Carlo Goldoni – Damir Lončar: MALA KAVANA, komedija
Dramaturški obradio i za prikazivanje u Kazalištu Komedija prilagodio Damir Lončar
Redatelj: Damir Lončar
Scenograf: Ivo Knezović
Kostimografkinja: Danica Dedijer
Autor glazbe: Dinko Appelt
OSOBE:
Mile Šesto, vlasnik male kavane Damir Lončar
Genček, zagrebački gospon Željko Duvnjak
Stanko, trgovac suknom Davor Svedružić
Karlo, tobožnji dubrovački konte Filip Juričić
Jasmina, Karlova žena Vanja Ćirić
Mirna, Stankova žena Jasna Palić Picukarić
Lili, plesna umjetnica Nina Kaić Madić
Alojz, vlasnik kartašnice Vid Balog
Tonček, konobar kod Mileta Ivan Magud / Robert Budak
Redarstvenik, u civilu Goran Malus
Premijera: 28. studenoga 2014.
Trajanje: oko 2 sata i 15 minuta
Cijena: 40, 50 i 60 kuna
RIJEČ REDATELJA:
Carlo Goldoni (1707-1793) jedan je od možemo reći najznačajnijih svjetskih komediografa. Već sama ta činjenica dovoljan je razlog za uvrštavanje nekog njegovog djela na repertoar kazališta. Pogotovo je to tako ako se radi o kazalištu Komedija koje njeguje komediju kao dramsku vrstu. U ovom slučaju riječ je o komediji koju je autor nazvao La bottega del caffe, a ja sam je preveo kao Mala kavana. Ona nam donosi svijet kavane u vrijeme kad je ispijanje kave bila novost i ritual, svijet kockara, kartaša, ogovaranja i trača, žena koje traže odbjegle muževe, poštenih plesačica… Zvuči zanimljivo, zar ne?
Prvi susret s ovim djelom imao sam još kao klinac, kad sam kao nedovršeni student glume na Dubrovačkim ljetnim igrama osamdesetih godina prošlog stoljeća (!) uspio vidjeti tu predstavu. Nju je pod nazivom Kafetarija postavio Tomislav Radić, preselivši radnju komada iz Mletaka u Dubrovnik. Predstava je bila godinama hit Igara, plijenila je svojim šarmom, lakoćom i maestralnom izvedbom Izeta Hajdarhodžića u ulozi gospara Lukše. U mojoj obradi teksta i u našoj predstavi, gospar Lukša postao je gospon Genček, zagrebački gospon, nepogrešivo uvijek u pravu u pogledu baš svega. Pogađate, priču sam preselio u Zagreb. Vrijeme radnje – 1910. godina. Nastojao sam sačuvati čim više Goldonijevu konstrukciju teksta, uz neophodna kraćenja koja nalaže percepcija današnjega gledatelja.
Damir Lončar
CARLO GOLDONI – ISTINSKI ZALJUBLJENIK U KAZALIŠTE
Carlo Goldoni rođen je u Mletcima 25. veljače 1707. Rodio se u doba karnevala i čitav je njegov život bio obilježen maskama, kazalištem. Iako je završio pravo i trebao postati odvjetnik, u toj je službi proveo svega nekoliko godina, a i to je uglavnom iskoristio da bi opisao pravne razmirice u svojoj čuvenoj komediji Ribarske svađe. Kazalište je volio oduvijek, njemu se vraćao, ono mu je dalo i oduzelo sve. Iako je napisao ogroman broj komada, umro je daleko od voljene Italije, u Parizu, 6. veljače 1793. u besparici i ne osobito hvaljen od svojih suvremenika.
Od onog dana, kad je, na užas svojih roditelja, napustio časno pravničko zvanje i postao kazališni profesionalac, više mu nije bilo spasa. Pisao je za kazalište, bio mu je upravitelj, impresario, duša. Cijenio je iznad svega glumca, njegovu umjetnost i vještinu upisanu u talijansku commediju dell’arte. Stoga je i sve svoje napore uložio u to da humanizira, diciplinira i razradi te vječne maske, da od komedije improvizacije napiše komediju karaktera i duhovitih zapleta. Želio je virtuoznist starih komičkih načina dopuniti umješnošću dobrih dijaloga i u tome je savršeno uspijevao.
Prigovarali su mu da u njegovim djelima nema žestine, ni prave satire, a Goldoni je na to odgovarao blagom ironijom, finom psihologijom, odgovarao je smiješkom. Slikao je život kakav je, neiscrpnom i blaženom lakoćom.
Defiliraju komičkom pozornicom njegovih komada i djeve i starci i ljubavnici, zajedno u maskama stare komedije i u punoći svojih karaktera koji nimalo ne zastrjevaju kroz vrijeme.
Posebnu posvetu kazalištu predstavlja Goldonijev tekst Il teatro comico, koji je na neki način njegov manifest i program. U njemu prikazuje sve smiješno što prati stvaranje jedne predstave, ali ispod svake takve situacije prosijava golema odanost teatarskom poslu, najljepšem poslu na svijetu. Il teatro comico dokazuje da Goldoni nije zastupao velike ćudoredne ideje, nije bio branitelj velikih istina, ni navjestitelj novog svijeta. On je bio i ostao zaljubljenik u kazalište i u ljude, onakve kakvi jesu i ostao je istinski usklađen i s moralom i s ljudima, sa samim sobom i s Bogom. Bio je ono najveće i najjednostavnije – umjetnik.
Zato igrajući Goldonija, klanjajući se njegovoj sjeni, zapravo uvijek igramo njegov i naš život.
Nina Kleflin
GOLDONI I NJEGOVA KAVANA
Nakon Pantaloneove smrti, Eugenio nasljeđuje njegovo bogatstvo i poslove, zanemaruje svoju mladu suprugu te svoju baštinu postupno gubi u Pandolfovoj kartašnici. Ridolfo, vlasnik susjedne kavane, bio je nekoć sluga njegova oca. Kao pošten čovjek, hvalevrijedne odanosti obitelji kojoj je služio, žali zbog mladićevih loših navika te ga opominje; posuđuje mu novac kojemu Eugenio ne zna podrijetlo, te “što savjetima, što prijekorima, što molbama, što uslugama” otvara oči izrođenu sinu svoga negdanjeg gazde, učinivši ga “drugim čovjekom”.
To je jednostavna fabula Kavane (La bottega del caffè), komedije građanske Venecije, napisane na toskanskom, kao i brojne druge Goldonijeve komedije; međutim, prikaz sredine nije manje dubok no što je to slučaj u onima napisanim na materinskom dijalektu. Riječ je o živahnoj slici života koji se odvijao na malim trgovima, koje su u gradu na laguni zvali campielli, gdje se susreću dvije ili tri uske uličice. Ondje se iz dućana u dućan, s prozora na prozor dobacuju i međusobno križaju dijalozi koji su se Barettiju činili barbarskima, ali koji su zapravo toliko prirodni i spontani te je dovoljno prošetati venecijanskim ulicama da bi se čulo slične. Uz Eugeniovu priču odvija se i sekundarni zaplet: žena, preodjevena u hodočasnicu, u potrazi je za svojim mužem, također poročnim kartašem i prijateljem balerine Lisaure. Mjestimice neki dijelovi slabašna zapleta podsjećaju na artificijelnu maniru Marivauxa i na profinjeni Voltaireov sarkazam.
“U naslovu svoje komedije” – kaže Goldoni – “ne navodim priču, strast ili lik, već kavanu, u kojoj se istovremeno zbivaju različite radnje, gdje se susreću likovi koji slijede različite interese.” I toliko je studija karaktera, koliko je i likova. Među njima – piše Goldoni – “postoji jedan zlobni brbljavac, vrlo originalan i smiješan, bič čovječanstva, koji izaziva neugodnosti svim posjetiteljima kavane gdje je smještena radnja.”
Klevetnik don Marzio jedan je od najoriginalnijih likova goldonijanskoga teatra. Propali napuljski plemić, zatječe se u Veneciji te svoje vrijeme provodi u savršenoj dokolici upravo u Ridolfovoj kavani. Istodobno naivan i lukav, gura nos u svačija posla, spremna jezika, a ušiju stalno naćuljenih ne bi li načuo kakvo govorkanje koje će njegova živa južnjačka mašta bez izuzetka iskriviti. Osiromašeni aristokrat, poput markiza od Forlimpopolija, nastoji sačuvati privid, te – baš kao i jadni markiz – ne shvaća da je plemić bez novca najnemoćnije od ljudskih bića. Ali Forlimpopoli ljubi Mirandolinu, dok don Marzio voli jedino glazbu svojega otrovnog glasa, te je tvrdoglavi duh koji se suprotstavlja svakome naumu. Kad uhodi druge i njihova posla, ne primjećuje ništa osim skrivenih namjera, te njegov klevetnički jezik izaziva samo neprilike. Tek što stupi na pozornicu, već se prepire s vlasnikom kavane Ridolfom o tome koliko je sati, a tek zato da bi proturječio, no odmah zatim njegov zajedljivi jezik prelazi na teme veće težine. “Recite mi, Ridolfo” – pita – “što radi ova balerina koja stanuje tu u blizini?” “Doista, ništa ne znam”, odgovara Ridolfo. Don Marzio, međutim, tvrdi da mu je poznato da je balerina štićenica grofa Leandra, te da je njezin zaštitnik toliko iskorištava da je jadna žena zbog njega možda prinuđena činiti i ono što inače ne bi. “Ali ja sam ovdje cijeli dan, te mogu posvjedočiti da u njezinu kuću ne zalazi nitko osim grofa Leandra”, prosvjeduje Ridolfo. “Ima stražnja vrata, glupane, glupane. Stalno plima i oseka. Ima stražnja vrata, glupane!” I pripovijeda tu bajku koju je sam izmislio svakome tko sluša.
Tijekom cijele komedije don Marzio neumorno hvata riječ ovdje, pogled tamo, te svakoj stvari zlobni njegov um daje klevetničko tumačenje. Izdaje tajne prijateljâ, ocrnjuje čast svake žene, i zato što ne zna zauzdati jezik, predaje varalicu vlasnika kartašnice u ruke policiji. Sve to čini s toliko naivnom zlobom da uopće ne uspijeva shvatiti zašto ga na kraju njegove žrtve proklinju. “Tuže se na moj jezik,” žali se, “a meni se čini da govorim pravo. Istina je da koji put nešto kažem o ovom ili onom, ali se – držeći da govorim istinu – ne suzdržavam. Lako kažem što znam, no to činim jer sam dobra srca.” Taj nesvjesni zlotvor, protagonist je komedije u kojoj njegov jezik mrsi svaki čvor; prototip klevetnika karakter je dostojan da stane u besmrtno društvo Mascarilla i Figara.
U engleskom prijevodu Henryja B. Fullera, Kavanu su 1912. izveli Drama Players (Chicago Theater Society), no američka ju je publika primila sa slabim interesom, da ne kažemo ravnodušno. Da objasnimo neuspjeh, valja reći da je temperament glumaca bio vrlo udaljen od žanra komedije koju su izvodili, da je djelo postavljeno na scenu bez dovoljnoga broja pokusâ, u žurbi, te bez onoga znalačkog retuša neophodna kad je u pitanju komedija iz drugih vremena. Jedan je čikaški kritičar ustvrdio da Kavana nije mogla izazvati nikakvu emociju osim dosade; drugi se izvukao nazvavši je daškom umjetnosti; no njezin čar dobro je osjetio neustrašivi pobornik svakog dramskog žanra kakav je James O’Donnel Bennett iz Record Heralda. Njegova kritika te oštroumne slike dekadentna venecijanskog života, tako intuitivno točna, dobro tumači i stajalište autora ove knjige.
“Kavana, taj bizarni plod umjetnosti istodobno naivne i rafinirane, sinoć je izvedena u Lyric Theatreu”, možda po prvi put na engleskoj sceni. U početku se činilo kao da publika trlja oči ne bi li prilagodila oštrinu svog pogleda na djelo koje – za onoga tko zna gledati – može biti vrlo privlačno. No netom su se gledatelji prebacili u Veneciju 18. stoljeća i počeli osjećati njezinu dražest, tihu mudrost, blagu povjerljivost i delikatnu komičnost koje odlikuju sve što je napisao dobri Carlo Goldoni, tada su se i zabavili. Do tog trenutka izgledali su gotovo nezadovoljni, u strahu da im se Chicago Theatre Society tim drevnim ruševinama samo želi narugati. Ali Goldoniju, venecijanskom odvjetniku, kako se sâm nazivao prvih dana svoje karijere, ne može se dugo odoljeti. On je jedna od najsimpatičnijih književničkih figura, te je za mene predstavljalo istinsko zadovoljstvo sinoć mu se naći u blizini i promatrati njegov vješt i dopadljiv postupak, ponekad jednostavan, a ponekad i složen, kojim pokreće likove iz tako mu dobro poznate sredine njegove živahne, impulzivne, genijalne Venecije.
Pojavljuje se brbljavac sav ulickan u svome lijepom odijelu od čipkaste svile. Na otvorenom pijucka svoju kavu pohlepno očekujući – kao što mačka vreba miša – ne bi li načuo kakvo govorkanje, proizvoljno potom spajajući osobu s osobom i čineći od njih što mu padne na um. Taj goldonijanski don Marzio izražava na drukčiji, ali jednako čudesan način, neopravdanu Jagovu zloću, te sintetizira samu bit zlobe i pakosti… Karakter je cjelovit, savršen u svakoj pojedinosti: indiskretni brbljavac stalno naćuljenih ušiju na kraju zaslužuje da bude nazvan ‘uhodom’. Zlobnik kojemu se ne može oprostiti, ali koji je jednako tako i nezaboravan, sinoć se doimao živim, baš kao prije 150 godina.
Eto i gospodina Eugenija, koji ‘trči za ženama i karta kao lud’; eto staroga sluge Eugeniova oca, koji je uštedio toliko da je mogao otvoriti kavanu, te s poštenim ponosom izjavljuje da njegov posao, kad se obavlja kako valja, jednako pridonosi gradskim užicima koliko i udobnostima; eto kartaša i njegovih prijatelja; eto ostavljenih žena koje na trg iznose svoje probleme služeći se pritom dražesnom zlobom karakterističnom za njihov spol; eto i besramnih slugu koji znaju previše. I svi su živi. Brbljavac, varalica, rasipnik, starac dobra srca, svi se kreću zauzeti vlastitim interesima. Aluzije, prosvjedi, optužbe, poricanja lete odasvud. Nekadašnji sluga miri zavađene, hrabri nezadovoljne, pomaže siromašnima, nastoji utisnuti zdrav razum i poštenje čak i u duh kartaša varalica, sjedinjuje razdvojene bračne parove, i tako sve na kraju sretno završi za sve, osim za klevetnika, kojemu čak ni dobro Goldonijevo srce ne može oprostiti. Don Marzio ostaje posve sâm na sceni, dok mu u uhu odzvanja – dobačena sa svih vrata i prozora – mrska riječ ‘uhoda’.
Faktura komedije ponegdje je tako naivna da bi je – u ovo naše doba prerane zrelosti – čak i dijete moglo zamisliti. Ponekad je pokret slab i umjetan. No, njezina je ljudskost solidna. Za nas su likovi upoznali trud i dokolicu, izazvali govorkanja, upadali u svađe, te su bili bijesni, lakoumni, slabi, zajedljivi, ludi, spoznali su radost, spoznali su bol, živjeli su.”
Satira Kavane nije usmjerena samo protiv ogovaranja; i nevolje koje uzrokuju igre na sreću zapadaju pod njezin oštar bič. Eugenio, mladi trgovac koji za zelenim stolom gubi svoju baštinu, te mora založiti ženin nakit, učinkovit je primjer tog poroka, dok Pandolfo, vlasnik kartašnice, vjerno oslikan karakter, dobija svoju zasluženu kaznu padom u ruke pravde. Samo nekoliko godina ranije, uhićenje vlasnika kartašnice predstavljalo bi izuzetak, no velika promjena kad je moral u pitanju zahvatila je veseli grad; jedan od onih sporadičnih križarskih pohoda protiv poroka, kao što se to gdjekad zbiva i u američkim gradovima. Hazardne igre proglašene su ilegalnima, u Ridottu su ukinuti stolovi za igru. Citiramo Goldonija: “Čak su i članovi Vijeća desetorice, prijatelji kocke, glasovali u prilog novog zakona.” Ne izgleda da je venecijanska oligarhijska vlast bila toliko čvrsta da bi mogla zanemariti politička glasovanja. Trenutak je bio pogodan za komediju protiv poroka kocke; doista, toliko prikladan da je Goldoni, iskusna oka za ukus publike, pokrenuo novi napad na kartaške pustolove. Ali, komedija Il giocatore (Kockar) beznadno je propala – epizodni kartaš u Kavani umjetnički je vrijedio više: još jedan dokaz da se u književnosti ponavljanja ne isplate.
(dr. H. C. Chatfield-Taylor: GOLDONI, con prefazione di E. Maddalena, Laterza & Figli, Bari 1927, str. 150-156), s talijanskog preveo Boris B. Hrovat

Leo Mujić, koreograf autor je zanimljivog suvremenog stila u kojemu spretno kombinira moderan i klasičan baletni izraz,čime je postao autorski zanimljiv za mnoga svjetska baletna kazališta. Koreografirao je baletne predstave za: Berlinski državni balet; Slovensko narodno gledališče u Ljubljani i Mariboru; Akademiju za glazbu i ples u Zürichu; solo za Tamása Nagyja u Nizozemskom nacionalnom baletu u Amsterdamu; solo za Aurelie Dupont u pariškoj nacionalnoj Operi; balet Promijeni me za plesni festival Jacob’s Pillow u Massachusettsu; solo za Davida Hollberga – prvaka newyorškog ABT-a; duet za Drew Jocoby i Rubinalda Pronka; dva cjelovečernja baleta u Augsburgu Traumgekrönt inspiriran poezijom Rainera Marije Rilkea i Orpheus-Saitenschlag; te solo za Friedemanna Vogela u Stuttgarter ballettu. U tokijskom Theatre No napravio je nezavisni baletni projekt s prvacima New National Theater, a za Tokio City Ballet koreografirao je balet Smrt i djevica. U Mađarskome narodnom kazalištu u Pečuhu balet Change back; u Nacionalnom baletu u Györu balet Glass house; u beogradskom Narodnom pozorištu balet u operi Moć sudbine; u novosadskom SNP-u balet Carmina burana Carla Orffa. U riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izveden autorski projekt nastao u suradnji s koreografkinjom Mašom Kolar Pour homme et famme. S Valentinom Turcu na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio je autorski projekt Opasne veze u koprodukciji s mariborskim SNG-om i Festivalom Ljubljana. Suradnja s Valentinom Turcu rezultirala je i baletima Carmen (Balet HNK Split), Romeo i Julija (u Latvijskom nacionalnom baletu i u Francuskoj u teatru Metz Metropole).
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom.
Rođen u Zagrebu 15. 1. 1998. godine. Nakon završene osnovne glazbene škole nastavlja učiti klavir u Groove Sound & Music glazbenoj školi u Zagrebu. 2017. godine završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, smjer Fotografski dizajner. Nastupao je i osvojio nagradu kao jedan od predstavnika hrvatskih blues snaga u Memphisu na International Blues festivalu, a 2018. godine sudjelovao je u finalu RTL-ovog showa “Zvijezde”. Klavijaturist je grupe “Kojoti”, a osnovao je i vlastiti bend “Magnar” s kojim je izbacio singl 2019. godine.
Igor Drvenkar, pjevač i producent, rođen je u Koprivnici 22. 5. 1991. godine. Od 2009. godine živi u Zagrebu gdje se glazbeno educira i aktivno nastupa. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja počeo se profesionalno baviti glazbom i autorskim radom, te sudjelovanjem na festivalima. 2012. godine vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića, a 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. Iste je godine na festivalu „Pjesme Podravine i Podravlja“ nagrađen kao najbolji kantautor te potpisao suradnju s glazbenom kućom Kviskoton i izbacio svoj prvi solistički album. Ujedno se i po prvi puta pojavljuje u kazalištu, u ulozi Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića. 2014. godine na dječjem festivalu „Kukuriček“ nagrađen je za najbolji aranžman, a narednih se godina počinje aktivnije baviti samim skladanjem i produkcijom. 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“ u režiji Roberta Boškovića. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. 2017. godine nastupao je na izložbi „Tesla – Mind from the Future“ u koncertnoj izvedbi rock opere „Tesla“ autora Andreja Kljakovića i Lina G. Roche. Nastupao je u 3. sezoni HRT-ove glazbene emisije „A strana“. Glavni je vokal grupe GEA s kojom aktivno izbacuje autorske singlove u izdanju Croatia Recordsa, te nastupa diljem Hrvatske.
Siniša Štork rodio se 21. svibnja 1966. u Derventi. Solo pjevanje je upisao 1987. na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje je diplomirao 1991. u klasi prof. Blanke Kurpjel Danon i prof. Paše Gackić. Nastavio se usavršavati te 1996. upisuje Akademie fűr Musik und Darstellende Kunstu Beču, studij opernih uloga, kod profesora Kurta Malma, Uwea Theimera, Franza Donnera Helene Kruso, gdje je diplomirao 2000. godine.
Rođen 1985. godine u Rijeci. Prvi je put javno nastupio sa 6 godina i ubrzo je nakon toga s bratom i prijateljima osnovao dječji bend „3+1“ i ostvario nastupe diljem Hrvatske, kao i u show emisijama nacionalnih televizija („Turbo Limach Show“). S 10 godina nastupa u pulskom amfiteatru pred 10.000 gledatelja. Nastavio je nastupati na televizijskim emisijama i show programima („Ples sa zvijezdama“, „Zvijezde pjevaju“), uključujući i onaj na hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije, te je na brojnim festivalima izvodio vlastite skladbe i osvajao nagrade publike i struke za umjetnički dojam i interpretaciju. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja pohađao je glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova gdje je maturirao 2003. godine, a 2009. godine diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Zabilježio je nastupe na pozornicama diljem Hrvatske i regije, kao i na brojnim glazbenim emisijama (“Story Supernova”, “Hrvatski idol”, “Showtime”, “The Voice – Najljepši glas Hrvatske”) te u dvije sezone showa “Supertalent”, a 2010. godine postaje i polufinalist showa. 2011. godine postao je dio ansambla mjuzikla „Footloose“ u režiji Igora Barberića. Završio je Musical Class Intensive u segmentu pjevanja, plesa, glume i izvedbene umjetnosti u školi pjevanja „Husar & Tomčić“, te je dvije sezone bio dijelom edukacije za mjuzikl. Nastupao je i u mjuziklu „Pacijenti“ Igora Barberića, Tončija Huljića i Mire Gavrana, a 2018. godine bio je član ansambla mjuzikla „Alphonsine“ Veseljka Barešića u kazalištu „Komedija“. Uz Juditu Franković igra više uloga u predstavi „ROOM No. 13“ u suradnji „DANCE COMPANY &M“ i Judite Franković.
Rođen je u Kikindi u Vojvodini. S devet se godina počeo baviti baletom i prvi put stao na scenu, kada je otkrio ljubav prema kazalištu i umjetnosti. Nastavio se baviti klasičnim baletom sljedećih 8 godina, a potom je prešao na suvremeni. Nakon godinu dana bavljenja istim otišao je i na prvo natjecanje: na međunarodnom natjecanju u Rumunjskoj osvojio je prvo mjesto u kategoriji suvremenog plesa i titulu prvaka 2015.-2016. godine. U Kikindi je sudjelovao u mnogobrojnim mjuziklima i baletnim koncertima („Moulin Rouge“, „Le magazine de suicide“), te surađivao s udruženjem „Kancelarija za mlade“. 2016. godine preselio se u Zagreb kako bi stekao što više iskustava vezanih uz ples, pjevanje i glumu. Kao polaznik Škole za mjuzikle „Husar & Tomčić“ učestvovao je u produkciji „Cesta“, izvedenoj u kazalištu „Komedija“.
Rođen 28. 9. 1993. u Zagrebu. Pohađao je školu pjevanja „Husar & Tomčić“ gdje je dobio i svoju prvu glavnu mušku ulogu u mjuziklu amaterske produkcije, odigranom u kazalištu „Komedija“. Potom se pridružio ansamblu „Kolbe“ s kojim je u duhovnom rock-mjuziklu „Uskrsli“ u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića ostvario ulogu Jude. S istim je ansamblom u projektu „Život za život“ igrao glavnu mušku ulogu i gostovao u mnogim gradovima diljem Hrvatske, a između ostalog i u HNK Zagreb, HNK Varaždin i Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. 2017. godine natjecao se u RTL-ovom glazbenom showu „Zvijezde“ i ušao u top 20 natjecatelja. Iste je godine u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara imao priliku glumiti u Krležinim „Gospodi Glembajevima“, pod redateljskom palicom Zlatka Svibena.
Rođen je 8. 8. 1985. godine u Zagrebu. Ozbiljnije se počeo baviti glazbom 2004. godine kada je na Rock akademiji u Zagrebu upisao satove klavira kod prof. Berislava Arlavija i solfeggio kod prof. Tihomira Petrovića. Kao klavijaturist redovito je nastupao u školskim produkcijama i godišnjim koncertima u zagrebačkom klubu Sax!. 2006. godine upisao je solo pjevanje kod prof. Maje Jakoliš, te počeo nastupati i kao vokal. 2007. i 2008. godine kao klavijaturist sudjelovao je u školskom projektu D.I.S.C.O show u formi mjuzikla pod dirigentskom palicom Igora Tatarevića. Od 2007. do 2015. godine bio je glavni vokal i klavijaturist zagrebačkog reggae cover benda One Dread, s kojim je nastupao u Hrvatskoj i inozemstvu. 2008. godine upisao je satove pjevanja kod prof. Mirele Brnetić u Vokalnom studiju Bacchabundus, te dvije godine kasnije nastupa na „Tribute to Queen“ koncertu u zagrebačkom klubu KSET. 2011. godine u HNK Varaždin igrao je ulogu Cherubina u rock operi „Hocus Pocus“ Igora Tatarevića u suradnji s Ivicom Krajačem. 2013. i 2014. godine pjeva u ansamblu i igra ulogu glasnika u mjuziklu „Antigona“ Trpimira Jerkovića u CKT Trešnjevka. 2017. godine ušao je u top 60 natjecatelja RTL-ovog showa „Zvijezde“, a u „SuperTalentu“ NoveTV nastupio je u polufinalu. Od 2018. godine usavršava vokalnu tehniku kod prof. Kristine Beck Kukavčić te nastupa u akustičnoj varijanti po zagrebačkim barovima, a preko ljeta i na moru.
JACQUES HOUDEK (rođen 14. travnja 1981. u Zagrebu) najbolji je hrvatski vokal mlade generacije,
Darija Auguštan (Zagreb, 1996.) studentica je pete godine solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Snježane Bujanović – Stanislav. Pjevačko obrazovanje započela je u Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu u klasi prof. Nataše Šurine.
Godine 2011. upisuje studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Uroša Lajovica. U lipnju 2016. stekao je zvanje magistra muzike (mag. mus) u klasi prof. Mladena Tarbuka. U bitna dirigentska ostvarenja ubraja suradnje sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Zagrebačkim solistima, HNK u Osijeku, Zagrebačkom filharmonijom (u sklopu diplomskog koncerta), opernim ansamblom HNK u Zagrebu (W. A. Mozart: Figarov pir, prilikom premjernih izvedbi asistent dirigenta a nakon toga i dirigent, u sklopu diplomskog koncerta), Ansamblom Gradskog kazališta Komedija Zagreb, Festivalskim orkestrom Samoborskih glazbenih večeri, Hrvatskim komornim orkestrom, Zagrebačkim orkestrom mladih i dr. Od 2016. godine angažiran je kao profesor dirigiranja i gudačkog orkestra na međunarodnom seminaru Youngmasters u Samoboru. Sudjelovao je u suradnji Muzičke akademije i kazališta Mala scena u kojoj je dirigirao operetu Ivana pl. Zajca Momci na brod. Za taj je projekt akademske godine 2014./2015. primio Rektorovu nagradu. U listopada 2016. bio je zaposlen kao zborovođa u HNK Osijek , te je s tim ansamblom pripremao opere (G. Puccini: Tosca, G. Verdi: Trubadur, V. Bellini: Norma, V. Lisinski: Porin, I. pl. Zajc: Nikola Šubić Zrinjski), zatim operetu E. Kalamana Die Bajadere, mjuzikl R. Rodgersa Moje pjesme moji snovi, te samostalni zborski koncert s kompozicijama iz ruskog romantizma (Rahmanjinov: Vespers Op. 37, Čajkovski, Sviridov, Shnittke). U prosincu 2018. godine ravnao je novogodišnjim koncertom HNK u Osijeku. Za vrijeme rada u Osijeku paralelno je vršio dužnost naslovnog asistenta na odjelu za glazbenu pedagogiju na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a od siječnja 2018. zaposlen je u Gradskom kazalištu Komedija Zagreb gdje je dirigirao mjuzikle Byron, Jalta, Jalta, Jesus Christ Superstar te komediju Zaljubljeni Shakespeare.
Lucija Jelušić rođena je 09. 11. 1995. godine u Zagrebu. Osnovnu glazbenu školu završila je u Pregradi, nakon čega odlazi u Zagreb upisuje gimnaziju te paralelno pohađa Glazbeno Učilište Elly Bašić – teoretski smjer i Glazbenu školu Pavla Markovca – smjer solo pjevanje u klasi prof. Nataše Šurine.
Kristina Habuš rođena je 26.3. 1978 godine. Učila je solo pjevanje u klasi Lidije Horvat Dunjko na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. Trenutno se usavršava kod vokalnog pedagoga Ire Siffa te na vokalnim master classevima kod Liore Mauer i Lucy Arner.
Diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi red. prof. Cynhtie Hansell Bakić. 2018. završila je specijalizirani magisterij—smjer opera na Sveučilištu u Bernu u klasi prof. Christiana Hilza. Trenutno se usavršava u vokalnom studiju McCray s profesoricom Prizrenkom McCray. Profesionalni pjevački debi ostvarila je u Mozartovoj operi „Mitridate, re di Ponto“ kao Arbate u Theater Orchester Biel Solothurn u Bielu, Švicarska, dok je svoje prve profesionalne kazališne korake napravila već u dobi od 5 godina u produkciji opere „Madame Butterfly“ u Hrvatskom nacionalnom kazalištu u Zagrebu. Od tada, ostvarila je 13 uloga kao glumica u profesionalnim produkcijama, od čega se posebno ističe glumačko ostvarenje u predstavi „Sunce djever i Neva Nevičica“ za koje je nagrađena mnogim nagradama, uključujući i Nagradu hrvatskog glumišta. Ostvarila je i 3 filmske uloge, niz uloga u sinkroniziranim filmovima te šest opernih uloga. Od 2019. godine umjetnička je ravnateljica kazališta Mala scena gdje je producirala pet produkcija, a autorica je i predstave „Leptirove pjesme“, prve hrvatske interdisciplinarne predstave koja spaja operu i suvremeni ples. U 2022. godini nagrađena je na 8. FEDU Festivalu u Sarajevu za ulogu pripovjedačice u predstavi „Velika tvornica riječi“. Kao pjevačica osvojila je nekoliko nagrada, uključujući i nagradu za najbolji ženski vokal na natjecanju Silk Road & Young Dreams u Pekingu, Kina. Osim toga, tijekom prve godine Covid-19 pandemije, producirala je, vodila i kreirala program Mala scena online koji je uključivao niz online predstava, radionica, predavanja i umjetničkih čitanja priča i bajki za djecu.
Rođen je u Koprivnici 1991. godine. Nakon završene srednje škole u Đurđevcu počeo se aktivnije baviti glazbom i pjevanjem. Od 2012. do 2015. vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića. Nastupao je na raznim festivalima, te je 2012. na festivalu Pjesme Podravine i Podravlja u Pitomači nagrađen za najboljeg mladog kantautora. 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. 2014. u koprodukciji kazališta Komedija i ansambla Kolbe utjelovljuje Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, a 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. Od 2015. do 2022. frontmen je grupe GEA s kojom je snimio autorski album u izdanju Croatia Recordsa. Od 2018. nastupa u HRT-ovoj glazbenoj emisiji „A strana“. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Pilata u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.), a iste je godine pokrenuo i glazbeni studio. 2020. godine organizirao je nastupe glazbenika u virtualnoj stvarnosti i prostorno dizajniranom zvuku. Trenutno kao solo izvođač nastupa, snima i objavljuje vlastite autorske radove.
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Jesusa i Simona u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.). Trenutno radi kao radijski voditelj.
Rođen je 1986. godine. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu i Glazbene škole „Vatroslav Lisinski“ (smjer gitara), 2009. diplomirao je glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Pojavljivao se u brojnim reklamama, serijama, kratkometražnim i dugometražnim filmovima, te nastupao u brojnim predstavama raznih produkcija. Glumio je glavne muške uloge u dramskim serijama „Ruža vjetrova“ (RTL) i „Zlatni dvori“ (Nova TV), a 2018. bio je kandidat zabavnog showa „Tvoje lice zvuči poznato (Nova TV). Bavio se i sinkronizacijom dječjeg programa HRT-a. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija ostvario je ulogu u mjuziklu „Mamma Mia!“.
Rođen 1999. u Zagrebu. Prva glumačka iskustva stekao je pod mentorstvima Petre Radin u Tvornici lutaka i Irene Kolar Vudrag u ZKM-u. U Školi za grafiku, dizajn i medijsku produkciju u Zagrebu završio je smjer Medijski tehničar. Klasično osnovno glazbeno obrazovanje stekao je u Glazbenoj školi Pavla Markovca, smjer klavir, a dvije je godine učio blues, jazz, rock i pop u Groove Music School. Četiri godine pohađao je i nastupao u produkcijama škole pjevanja Husar&Tomčić, dok je s raznim bendovima pjevao i svirao u mnogobrojnim zagrebačkim klubovima. Sa svojom obitelji nastupao je u raznim televizijskim emisijama, kao i na dva koncerta „Božić u Ciboni“, te na koncertu povodom 50. obljetnice albuma „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ grupe the Beatles u koncertnoj dvorani Lisinski. Završio je preddiplomski studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je sa svojom klasom sudjelovao na raznim projektima, među kojima su i dva vodvilja Georgesa Feydeaua (glavna uloga u vodvilju „Hortenzija je rekla ‘Baš mi se fućka’“). Ulogom LeFoua u Ljepotici i zvijeri (2022.) započela je njegova suradnja s Kazalištem Komedija.


Andy Jelčić prevoditelj je u trokutu hrvatski-engleski-njemački jezik, pisac, književni komentator i publicist. Preveo je brojna klasična i suvremena književna djela – prozu, poeziju i dramu (Shakespeare, Musil, Doderer, Sebald, Canetti, Perutz, Burnside, Habermas, Fitzgerald, Murakami
Krešimir Dolenčić hrvatski je kazališni redatelj. Rođen 1962., odrastao i školovan u Zagrebu. Predstave počinje raditi na prvoj godini Akademije za kazalište, film i televiziju. Kako tada, tako i danas. Režirao je na svim otvorenim i zatvorenim pozornicama Hrvatske, festivalima, kazalištima, otocima, stadionima, na zemlji u vodi i u zraku. Režirao je dramske i operne predstave u Velikoj Britaniji, Sloveniji, Njemačkoj, SAD-u, Omanu i Kini. Neke od njih na repertoarima su nacionalnih kuća već nekoliko desetljeća. Autor je i redatelj preko stotinu i pedeset scenarija velikih svečanosti, koncerata, televizijskih i sportskih priredbi, manifestacija u zemlji i inozemstvu.
Ana Tonković Dolenčić rođena je u Zagrebu 1974. godine. U Zagrebu je završila Klasičnu gimnaziju i diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti, smjer dramaturgija. Kao dramaturginja, autorica ili koautorica radila je u većini hrvatskih kazališta i kazališnih festivala, a neke od tih predstava dobitnice su značajnih nagrada struke i publike. Od 60-ak kazališnih predstava na kojima je radila, među kojima su mnogi klasici svjetske i domaće dramske književnosti, 18 je izvedenih originalnih dramskih tekstova i 20 dramatizacija. Na Hrvatskoj televiziji surađivala je kao scenaristica i novinar urednik Hrvatskoga radija. Od 2000. do 2012. bila je članica Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika, od 2012. do 2016. bila je zaposlena kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a trenutno kao dramaturg radi u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Autorica je zbirke adaptacija i dramatizacija Prepričavanja objavljene 2008. godine u nakladi VBZ.
Rođena je 1992. u Zagrebu. 2007. godine upisala je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu te stekla zvanje tekstilnog i modnog dizajnera. Godine 2011. upisuje preddiplomski studij na Tekstilnotehnološkom fakultetu u Zagrebu, smjer tekstilni i modni dizajn. Godine 2017. nakon položenog završnog rada pod mentorstvom renomirane slikarice Pauline Jazvić stječe zvanje inženjera tekstilnog i modnog dizajna te upisuje diplomski studij na istom fakultetu, smjer kostimografija. Tijekom diplomskog studija kostimografije bila je student renomiranih kostimografkinja Barbare Bourek i Ivane Bakal pod čijim je mentorstvom sudjelovala u tri projekta ovjenčanim Rektorovim nagradama. 2019. godine u studentskoj suradnji s Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu upoznaje Krešimira Dolenčinća, koji zapaža njezin rad, te već iduće godine započinje njihova česta profesionalna suradnja. Kao profesionalni kostimograf debitirala je u njegovim predstavama Majstori (Ana Tonković Dolenčić) u Kazalištu Moruzgva i Cigle Svete Elizabete (Vid Balog) u HNK-u u Varaždinu. Iste godine surađuje s Ivanom Leom Lemom i Ecijom Ojdanić na nagrađivanoj monodrami Vla Vla Vlajland Cabaret. 2021. godine ponovno surađuje s Dolenčićem na predstavi Matijaš Grabancijaš Dijak koja je iste godine dobila tri Nagrade hrvatskog glumišta. Kao vanjski suradnik kostimograf sudjelovala je na osam projekata Akademije dramske umjetnosti, u glumačkoj klasi Krešimira Dolenčića. U svojoj karijeri aktivno se bavi ilustracijom, a njene je radove objavila agencija Capsules Book u izdanju svog omnibusa za 2019. godinu.
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao samostalna umjetnica na
Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.), skladatelj i dirigent, svestrani je glazbenik vrlo širokog spektra djelovanja. Upisuje studij kompozicije 1997. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Željka Brkanovića kao najmlađi student kompozicije u povijesti Akademije, a 1999. i paralelni studij dirigiranja u klasi prof. Vjekoslava Šuteja te se kasnije usavršava na postdiplomskom studiju u Beču kod Uroša Lajovica te brojnim seminarima i radionicama iz kompozicije (Michael Jarell, Joszef Soproni) i dirigiranja (Klaus Arp, Bertrand de Billy, Zubin Mehta i dr). U njegovu širokom i svestranom opusu nalazi se glazba za soliste, komorne ansamble, orkestre, zborove, glazba za kazališne predstave, mjuzikl, opera Šuma Striborova (sa svojih 27 izvedbi nadaleko najizvođenija bienalska opera). Kao dirigent surađivao je s brojnim hrvatskim i stranim ansamblima, a od 2012. stalni je dirigent ansambla Cantus. Od 2005. do 2019. bio je zaposlen u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu kao zborovođa i dirigent. Bio je i vršitelj dužnosti direktora Opere HNK-a u sezoni 2013./2014. Od 2009. je na Muzičkoj
Rođen je 1963. godine u Rijeci. Diplomirao je dizajn svjetla, video i kazališne projekcije na MAPA-i (Moving Academy for Performing Arts Amsterdam) u klasi Idea Van Heiningena. Za istu akademiju predavao je na radionicama u Bukureštu, Berlinu, Bratislavi i Pragu. Oblikovao je svjetlo za preko 300 predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. U mnogim predstavama potpisuje i scenografiju. S Krešimirom Dolenčićem postavlja u Pekingu najveću svjetsku produkciju Verdijeve Aide, osvijetlivši je s više od 3200 rasvjetnih tijela. U Omanu radi oblikovanje svjetla za otvaranje i zatvaranje drugih Azijskih igara na pijesku. U mnoga naša kazališta svojim je predstavama uveo automatsku rasvjetu, koja je sada u stalnom postavu rasvjetnog parka. U HNK-u u Zagrebu i Rijeci te SNP-u Novi Sad projektirao je novi način vješanja lateralne rasvjete, da se postigne bolja kvaliteta bočnog svjetla te lakša komunikacija glumaca sa scenom. Svira gitaru u reafirmiranoj riječkoj kultnoj grupi Paraf. Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Dobitnik je brojnih strukovnih nagrada, između ostalog Nagrade hrvatskog glumišta, Marulićevih Dana, Festivala malih scena, PIF-a, SLUK-a, Assitej-a… Od 1996. djeluje kao slobodni umjetnik, a od 2009. predaje na Akademiji
Rođen u Osijeku 1976. Prve plesne korake započeo u KUD-u Srđan
Josipa Bilić (Zagreb, 1997.) ostvarila je svoj profesionalni operni debi kao stipendistica Opere HNK u Zagrebu gdje je od 2019. godine nastupila u ulozi Papagene, Mozartove Čarobne frule, u ulozi Amora, Gluckovog Orfeja i Euridike, u ulozi Ines, Verdijevog Trubadura, u ulozi Glas s neba, Verdijevog Don Carla, te kao Čobanče u Gotovčevoj operi Ero s onoga svijeta.
Filip Sertić rođen je 1991. u Zagrebu. Završio je Fakultet političkih znanosti i potom glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon studija radio je u Kazalištu Kerempuh (Šest likova traži autora u režiji Olivera Frljića i Samoubojica u režiji Vite Taufera). Istovremeno radi na filmu i televiziji. Prva televizijska uloga bila mu je ona Darka Rundeka u seriji Crno Bijeli Svijet. Ostvario je i uloge u serijama Blago Nama i Nemoj nikome reći te filmovima Posljednji Srbin u Hrvatskoj i Za ona dobra stara vremena.