JESUS CHRIST SUPERSTAR

Tim Rice – Andrew Lloyd Webber: JESUS CHRIST SUPERSTAR, rock opera
U suradnji s “The Really Useful Group Ltd.”

Dirigent: DINKO APPELT
Redatelj: DAMIR LONČAR
Koreograf: LEO MUJIĆ
Scenograf oblikovatelj svjetla: IVO KNEZOVIĆ
Oblikovatelj svjetla: IVO KNEZOVIĆ
Kostimografkinja: MIRJANA ZAGOREC
Oblikovatelj tona: MARIO STANIN
Koncert majstorica: MELITA ŠAFRAN

LICA:
JESUS: Đani Stipaničev / Filip Hozjak / Neven Stipčić
JUDAS: Ervin Baučić / Fabijan Pavao Medvešek / Noa Rupčić
MARY MAGDALENE: Renata Sabljak / Vanda Winter
PILATE: Dražen Bratulić / Igor Drvenkar
CAIAPHAS: Adalbert Turner / Siniša Štork
ANNAS: Davor Lovrinić / Danilo Stankić
KING HEROD: Jacques Houdek /
Dražen Čuček 
PETER: Dino Antonić / John Gečević
SIMON: Neven Stipčić / Vjekoslav Vostrel

APOSTOLI:
Boris Barberić, Dario Došlić, Dragan Peka, Matija Škvorc, Matija Podnar, Tomislav Mihaljević, Zoran Simikić, Dino Antonić, John Gečević, Vjekoslav Vostrel, Neven Stipčić

NAROD:
Kristina Habuš, Irena Raduka, Jadranka Gospodnetić, Dora Masle, Aleta Arbanas Rendulić, Lana Blaće, Iva Boršić, Željka Veverec, Sofija Široka, Elena Brumini, Mateja Majerle, Dejan Jakovljević, Bojan Valentić, Vid Begić, Robert Iveković, Lovro Maričić , Davor Lovrinić, Danilo Stankić

ŽIDOVSKO VIJEĆE:
Zoran Simikić, Matija Podnar, Bojan Valentić, Dejan Jakovljević

SOUL GIRLS:
Aleta Arbanas Rendulić, Iva Boršić, Mateja Majerle

BALETNI  ANSAMBL:
Tanya Ariana Bendiš, Stela Gajski, Ana Hanić, Mateja Ivanković, Tamara Masnjak, Morana Paškiević, Petra Radošević, Kristina Škorić, George Alexandru Baldovin, Ivan Bedalov, Mario Jukić, Emil Kuzminski, Roman Vrančić

RIMSKI VOJNICI:
Matino Antunović, Luka Banjšak, Andrej Drenski, Fran Glasnović, David Gračanin, Juraj Kralj, Domagoj Modrušan, Lorenzo Raušević, Sven Sorić, Ivan Validžić, Karlo Žganjer

Inspicijent:                           Zlatko Kelnerić
Korepetitor:                         Davor Kelić

Snimatelj video projekcija: Ivan Zadro
Asistentica redatelja: Dora Balog
Asistent oblikovatelja svjetla: Anđelko Kos
Asistentica kostimografkinje: Eva Karakaš
Asistentica koreografa i balet majstor: Tina Vrtar Stipić
Asistent koreografa i voditelj statista: Mladen Mordej Vučković
Baletni korepetitor: Tomislav Parmać
Fotografkinja: Ines Novković

Orkestar Kazališta Komedija

Premijera: 23. 3. 2019.

Predstava se izvodi na engleskom jeziku, bez prijevoda.

“Jesus Christ Superstar” govori o posljednjih sedam dana života Isusa iz Nazareta: osobita pozornost posvećena je odnosu običnih ljudi prema Isusu i prema događajima oko njega, pri čemu su dva glavna predstavnika tih odnosa Juda (okreće se od svojega učitelja i postaje izdajnikom) i Marija Magdalena (obraćena grešnica koja u Isusa ima neograničeno povjerenje). Tu su još i Pilat (ustuknut će pred svjetinom i osuditi Isusa, premda ne vidi nikakve njegove krivice), Petar (Isusa će tri puta zanijekati), kralj Herod (razočaran i bijesan jer mu Isus nije pokazao ni jedno od čuda o kojima je slušao) i drugi. Narod koji okružuje Isusa, slavi ga, poziva ga da ga liječi ili da mu bude vođa; kad ga ugleda uhićena i pretučena, okrene se protiv njega, izruguje mu se i traži da ga se raspne.

Suvremeni Broadway ili londonski West End ne bi bili to što jesu bez skladatelja Andrewa Lloyda Webbera (“Evita”, “Mačke”, “Fantom u operi”, “Bulevar sumraka”, “Zviždanje niz vjetar”…) i tekstopisca Tima Ricea (“Evita”, “Šah”, Disneyevi “Ljepotica i zvijer” i “Kralj lavova”…). Njihov “Jesus Christ Superstar” jedno je od najpoznatijih i najkvalitetnijih suvremenih glazbeno-scenskih djela, koje je dosad prikazano u više od dvadeset zemalja svijeta i vidjelo ga je više od pet milijuna ljudi.

 

KRITIKE:

HINA / T-Portal: “JESUS CHRIST SUPERSTAR” U KOMEDIJI GLAZBENI JE SPEKTAKL DOSTOJAN BROADWAYJA

Jutarnji list: KOMEDIJA IMA NOVI HIT: U ambicioznoj rock-operi Đani Stipaničev osvaja kao Isus, a Ervin Baučić pršti od energije

 

ISUS SUPERZVIJEZDA

Autorica: Dina Puhovski

„Željeli smo se prvenstveno pozabaviti dramskom stranom priče, a ne teološkom“, rekao je o svom djelu Jesus Christ Superstar skladatelj Andrew Lloyd Webber. Buduća velika uspješnica o posljednjim danima Isusova života nije odmah zaživjela onako kako su zamislili autori, Lloyd Webber i libretist Tim Rice: Kada su je napisali, 1970., nitko u Londonu nije bio spreman postaviti njihovu rock-operu – o Isusu. Autori su k tomu bili još mladi. Loyd Webber (1948.; prije sir, danas Lord Lloyd-Webber) i Rice (1944.; danas sir Tim Rice), imali su iza sebe već biblijski pop-mjuzikl Josip i njegov čudesno obojen kaput iz snova, no on se nije izvodio scenski. Kako nisu uspjeli osigurati produkciju u kazalištu, djelo su snimili, kao konceptualni dvostruki rock-album, 1970. Poslije su priznali da to i nije bilo tako loše, jer išlo je brže, preskočili su pisanje punog scenarija i nanizali pjesme, što je ispalo „rokerskije“ i „energičnije“. Album se pokazao iznimno uspješnim (iako ga je BBC proglasio „svetogrđem“) i osvojio top-ljestvice u SAD-u, gdje su počele i neautorizirane inscenacije, zatim službena koncertna turneja i, krajem 1971., produkcija na Broadwayu, u režiji Toma O’Horgana. Brodvejska produkcija nije naišla na najbolje kritike, a Lloydu Webberu nije se uopće svidjela (nazvao ju je „drskom i vulgarnom“), no trajala je i dobila nominacije za nagradu „Tony“, a uslijedila je londonska verzija koja je igrala 8 godina – nakon čega Jesus Christ Superstar gotovo pa više ne silazi sa svjetskih pozornica. Njime je počela i tzv. „britanska invazija“ na Broadway, a Lloyd Webber i Rice nastavit će uspješnu suradnju Evitom te će i odvojeno pisati uspješnice, Lloyd Webber, primjerice, Fantoma u operi, Mačke i Rekvijem, a Tim Rice, s Eltonom Johnom, Aidu i Kralja Lavova.

Donekle zasnovan na posljednjem tjednu Isusova života, odnosno na Riceovoj verziji onoga što se zna o tjednu od Cvjetnice do Isusova raspeća, Jesus Christ Superstar u startu je bio osuđen na komentare i kontroverze, ili možda baš tako osmišljen da ih izazove. Već je smještanje tako važne teme u popularno-glazbeni kontekst mnogima bio problem, znak profanizacije, no danas se više ne očekuje da se vjerske teme obrađuju isključivo uz glazbu Bachove kompleksnosti (a sveprisutni engleski jezik kao da nudi razliku između Jesusa u kazalištu i Isusa u vjerskom kontekstu). Ovo djelo, uostalom, nije bilo iskaz vjere kao u pasijama, nego, naglašavali su – jedna priča.

Ono čime je Superstar najviše iznenadio bilo je da Isus u njemu zapravo nije glavni lik, već je to – Juda (doduše, da je njegovo ime u naslovu, djelo bi zacijelo bilo nešto manje popularno). Interes autora za Judu potaknut je stihom Boba Dylana, „Did Judas Iscariot have God on his side?“ Pitajući se je li, dakle, Juda imao Boga na svojoj strani, Time Rice osmislio je humanijeg Judu, sljedbenika koji vidi, ili misli da vidi, ono što drugi ne vide i želi promijeniti stvari. Rice pojašnjava: „logično je da je Juda bio zabrinut za čovjeka kojemu se divio i pridružio, zabrinut da stvari izmiču kontroli. U Bibliji nema nikakve Judine motivacije, osim što je figura zla. A meni se činilo da vjerojatno nije bilo baš tako.“ I njegov je Isus čovjek prepun pitanja i sumnji, na putu da postane superzvijezda, poput današnjih selebritija, tek čovjek od kojega ljudi možda žele previše (te im on kaže „There’s too many of you… There’s too little of me!”).

Komentare su izazivali i suvremeni Riceov rječnik, glazbeno šarenilo, lik Marije Magdalene (i implikacije o njezinoj vezi s Isusom), okrivljavanje Židova, a oslobađanje Poncija Pilata od krivnje, no neke je skupine posebno zasmetalo što Jesus Christ ne pokazuje što je bilo poslije, odnosno, završava s razapinjanjem. Lloyd Webber je pojasnio da Superstar nije nikada ni trebao biti priča o uskrsnuću, niti išta više o pogleda na posljednjih sedam dana Kristova života jer to je „prekrasna priča“ i nudila im je upravo onu dramsku podlogu koju su trebali, a Tim Rice da „ne gledamo Krista kao Boga, nego kao pravog čovjeka na pravome mjestu u pravo vrijeme.“ Uza sve kontroverze, „opušteniji“ pristup poznatim motivima, uz suvremenu glazbu, djelu je priskrbio trajnu, i uvijek novu, publiku, kao i ekranizaciju u režiji Normana Jewisona, 1973. (još je jedna verzija snimljena 1999. ), koju je pogledao i Papa Pavao VI., a Vatikanski je radio još 1971. emitirao cijeli album. Unatoč prigovorima o kiču i nezgrapnostima, publika je prepoznala hrabrost drukčijeg pristupa – i zarazne melodije.

Tematske kontroverze ne bi bile dovoljne za dugovječnost Superstara bez glazbe koja sve te elemente nosi. Prvo veliko djelo Lloyda Webbera spojilo je „sve“: rock i klasiku, zborove i muške falsete, ozbiljan nastavak slijeda rock-mjuzikla koji su netom prije počeli Tommy, Kosa, Godspell. Jesus Christ se navodno svidio i Dmitriju Šostakoviču, koji je to rekao skladateljevu bratu, violončelistu Julianu, dodavši da bi i on možda bio tako skladao da je, nekoć, smio.

Kompleksne vokalne dionice Superstara i danas privlače raznolike pjevače – u mjuziklima i rock-operama često se susreću pjevači raznolikih iskustava, od klasično obrazovanih pjevača, glumaca koji pjevaju, do rokera žešćeg izričaja i onih više mediteranskog tipa. Na izvornom je albumu Isusa pjevao Ian Gillan iz grupe Deep Purple, na izvedbi uživo za američku postaju NBC 2018. godine pjevao ga je pop-soul pjevač John Legend – a 1972. u Beogradu Zlatko Pejaković, dok Heroda pjevaju i Alice Cooper i Jacques Houdek.

Na naslovnu pjesmu, gotovo stadionsku himnu, ali za zbor, čeka se dugo, do scene razapinjanja. Slušatelj je nagrađen što prošao cijeli put, no i tada zbor ne slavi Isusa mirno, već dodaje pitanje („misliš li da si onaj za kojega kažu da jesi?“). Lloyd Webber tvrdi da mu je pjesma „došla“ na ulici te je utrčao u restoran pored kojega je prolazio i zamolio za papir, kako bi zapisao temu, no dali su mu tek ubrus pa je pisao po njemu. Drugdje pak čujemo i pop-hippie melodije u 5/4 mjeri koje prelaze u orkestralni trans, stravinskijevske ritmove u sceni suđenja, tragove Prokofjeva ili Pendereckog među „zeppelinovskim“ zvucima, snažne gitare i funky basove te pravu kabaretsku numeru, ragtime rugalicu Kralja Heroda (inače obradu pjesme koju su autori prije bili ponudili za Eurovizijsko natjecanje), s pamtljivim stihom o hodanju po vodi: „prove to me that you’re no fool, walk across my swimming pool.“ Rock-balada Gethsemane traži pak prave rock-vriske i donosi temu koju je kritičar William Mann opisao kao unuku Barberovog Adagia. Ista tema vraća se u završnoj, orkestralnoj numeri, stavku Ivan 19:41 („Na mjestu gdje Isus bijaše raspet bijaše jedan vrt, i u tom vrtu jedan potpuno nov grob gdje nikad nitko ne bijaše položen.“), iznenađujuće očišćena od dodatne buke, ali i od glasova, kao melodijska sublimacija, konačno smirenje nakon dugih napetosti.