Ukroćena goropadnica

William Shakespeare: UKROĆENA GOROPADNICA, komedija

Ukroćena goropadnica, ili kao trajniji glagol: kroćenje goropadi, kako vam drago, novi je naslov u kazališnoj sezoni što nas očekuje. U jednoj od najpopularnijih Shakespearovih komedija moći ćemo ponovno uživati već potkraj rujna. Borba spolova u žaru ljubavne strasti nikad ne izlazi iz mode! Mogu li se suvremeni muškarci zapitati kako ukrotiti divlju mačku, a da pri tom nitko ne izgubi svoje dostojanstvo? Recept će im dati Petruccio, glavni muški lik ove komedije, koji će na sebi svojstven, ležeran i zavodljiv način na sve napade i uvrede svoje bolje polovice samo vedro povikati: “Poljubi me, Kato!” I zagrlit će je žestoko oko struka, a ona će mu pritom nešto razbiti o glavu! Slobodni, jaki, strastveni i nesputani – junaci ove komedije pružit će nam inspiraciju da budemo iskreni i svoji, baš onakvi kakvi su ti mahniti tipovi koji će prošetati pozornicom.

Prateći zgode i nezgode oko udaje dviju sestara, krotke i promućurne Biance i divlje i temperamentne Katarine, upoznat ćemo i cijelo jedno zabavno društvo oko njih. Šašave prosce i njihove budalaste sluge, smiješne očeve i zaljubljene mladiće kojima je ljubav posvema zamaglila vid. Upoznat ćemo cijeli jedan mali svijet veselih, posebnih ljudi koji se vrti brzo, živo i dinamično kao dobro nauljeni šareni vrtuljak. Majstor u oslikavanju karaktera, najveći bard svjetske drame, veliki Shakespeare, ponovno će nas osupnuti svojim sjajnim poznavanjem ljudske prirode, svojom moći da nam kroz duhovite situacije progovori o nama samima, kao da vidi i sudjeluje u našem životu i dan danas. I sve to kroz moćnu poeziju i prekrasan sklad jezika i stiha. Klasika se u modernom ruhu i u velikom stilu vraća na daske Komedije. Uz novi, suvremeni prijevod, glazbu uživo i u interpretaciji velikih glumačkih zvijezda našeg ansambla Goropadnica stiže u furioznom tempu. A i kako drukčije! I kad bude ukroćena, Goropadnica će sagnuti glavu tek da bi primila vaš pljesak.

 

UKROĆENA GOROPADNICA

Shakespeareova komedija za glumačke bravure

Ukroćena Goropadnica (naslov originala Taming of the Shrew) djelo je koje je William Sheakespeare napisao otprilike između 1590. i 1594., dakle u dobi od nepunih trideset godina. Ova komedija spada među njegova rana djela, među prva kojima je osiguravao svoju egzistenciju u Londonu kao glumac, suvlasnik glumačke družine i kao pisac. Vjeruje se da je djelo nastalo u dvije verzije. Raniju Historie called The taming of a Shrew koristila je piščeva družina na turneji koju je poduzela devedesetih godina šesnaestog stoljeća, dok je većina londonskih kazališta bila zatvorena zbog epidemije kuge. Po povratku iz provincije nastala je i današnja, ponešto izmijenjena verzija komedije, pa je takva kasnije službeno izišla 1594. godine.

Tema na kojoj počiva priča Goropadnice: divlja i mrzovoljna žena postaje krotka u rukama strogog muža – postoji u to vrijeme kao folklorna predaja u većem dijelu Europe. Sheakespeare je preuzeo uobičajenu temu raznih priča, farsi, šala i viceva koji su kružili na radost muškog dijela općinstva. Izvora ima ponešto i u literaturi: u 14. stoljeću u kastiljanskoj priči Don Miguela Manuela pojavljuje se slična tema, a Noina žena iz Katenberijskih priča Geoffreyja Chaucera prava je goropadnica. Gotovo ista fabulativna struktura pojavljuje se i u priči Merry Jest of Shrewde and Cruste Wyfe, Lapped in Morrell’s Skin (Vesela šala o goropadnoj i tvrdoj supruzi umotanoj u Morellovu kožu) anonimnog autora, ali u mnogo tvrđem, primitivnijem i surovijem obliku. Ovdje neposlušna žena biva odvučena muževljevoj kući na selo gdje je se kroti vrbovim prutom i umatanjem u kožu ubijenog konja (Morrell iz naslova) da bi po povratku u očevu kuću mogla sestri i prisutnima održati predavanje o tome kako se vlada poslušna žena (!).

Zanimljivo je i porijeklo izraza shrew – goropadnica. Iako se ta riječ koristila za mrzovoljnu i ljutu osobu koja neprestano nešto zanovijeta, nije se nužno primjenjivala samo za osobu ženskog spola, već i za muškarce, a koristila se i kao pridjev. No shrew je zapravo mala životinjica – Sorex Araneus – u hrvatskom poznata kao šumska rovka. Tek desetak centimetara velika, ta je uporna glodavka,  mišica, zaslužna za porijeklo imena – goropadnica.

No bilo kako bilo, veliki Sheakespeare poduhvatio se baš te teme kako bi zabavio svoje gledateljstvo i pružio im veselu priču s galerijom živopisnih likova. Tvrdoglava djevojka i njena sestra, prijetvorna očeva ljubimica, jedan šarmantni mačist iz provincije i jedan nježni bogataški sin, nekoliko smiješnih staraca, vjernih slugu, okretnih lukavaca, jedan pravi i jedan lažni otac, a sve to vodi do tri prividno sretna para na velikom trostrukom vjenčanju. No samo je ruka pravog genija, najvećeg među piscima mogla od takvih tipova stvoriti prave likove, pune i zanimljive karaktere, a od takvih situacija napraviti zanimljive i duhovite studije muško-ženskih odnosa koje nam i danas nude višeznačna tumačenja.

U središtu radnje (pa i u naslovu) nalazi se lik Katerine Minola, te veličanstvene i neobuzdane žene koju se mora voljeti.  Ali zašto? Ona je goropadnica, oštrokonđa, divlja baba, ljuta, dere se na oca, vezuje i tuče setru, razbija lutnju na glavi svom učitelju, baca stolice i psuje na svakoga. Pa ipak se ne možemo oteti dojmu da to radi samo zato što se ne može pomiriti sa svojom situacijom jer je i predobro razumije. Ona odbija biti roba na tržnici bračnih pogodbi, odbija začepiti usta i prihvatiti mjesto koje joj je kao ženi onog doba određeno. Pa ipak ona se sposobna zaljubiti i predati, a na nama je da se nadamo da ta predaja nije smrt Katarine Minola, već njezin prijelaz u novi mudriji nivo igre među spolovima.

Kao kontrapunkt takvoj divljoj Katarini morao se pojaviti čovjek kakav je Petruccio. Tip iz neke selendre u okolici Verone, koji se odlično snalazi u gradskim intrigama i spletkama, strastveni mačist i hvalisavac koji obožava javne ispade, igre riječima i izazove svake vrste. On je divljak, mučitelj i ekscentrik, a istovremeno topli šarmer i zavodljivi muškarac koji dobro razumije svijet. I tako, zauzdan okvirima ove komedije, on sreće upravo ženu kakva mu je trebala, postaje žrtva ljubavi na prvi pogled, postaje spreman da u procesu kroćenja na kraju i sam bude ukroćen.

Petruccio i Katarina sjaje kao dva neizbrušena dragulja u mulju prijetvornih, lažljivih i neiskrenih likova koji ih okružuju. Katarinina sestra Bianca pravi se naivna i dobra tatina curica, a iza zatvorenih vrata razbludno joj ponašanje nije strano, prevari oca, ostale udvarače, a na kraju i svog muža kad se na njenu odanost okladi na njihovoj svadbi. Otac Battista nije nego trgovac koji prodaje vlasite kćeri kao robu, formalist koji mari jedino za javnu sliku svoje obitelji. Lukav je i pragmatičan, pa podsjeća na jadniju varijantu Polonija iz Hamleta. On favorizira Biancu i boji se Katarine, slijep na to što mu se događa u kući (nije li autor namjerno izostavio prisustvo majke u toj kući?).

Među Biancinim proscima prednjači susjed Gremio, pravi Pantalone, pohotni i glupi starčić koji voli novac, ali bi mladu ženicu više od svega. Kad, naravno, izgubi utrku, toliko je ganutljivo žalostan da nam je gotovo žao što smo se smijali dok je bio naivna žrtva u spletkama drugih. I Hortensio, taj zaboravljeni Shakespeareov lik, pravi je spletkaroš i lovac na miraz, iskreni ženomrzac pa smo zahvalni kad na kraju dopadne u ruke okrutnoj gospodarici – bogatoj udovici. Tada postaje žrtva njenog goropadnog i svojevoljnog ponašanja, iako se hvalio kako će za ženu radije uzeti “ljubaznu nego lijepu”. I mladi plemić Lucentio bespomoćan je bogataški sin koji ne zna ništa bez svog sluge Trania. Zato nam autor podmeće dva topla i šarmantna lika u redove slugu, Grumia i Trania. Grumio kao da je lik iz one predivne serije Shakespearovih luda-mudraca koji namjerno izvrće riječi i krivo interpretira ono što čuje. Njegov vješti verbalizam ubojito je oružje, on je vladar komičnih parada i otkačeni, često mrzovoljni interpret događanja. Tranio pak, taj mladi Arleccino, prkosan, inteligentan i nagao, predstavlja pomoćni motor cijelog komada. On tjera radnju naprijed, kao što njega pokreće vječna glad za boljim životom. On se uživa gurati gdje mu nije mjesto, nadmudrivati se s gospodom i smijati im se iza leđa.

Iako više od četiristo godina star, ovaj nas kazališni komad, u svoj toj galeriji likova, stavlja pred motive i dramaturške pravce koji pobuđuju vječna kazališna pitanja.

On nas bolno upozorava na rodne i spolne predrasude, a na nama je da se pitamo kako ih je suvremenost riješila. U društvu koje portretira Goropadnica muškarac i žena socijalne su uloge. Brak je financijska i poslovna transakcija, ženina uloga u tom braku strogo je limitirana, a muževnost se očituje u sposobnosti muškarca da dominira ženom. Očevi su u ovoj drami dominantne figure, nositelji familijarnog i plemenskog bogatstva i nasljedstva. Svi oni tlače svoju djecu, nepravedni su, nemarni ili pak mrtvi. Djeca žive u strahu od očeva i osjećaju ih kao namet, a njihovu odsutnost doživljavaju kao oslobođenje (zato Petruccio toliko puta spominje da je njegov otac mrtav). Muške figure u drami samo čekaju da ženidbom postanu očevi, dakle vrh familijarne hijerarhije – jednog strogog i okrutnog sustava.

Okrutnost je jedna od velikih tema ove komedije. Katarina ispoljava okrutnost prema ljudima iz svoje okoline, Petruccio verbalnu i psihološku okrutnost prema njoj, a fizičku prema svojim slugama i podređenima. Poigravajući se humornim, farsičnim aspektom okrutnosti u različitim životnim situacijama, Shakespeare nas upozorava na surovost ljudske prirode.

Autor nam u građi svoje komedije vješto skreće pozornost na veliki motivacijski pokretač za ljude onog doba kao i za ljude danas: novac. Gotovo svi likovi u Goropadnici otvoreni su materijalisti kojima novac znači sve. Petruccio pristaje zaprositi Katarinu dok još ni ne zna tko je, čim sazna da je iz bogate kuće. Tranio i Gremio otvoreno licitiraju za Biancu, nadmećući se u bogatstvu, a otac je daje boljem ponuđaču. Iako su Lucentio i Bianca iskreno zaljubljeni, njihova veza uspije tek kad se potvrdi da je Lucentio bogat. Petruccio kažnjava Katarinu uzimajući joj lijepe i skupe stvari. Hortensio govori da traži ljubaznu ženu, ali oženi bogatu. Dakle, u našoj su komediji siromašni predmet poruge i okrutnih šala dok svatko tko je bogat ima osigurano poštovanje i moć. U tome se društveno funkcioniranje nije nimalo promijenilo.

Kao glumac i pisac, veliki Will posvećuje ovu komediju, u mnogim aspektima, govoru i govorenju. Svi se fabulativni obrati oslanjaju na sposobnost dobrog govorenja, govor je slika provale unutarnje strasti junaka, vanjski oblik njegove unutarnje radnje. Jezične i retoričke bravure su sredstvo erotskog približavanja, spolnog nadmetanja, lukavog prikrivanja kao i dominiranja ili preodgajanja. Jezične dvosmislenosti imaju jaku erotsku komponentu i čine fabulu otvoreno pučkom, a nekad i rubno vulgarnom. Upravo govor i način izražavanja glavno su Katarinino oružje, njen stil i odlika goropadnosti. I konačno, sama je priča prava posveta teatru, teatralnosti u životu i na sceni, iz kojeg je polazišta i krenula redateljska interpretacija ove predstave.

Ukroćena goropadnica od svog je nastanka do danas izazivala brojne kontroverze, dileme i pitanja. Je li taj komad bio primjer otvorene piščeve mizoginije? Oda u slavu patrijarhata, muške dominacije, potčinjavanja žena? Teško je tako surovo podcijeniti najvećeg barda svih vremena. Nije li to samo farsa koja upravo izruguje takvo ponašanje? Kazališna proslava borbe spolova, erotskog nadmetanja, vječne borbe muškog i ženskog principa?

Vjerujući da je tako, Goropadnica nalazi svoj put do repertoara kazališta Komedija otvarajući svoju pozornicu glumcima, tim vještim i spretnim bićima koje je veliki Shakespeare toliko volio. Glumac-pisac ostavio ju je glumcima, a mi vama – svojim gledateljima.

 

Iz redateljske bilježnice

IGRAJMO SE DOK ZASTOR NE PADNE

Pred velikim zadatkom rada na čuvenoj Shakespearovoj komediji ostala sam zabrinuta, fascinirana, izazvana i vrlo sama. Kamo? Kojim putem?

Osuvremenjivanje komada odmah sam odbacila. Vodilo bi me to u hladno, moderno promišljanje njenih tema i motiva, a to još korak dalje u melankoličnu, tužnu, gotovo dramsku predstavu. A nešto mi je iz cijele priče vikalo da to sve i nije tako ozbiljno, kruto i okrutno, da iz tih redaka pršti veselje naslijeđeno iz commedie dell’arte, veselje i duhovitost koja zove na posvetu glumačkoj vještini i piščevoj spremnosti da prikaže ljubav u njenom razbuktanom, strastvenom obliku. Ljubav muškarca prema ženi, ali i ljubav prema cijeloj šarolikosti života u kojem treba biti drzak, hrabar i svjestan u svakom pojedinom trenutku. Činilo mi se da me autor poziva da proslavimo strast, a ne mlitavost, da se nasmijemo unaprijed postavljenim vrijednostima i standardnim obrascima i da iskoristimo našu veliku prednost: kazalište.

Odjednom mi se otvorila spoznaja da je cijeli sustav Goropadnice posveta kazalištu, toj magičnoj kutiji u kojoj je sve moguće, čaroliji transformacije, promjene i preobrazbe. Jer čitav je komad posvećen upravo raznim poetičnim i teatralnim metamorfozama.

Prije svega, dao mi je veliki znak uvođenjem prologa u svoju dramsku strukturu. Iako sam odabrala da ga samo naznačim, a ne i igram u cijelosti, taj dragocjeni prolog krio je za mene čarobnu formulu: sve je samo predstava. U tekstu prologa neki plemenitaši nađu na cesti pijanog skitnicu Slyja, dovedu ga onesviještenog u bogatašku kuću i prikažu mu, onako za zabavu, priču o ukroćenoj goropadnici.  Što nam je tako želio poručiti moj dragi Will? Život je san, ništa nije onako kako se čini, istina je samo u kazalištu. I sve je onda dopušteno. Počinje vrtuljak preoblačenja, promjena, zabuna i zamjena, a sve to za našu dušu. Za veselje, razgaljenje i ponešto promišljanja. Sve je moguće. Sluge postaju gospodari, prosci postaju učitelji, dobra djeca postaju bjegunci, normalni muškarci postaju lude, goropadnice postaju pokorne žene.

I sve te transformacije otkrivaju prijetvornost svijeta.  A što je još važnije: podcrtavaju namjernu teatralnost kazališne zbilje.

Sve je u službi predstave za druge. Likovi rade predstavu jedni za druge, uživaju u javnim skandalima i privatnim glumama, prave i glumljene namjere se neprekidno miješaju, zbunjujući nas svojom čarolijom. Kao da svaki lik neprestance ponavlja: to nisam ja, to je samo gluma, moja bravura ili egzibicija, divi mi se, gledaj me, uživaj, igraj se i sam jer zastor se ubrzo može spustiti. Zastor nad predstavom ili nad životom.

I naš je gledatelj tada prisiljen uočiti teatralnost svakodnevog života. I naš komad tada ima magičnu moć da obriše granicu između gledatelja i izvođača.

Tom je konceptu podređen i prostor i glazba i kostim. Prostor naše predstave je prostor kazališta, brojnih portala koji se nastavlaju u nedogled, sve dok postoji slika u slici i zbivanje u zbivanju. Taj je prostor u isto vrijeme i pozornica i ono iza i oko nje, drveni topli teatarski brod koji plovi neokaljan okrutnim tehnološkim inovacijama modernosti.

Kostim je posveta glumcu iz vječnosti, glumcu koji počinje na nekim kolima ili trgu i traje s nama sve do danas. Glazbom upozoravamo da ne težimo prikazati rekonstrukciju nekog prošlog vremena, nego se smjelo poigravmo asocijacijama koje povezuju i nas i one  nekadašnje stanovnike ove komedije.

Ogolila sam mjesto zbivanja do drvenog poda i otvorila ga glumcima. Za njih je Shakespeare napisao ovu komediju. Iz svake pore, iz svakog stiha izvire ta očaranost kazališnom tehnologijom, vještinom glume, odanošću pozornici. Ta je odanost i moja vodilja.

Ukroćena goropadnica završava ukroćenom goropadnicom. Njenim velikim govorom o poslušnosti. Što se tu zaista dogodilo? Je li Katarina Minola nestala i izdahnula pred jednom dugom kućnom Katom? Ili je glumica naučila svoju ulogu?

Naša predstava pokušava odgovoriti da je sve to bila dogovorena igra ljubavi. Vječna, božanstvena igra između dvoje jakih, ludih, nekonvencionalnih ljudi koji strše iz svoje sredine, viši i bolji od ostalih pa lako primijete jedan drugog. Ispod njih je more malograđanskih, običnih glava, a oni, neobično visoki, pogledaju se, zaljube i krenu.

Njihova borba traje. I kad predstava završi. Zastor se spusti, a oni, negdje u krevetu još igraju igru pokoravanja. Do zore. Ili do nove predstave. Ili do smrti, tog konačnog zastora. (Nina Kleflin)

 

NAPOMENA PREVODITELJA

“Neprobojan” Shakespeare na hrvatskom jeziku ne postoji.  Kao u antičkoj retoričkoj vježbi, svaki autor prijevoda sam može navesti niz razloga i opravdanja zašto je baš njegov ili njezin prijevod dobar, kao i podužu listu mana i propusta istog tog teksta.

Svaka poznatija i izvođenija Shakespeareova drama ili komedija prevođena je više puta, u rasponu od prigodnih prijevoda, rađenih za određenu kazališnu trupu i nakanu, do onih filološki usmjerenih, čija je prvenstvena svrha uporaba u sklopu školske lektire, studija komparativne književnosti ili anglistike.

Komedija The Taming of the Shrew u Hrvatskoj je uglavnom poznata iz dva standardna prijevoda, Bogdanovićeva u izdanju Matice hrvatske iz 1922. (Ukroćena goropadnica) i onoga Mate Marasa, također u izdanju Matice hrvatske, točno devedeset godina kasnije, 2012. (Kroćenje goropadnice).

Bogdanovićev je prijevod više “kazališni”, dok je Marasov više filološki. U doba dok je nastajao Bogdanovićev prijevod, koji nesumnjivo ima svoj specifičan šarm, komunikacijski su kriteriji bili drukčiji. Suvremeni trendovi, zahvaljujući posve drukčijoj kulturnoj umreženosti, priklanjaju se izvornim imenima i nazivima, pa tako Christopher Sly iz Prologa danas više nije Krsta Lisac, bez obzira što prezime Sly sugerira tu vrstu prepredenosti, jer će današnji gledatelj takvo ime odmah asocirati s crtanim filmom, a ne s kazališnom predstavom za odraslu publiku. Niz predmeta, pića, zvanja i običaja iz Bogdanovićeva teksta, još potpuno ukorijenjenoga u 19. stoljeću, današnjem su gledatelju i čitatelju nepoznati i nerazumljivi, do raspada sadržaja. Zbog toga se primjena tog teksta u kazalištu Komedija pokazala upitnom.

Tekst Mate Marasa išao je posve drugim putem, onim svjesne žrtve. Naime višestruko prevođenje, jer o tome je ovdje riječ – prevođenje s engleskog na hrvatski jezik, prevođenje iz 16. stoljeća u 21. i prevođenje među naplavinama filoloških istraživanja i referenci – svakako zahtijeva odabir. Krene li se putem poštovanja metra, izvornog ili nekog primjerenijeg hrvatskom jeziku (o tome je Mate Maras pisao i govorio prevodeći Shakespeareove sonete), to je uvijek korzet koji će dovesti do gubitaka i nepreciznosti u značenju; krene li se pak putem točnosti, izvorno značenjske, filološke i interpretativne, mora se žrtvovati metar, pa i stih kao takav. Mjestimične rime kakve se pojavljuju u komadu, spasive su i u ovoj inačici. S obzirom da je prevodio cjelokupan Shakespeareov opus, u čijemu kontekstu valja gledati i ovaj njegov prijevod, Maras se odlučio rad na metru i stihu ograničiti na sonete, a u drama naglasak staviti na točnost i potpunost sadržaja. U obzir je uzeo i brojne napomene iz raznih kritičkih izdanja (npr. The Arden Shakespeare, ur. Barbara Hodgdon, Methuen, London, 2010.) te ih djelomice i prenio u obliku napomena uz svoj tekst.

Takav je prijevod dragocjen pri razumijevanju mnogih aspekata Shakespeareovih drama, no tempo koji Goropadnica nameće, tradicija njezine režije te parametri kazališta kao što je zagrebačka Komedija tražili su brži, kompaktniji i “pjevniji” tekst. Temeljem tih zahtjeva nastao je novi prijevod koji balansira između nekoliko linija vodilja: želi biti neposredno komunikativan, omogućavajući gledatelju praćenje radnje i odnosa između likova, želi biti filološki točan u nekom supstratu raznolikih čitanja određenih pojedinosti koje su nam namrli razni izdavači i interpreti tijekom povijesti te, kao najvažnije, želi spasiti shakespeareovsku spretnost baratanja stihom i prikazati je u okvirima hrvatskog jezika. Mnogo je to zadaća i ambicija i nije autorovo da o njihovoj uspješnosti sudi. Valja reći samo to da je na mnogo mjesta učinjen jasan i jednoznačan izbor između niza interpretativnih mogućnosti te da se odustajalo od nekih aluzija i višeznačnosti, pogotovo onih povijesne naravi, ako su one sa sobom nosile tehničke nespretnosti, nudeći tek malen sadržajni dobitak.

Budući da je donesena režijska i produkcijska odluka (prilično česta širom svijeta) da se izvodi samo jezgra, takoreći “čista” Goropadnica, bez prologa koji je čini predstavom u predstavi, Prolog je preveden neutralno, iako istim stilom kao i ostatak teksta, no u njemu nisu učinjene nikakve metaintervencije. One su se, međutim, dogodile u ostatku teksta, a cilj im je stvaranje dodatnog sloja, koji u suvremeno doba preuzima funkciju Prologa i njegovih likova, i povremenog modernog odmaka. Takvih intervencija nema mnogo i one ne narušavaju korpus izvornog teksta. Negdje su se s njim tako stopile da ih je vrlo teško otkriti, a negdje su namjerno vidljive. Ne pojavljuju se u važnim lirskim monolozima, čiji je integritet očuvan koliko god je to bilo moguće.

Velika djela s dugom poviješću danas ionako više nije moguće prenijeti samo jednim prijevodom i jednom interpretacijom, nego samo zajedničkim djelovanjem svih takvih nastojanja, pogotovo ako se protežu kroz cijelo stoljeće kao u ovom slučaju. (Andy Jelčić, Zagreb, srpanj 2013.)

 

KRITIKE: 

VEČERNJI LIST

RADIO 101

 

Prijevod: Andy Jelčić
Režija i dramaturška obrada: Nina Kleflin
Scenograf: Osman Arslanagić
Kostimografkinja: Marija Šarić Ban
Autor glazbe: Tomislav Babić
Scenski pokret i asistent redateljice: Damir Klemenić

Uloge:
Battista Minola, bogati građanin iz Padove: Vid Balog
Katarina Minola, goropadnica, starija Battistina kći: Ana Magud
Petruccio, plemić iz Verone, Katarinin prosac: Filip Juričić
Grumio, Petruccijev sluga: Damir Lončar
Bianca, mlađa Battistina kći:  Vanda Winter
Gremio, bogati stariji gospodin iz Padove: Dražen Čuček
Hortensio, plemić iz Padove: Saša Buneta
Lucenzio, student iz Pise: Ivan Magud
Tranio, Lucenzijev sluga: Filip Detelić
Biondello, Lucenzijev sluga: Igor Mešin
Vincenzo, bogati građanin iz Pise, Lucenzijev otac: Zlatko Ožbolt
Krojač: Richard Simonelli
Učitelj iz Mantove: Goran Malus
Udovica: Jasna Palić Picukarić
Petar: Šiško Horvat Majcan
Rafael: Goran Šimonji
Grgur: Zoran Simikić
Nathaniel: Emil Kuzminski
Filip: Dejan Jakovljević
Časna i Bijela Kolombina: Petra Radošević
Časna i Crvena Kolombina: Mateja Ivanković

Inspicijentica: Dijana Dajčić
Šaptačica: Stela Žingerlin
Premijera: 20. rujna 2013.
Cijena ulaznica: 40, 50 i 60 kuna

Nagrade:

• Nagrada Fabijan Šovagović za najboljeg glumca  Filipu Juričiću za ulogu Petruccija na 21. Festivalu glumca (2014.)