene Paulus SVAKA PRIČA JE LJUBAVNA PRIČA iz programske knjižice (kliknite naslov). Biografije autora, autorskog tima i izvođača otvorite klikom na njihova imena.

redateljica: Dora Ruždjak Podolski
dirigent: Dinko Appelt
scenograf: Ivo Knezović
kostimografkinja: Mirjana Zagorec
koreograf: Igor Barberić
ansambl glazbeno uvježbao: Dinko Appelt; produkcija tona: Mario Stanin, Nevenko Benšek; plesni kapetan: Morana Paškiević; koreografija borbi: Bojan Valentić; korepetitor: Dinko Appelt; asistentica redateljice: Ivana Čoh

u glavnim ulogama:
Renata Sabljak (Aida)
Danijela Pintarić (Amneris)
Đani Stipaničev (Radames)
Ervin Baučić (Zoser)
Igor Barberić / Nikola Milat (Mereb)
Ljubo Zečević (Amonasro)
Boris Barberić (Faraon)
Željka Veverec / Lana Blaće (Nehebka)

ansambl: Lara Antić, Lana Blaće, Iva Boršić, Davor Čiković, Dario Došlić, Jana Fabijanić, Stela Gajski,. Dejan Jakovljević, Matija Kačan, Ana Klabučar, Lucija Kukor, Emil Kuzminski, Tamara Masnjak, Ivana Mesec, Nikola Milat, Morana Paškiević, Dragan Peka, Božidar Peričić, Irena Raduka, Alen Sesartić, Zoran Simikić, Kristina Škorić, Matija Škvorc, Emir Tetarić, Adalbert Turner, Bojan Valentić, Željka Veverec, Dinko Zec

orkestar: Melita Šafran (violina – koncert majstor), Dean Melki, Gorjana Jurilj, Petar Haluza (violine), Marin Dujmić (viola), Vinko Grubešić (violončelo), Jaroslav Kubiček, Duško Zubalj (klavir – synthesizer), Julije Njikoš, Hrvoje Galler (synthesizer), Ante Mažuran, Milivoj Majdak (gitara), Mladen Baraković (bas gitara), Željka Pulig, Branko Mihanović (oboa, engleski rog), Robert Polgar, Manuela Bradić (flauta, alt flauta), Stjepan Obadić (rog), Hrvoje Rupčić (udaraljke), Salih Sadiković, Ivica Lukšić (bubnjevi)

SVAKA PRIČA JE LJUBAVNA PRIČA
piše: Irena Paulus

Muke po Verdiju

Aida Giuseppea Verdija jedna je od posljednjih opera žanra “velike opere”. Verdi se nećkao kada mu je ponuđeno skladanje opere (najprije se od njega tražilo da sklada himnu), ali su ga taština (bio je polaskan što naručitelji nisu pozvali Wagnera ili Gounoda) i visoka naknada (150.000 franaka u zlatu!) navele da ipak prihvati. Priču je, prema egiptloškim zapisima M. Beya, osmislio du Locle. Razradio ju je francuski egiptolog Auguste Mariette, a libreto je napisao Antonio Ghislanzioni. No europeizirano Marietteovo viđenje (Mariette se oslanjao na Napoleonove zapise s osvajanja Egipta, na Champollionovo objašnjenje hijeroglifa te na iskustvo Pariške izložbe 1867. na kojoj je bio postavljen i egipatski paviljon) oslabilo je osjećaj za pravi Egipat. To je odgovaralo trenutnoj politici: Egipat je 1882. okupirala Britanija, a njezin vicekralj Khedive Ismail podupirao je utjecaje i kulturu koju su donosili Europljani. Verdija politika nije zanimala, ali ga je brinuo slab libreto koji je i sam pokušao “popraviti”. Budući da nije poznavao egipatsku kulturu ni egipatsku glazbu, konzultirao je djela muzikologa Francois-Joseph Fétisa. No i Fétisovo se znanje svodilo na klišeje, pa je glazba ostala europska, odnosno tipično verdijevska: masovnim scenama i monumentalnošću obraćala se, kao i ostale Verdijeve opere, prvenstveno talijanskoj publici (nakon praizvedbe u Kairu u prosincu 1871., Aida je već u veljači 1872. praizvedena u La Scali).

Tranformacija Amneris

Sličan problem s autentičnošću imao je Elton John. Slijedeći uspjeh prvog mjuzikla Kralj lavova prema istoimenom crtanom filmu, odlučio je skladati i drugi, Aida. Komentari na ovu odluku bili su raznoliki: od kritike Johnove prevelike ambicije do očajanja zbog skrnavljenja klasičnog predloška pop-rock glazbom i pretvaranjem u zabavni medij. Aida se uspoređivala s likovima iz Disneyevih crtića, Ariel i Pocahontas, dvjema nacrtanim feministkinjama čija je samostalnost i znatiželja sve tri (Ariel, Pocahontas i Aidu) odvela u velike nevolje. No ako su mjuzikli često nastajali prema predlošcima (bilo filmskim, bilo književnim), i ako su produkcije opera zaživjele i na Broadwayu (čuvena postava La Boheme u režiji Baza Luhrmana), miješanje žanrova i međusobni utjecaji trebali bi postati mogućnost za invenciju ili barem novu kreativnu obradu starih predložaka. Uostalom, Verdijeva je Aida doista bila samo predložak, jer su autori priče – Linda Woolverton, Robert Falls i David Henry Hwang – bili skloni promjenama koje su smanjile političku, a naglasile ljubavnu dimenziju trokuta Aida-Radames-Amneris (trio u pjesmi “Zar pogriješila sam ja?” u kojoj troje propituje – svaki za sebe – svoju ljubavnu odluku, kritičari su proglasili pop ekvivalentom veličini i zvukovnom intenzitetu opere).

Ključna je točka u trokutu – točka u kojoj se Verdi i Elton John razlikuju – Amneris. Egipatsku princezu u Verdijevoj operi Nenad Turkalj opisuje kao podmuklu i ponosnu, netrpeljivu i samoživu. Mjuzikl je, međutim, prikazuje drukčijom: plitka, površna i razmažena (što je razlog Radamesovom nevoljkom pristanku na ugovoreni brak) ona pjeva svoju “Stil-reviju” (u ovoj pjesmi lukavi tekstopisac Tim Rice shvaća posebnost žanra i njegovu različitost od opere, pa povlači paralelu sa suvremenom ženskom opsesijom odjećom, dok Elton John sklada u blagom country stilu naglašavajući humornost situacije). No Amneris se tijekom mjuzikla mijenja. Shvaćajući da Radamesovo srce pripada drugoj, a nemoćna da se oslobodi ljubavi, ona ne postaje opaka poput Verdijeve negativke nego se transformira u nesretno zaljubljenu ženu (njezina pjesma “Znam što je bilo” jedna je od najdirljivijih u mjuziklu) koja se gnuša politike ali koja će ipak prihvatiti palicu Moći kako bi pomirila zavađene strane.

Politika i ljubav

Dok su glavni ženski likovi izgubili političku težinu (Amneris je u mjuzikalskoj verziji nikada nije ni imala premda na kraju, unatoč gnušanju, prihvaća prijestolje i oznake Moći), muški su likovi u mjuziklu blago politizirani. Radames je prije svega egipatski vojnik a tek zatim ljubavnik (ali ljubav će i njega “skinuti sa zvijezda” i pretvoriti u običnog čovjeka). Faraon je samo lutka, koju pokreću zakoni i savjetnici. Veliki svećenik Ramfis iz Verdijeve Aide postao je u mjuziklu Radamesov otac Zoser. On kuje zavjeru protiv Faraona, no zavjera ostaje u sjeni drugih događaja. Zahvaljujući stihovima Tima Ricea i glazbi Eltona Johna, jedini pravi izdajnik pretvoren je u veseljaka čiji nastupi (“Piramida”, “Otac i sin”) služe kao poveznice u radnji kojima se objašnjavaju politika i njezina moć da uništiti ljubav. Drugi otac, Amonasro, drugi je razlog pada Radamesa i Aide. Simbolički predstavljajući Domovinu, Amonasrova pojava znači prekretnicu (i u operi i u mjuziklu Amonasrovo zarobljavanje zbiva se u sredini): dugo skriveni Aidin identitet ipak će biti otkriven, a Amonasrova pojava započet će i u Aidi dvojbu koja u Radamesu već dugo tinja – da li se pokoriti ocu/domovini ili se okrenuti ljubavi?

Romantičnije od Verdija

Glazba Eltona Johna još je jedna komponenta koja je omogućila da klasična priča Aide sa sebe spere političku ljagu britansko-francusko imperijalističkih težnji 19. stoljeća te da se jednostavno prepusti priči. Koristeći se svojim tipičnim jezikom, rockom – zbog čega Aida na trenutke podsjeća na rock operu Isus Krist Superstar, a na trenutke na druge mjuzikle poput Evite, mjuzikla Chess (za sve je stihove pisao Tim Rice) i mjuzikla Rent (gdje je glavnu ulogu glumio Adam Pascal, koji je u prvoj postavi Aide pjevao Radamesa) – Elton John je premostio vrijeme, nadišao mjesto i pretvorio ih u bilo koje mjesto i vrijeme. U svakom se, naime, vremenu i mjestu pojavljuje barem jedna – tragična ili sretna – ljubavna priča.

U priči je ostao temeljni sukob Egipćana i Nubijaca (kod Verdija se radi o Etiopljanima), ali je glazba neopterećena bilo kakvim pokušajem da sliči “egipatskoj” ili “nubijskoj”. Elton John je skladao na svoj način, koristeći se klasičnim brodvejskim ansamblom s pojačanom sekcijom udaraljki (koja posebno dolazi do izražaja u nubijskom “Plesu plašta”). Time je stvorio artificijelnu asocijaciju na egzotiku – na neku neodređnu egzotiku, koja ne mora nužno biti ni egipatska ni nubijska, kao što ne mora nužno pripadati Aidinom vremenu.

Cilj mjuzikla bio je ispričati priču o nesretnim ljubavnicima, pa povremena iskliznuća u country, gospel i raggae, samo pokazuju sredstva kojima se ostvarivalo cilj i daju dokaz da se svaka priča može uobličiti u bilo koju vrstu glazbe. Rock je priču osuvremenio, ali i osvježio: statičnu operu mjuzikl je pokrenuo ne samo plesom, nego i aktivnijom radnjom, te elementima humora koje velika povijesna opera ne podnosi. Zanimljivo je također da Verdijevu impresivnu monumentalnost nije zamijenilo puko nametanje decibelima: rock se pokazao izvrsnim sredstvom za izražavanje širokog raspona emocija, naročito onih koji su toliko snažni da traže “izbacivanje” pa dovode do pucanja glasa, očajnog vriska i naglih emocionalnih mjena u neutješnom Trećem.

Iz svega postaje jasno da su Elton John i Tim Rice prenijeli priču o Aidi romantičnije od samog Verdija. Dok je Verdija zahvatio zamor (“Čini mi se da na ovaj način umjetnost više nije umjetnost nego posao, igra zadovoljstva, lov, nešto što se mora uhvatiti, nešto što mora imati, ako ne uspjeh, onda barem spektakularnost pod svaku cijenu,” pisao je Verdi prijatelju) koji međutim, nije zahvatio brojne izvedbe njegovog djela diljem svijeta (u Metropolitanu je Verdijeva Aida izvođena češće od bilo koje druge opere, a da ne govorimo o otvaranju Splitskog ljeta gdje se Aida tradicionalno izvodila godinama), Rice i John ispunili su mjuzikl i njegovo stvaranje entuzijazmom. To je rezultiralo i drukčijim krajem nego kod Verdija, ali i dugogodišnjom izvedbom mjuzikla na Broadwayu.