Operetni express 2 013

Vid Balog – Krešimir Batinić

Tradicionalna Komedijina Silvestarska noć ove je godine, oboružana  vedrinom,  spremna otputovati ekspresnim vlakom u novu 2013. godinu. Puna kompozicija operetnih arija, dueta i terceta raspjevanog  i rasplesanog ansambla  Komedije, punom parom kreće u  nju. Ako hoćete s nama, ne časite ni časa!  Putujemo prvim razredom (neg´ kak´!) preko Budimpešte do Beča i dalje po Europi s prvoklasnim operetnim programom! A kako bi od iduceg ljeta u toj Europi trebali i službeno biti, napunit ćemo kovčege naših nadanja smijehom, pjesmom i plesom. (Radosti i vedrine pri nas v Komediji fala Bogu još uvek ima!). Od srca se preporučuje  dobro ohlađen šampanjac, koji se sa svime sjajno sljubljuje! Vi sa svoje strane, za putovanje koje nam predstoji., trebate pripremiti  samo dobru volju i vedar duh. Operetni express 2  013 polazi  s kolodvora Kaptol, peron Komedija. Kupite na vrijeme kartu i bezrezervno si  rezervirajte  što bolja mjesta za vlak  u sretnije i ljepše novo ljeto 2013.!

Dirigent: Krešimir Batinić
Redatelj: Damir Lončar

Sandra Bagarić, Vlatka Burić, Zorica Antonić, Mila Elegović, Jasna Palić Picukarić, Đani Stipaničev, Tvrtko Stipić, Ervin Baučić, Adalbert Turner, Vid Balog, Igor MešinDamir Lončar

Orkestar, zbor i balet Kazališta „Komedija“

Pročitajte tekst Davora Schopfa iz repertoarne knjižice: 

Opereta! Potoci pjenušca, neprestani vrtlog valcera, rugajući kupleti, uštirkane uniforme, blještave toalete, zanos i ples! Radost i bezbrižnost, nakićenost i sentimentalnost. Sladunjavost i plačljivost? Melodiozna glazba iznad svega!

Opereta se, kao zasebna kazališna vrsta, razvila sredinom 19. stoljeća u Parizu i Beču. Dvojicu njezinih prvih velikih majstora, Hervéa i Franza von Suppéa, zadesila je slična sudbina. U samo nekoliko godina istisnuli su ih Jacques Offenbach i Johann Strauss ml. Offenbach je imao najveći utjecaj na Suppéa i Straussa. Unatoč uzoru u pariškim libretima i francuskoj formalnoj strukturi, Suppé i Strauss svojom glazbom u kratko vrijeme stvaraju osebujan i autentičan bečki operetni stil. Rađa se  zlatno razdoblje bečke operete. Počevši – kako joj ime govori – kao mala opera, operetta je najprije oblikovana samo u jednom činu. Zatim se razvija, a tipski način sklapanja ugovora između bečkih kazališta i tamošnjih operetnih libretista, uz ugovorenu naknadu po činu, dovodi do toga da se bečke operete uglavnom sastoje od tri čina.

Johann Strauss ml. potječe iz glazbene obitelji. Njegov otac, Johann Strauss st., dao je plesnoj formi valcera konačan, klasičan oblik. Najpoznatiji je, pak, po jednoj koračnici, posvećenoj češkom plemiću i austrijskom feldmaršalu Josefu Radetzkom – to je Radetzky-Marsch, op. 228. Johann ml. imao je starijega brata Josefa i mlađeg Eduarda. Svi su skladali plesnu glazbu. Najmanje sreće imao je Eduard, a njegov je prvi uspjeh brza polka-galop Bahn frei! (Sklanjaj se s puta!). Johann ml. stvorio je razvijen tip orkestralnog valcera s duljim uvodom, često drugačijega ritma i melodijskog materijala, na koji se nadovezuje valcer s efektnom i razrađenom kodom. Jedan od najpoznatijih je Kaiser-Walzer (Carski valcer), op. 437, skladan, pod naslovom Ruka u ruci, za susret dvojice careva – austro-ugarskog Franje Josipa i njemačkog Vilima II. u Berlinu – kao zdravica prijateljstvu dviju zemalja. Poslije 1870. godine Johann ml. posvetio se opereti. Napisao ih je šesnaest, a još petnaest nastalo je prema njegovim motivima. S njegovim Šišmišom bečka je opereta dosegnula vrhunac. Naslov toga djela simbolizira i određuje čitav žanr, pružajući ujedno njegove najbolje trenutke.

Glazba obitelji Strauss u bečkim plesnim dvoranama te u kazalištima operete Suppéa, Straussa, Karla Millöckera, Carla Zellera i drugih, a i samog Offenbacha, ispunjaju zadnja desetljeća 19. stoljeća. Uz Beč i Pariz, važnim središtima operete postaju Berlin, London i Budimpešta, ali i mondene austrijske toplice Bad Ischl. Ni Zagreb ne zaostaje u zanimanju za operetu. Opojna zabava donosi, barem nakratko, zaborav od svakodnevnih svjetskih i osobnih problema. U zadnjih nekoliko godina 19. stoljeća umiru svi bečki majstori. Offenbachova kritika društva i njegove satiričke strelice otupjele su. Koja li je od njegovih stotinjak najrazličitijih opereta najbolja, teško je odgovoriti. Zanimljivo je da popularna uvertira Orfeja u podzemlju, sa svojim kan-kanom, nije izvorna. Na Offenbachove teme skladao ju je dirigent Carl Binder, prigodom bečke produkcije 1860.

Nakon zlatnog razdoblja, došlo je vrijeme za nov naraštaj čija su djela sentimentalnija i stilski bliža zabavnoj glazbi. U prvom su planu dvojica  majstora, Austrijanac mađarskog podrijetla Franz Lehár i Mađar Imre (Emmerich) Kálmán. Lehár obnavlja vitalnost operete. Postaje vodeći operetni skladatelj 20. stoljeća, na čijem se početku, 1905., javlja s prvim uspjehom – Veselom udovicom. Do uspjeha Zemlje smiješka u Berlinu 1929. velik je vremenski raspon ispunjen i drugim uspješnim djelima koja mu donose najveće bogatstvo među operetnim skladateljima, za života, ali i poslije smrti. Među prvima je, naime, iskoristio blagodati autorskih prava koja se počinju regulirati u to vrijeme. Kálmán počinje koju godinu kasnije, najprije na mađarskim pozornicama, dok Beč osvaja Kneginjom čardaša i Groficom Maricom. Iako su obojica poživjela i nakon Drugoga svjetskog rata, njihovo stvaranje traje do početka 1930-ih, što je ujedno i srebrno razdoblje bečke operete.

Nakon toga opereta se počinje preoblikovati u nešto drugo. Netko će reći da se razvodnila u razne revije, glazbene komedije, music hall i sl. Asimilirala je nove plesne i jazz ritmove te se tako pretopila u novu formu – mjuzikl. Ujedno su se razvile i ojačale filmska i glazbena industrija. U desetljećima poslije Drugoga svjetskog rata filmski ekranizirani mjuzikli postaju posebna atrakcija, dok se na kazališnim pozornicama zaokružuje forma klasičnog mjuzikla, te razvijaju pop-opere i rock-opere.

A sve je počelo ofenbahovskim vodviljima i burleskama, kan-kanom, obiljem valcera, egzotičnim odredištima, ljubavnim zapletima i nepremostivim preprekama među zaljubljenima iz različitih društvenih staleža koji se, na čudesan način, kada se izglade nesporazumi, na kraju trećeg čina napokon sjedine u happy endu. Ili možda ipak ne, kao u sjetnom završetku Lehárove Zemlje smiješka. A sve uz nezaboravne melodije, šarm i zabavu. To je opereta!