TULUM U SAMOSTANU

Michael Wynne: TULUM U SAMOSTANU, komedija
S engleskog preveli: Ivo Knezović & Hrvoje Vranić

Redateljica: AIDA BUKVIĆ
Scenograf i oblikovatelj svjetla: IVO KNEZOVIĆ
Kostimografkinja: GABRIJELA KREŠIĆ
Autor glazbe: CHRISTIAN KANAZIR

LICA:

KATE: Vanja Ćirić
DANIEL:
Igor Mešin
BEN: Ronald Žlabur
LAURA: Dajana Čuljak
CARL: Goran Malus
REBECCA: Sanja Marin
ADAM: Ivan Čuić / Adnan Prohić (od 25.10.2019.)

Premijera: 23. 11. 2018.

Nakon što je prekinula s dečkom, Kate odluči pozvati grupu najbližih prijatelja u obnovljeni i navodno ukleti samostan, pretvoren u pansion, na novogodišnju zabavu. Nakon poprilične konzumacije alkohola i inih opijata, počinju se otkrivati osobne tajne protagonista, koje idućeg jutra dovode do potpuno novih odnosa među njima.

“Tulum u samostanu” je komedija koju je Michael Wynne praizveo u prizemlju Royal Court Theatre u Londonu 2009. godine. Nakon izuzetno dobro primljene praizvedbe, tekst je nadopisan i proširen, a za novu verziju autor je dobio nagradu Olivier za najbolju novu komediju.

 

NE ZNA LIJEVA ŠTO JOJ RADI DESNA

Koliko ste puta čuli: Mrzim doček Nove Godine!? Ne idem nikuda! Ostajem doma! Koliko ste si puta rekli: Mrzim doček Nove godine! Ne idem nikuda! Ostajem doma! A onda, oko sedam, osam sati počnu raditi telefoni: Kud ćeš ti? Ne znam, a kud ćeš t? Ne znam. Ima li negdje neki tulum. Hoćemo kod nekoga? Idemo barem do Trga… Pa, tako uvijek završiš tamo gdje nisi planirao biti i to samo zato jer nisi planirao. I kažeš si: Nikad više! Dogodi se, tu i tamo, neki hrabri slučaj, koji odluči ostati sam doma – buljiti u uvijek katastrofalni novogodišnji televizijski program ili odgledati sve filmove koji si je ostavljao za prvi slobodan vikend. Pa nazdravlja sam sebi. Pa se pretrpava francuskom salatom. Pa, na koncu, odustane i ode u krevet, a ne može zaspati jer mu oko glave bruje petarde i bljeska vatromet. I kaže si: Nikad više! I sama sam imala par tih „Nikad više!“ trenutaka. Ali, onda, probudiš se ujutro i pomisliš: dobro je, prvo je jutro nove godine, pregurao si tu besmislenu noć, bilo je dno dna i sad, u ovoj, novoj godini može biti samo bolje, jer gore od onoga noćas ne može biti… Ne, ne može! Zar ne?!                           Svi su se ti scenariji vrzmali i po Kateinoj glavi – napisala je u sebi desetke kratkih priča s tmurnim završetkom: pijanim; uplakanim; usamljenim; ogorčenim; zatupljenim; otupljenim; besmislenim; razočaravajućim, ukratko – lošim, vrlo lošim završetkom po njezino, već ionako, krhko i poljuljano samopouzdanje pa je odlučila kako tome ne mora biti tako. Ima rezervirano gnjezdašce na osami – prekrasni stari samostan preuređen u luksuzno odmaralište. Ima i prijatelje. Mislim, ne ono, knjiga je čovjeku najbolji prijatelj prijatelje, nego prave, žive, ljudske primjerke prijatelja. Ona je, ipak, i Prijateljica! Da, okupiti će svoje najbliže prijatelje i uživati! I do vraga i bestraga, pozdraviti će se s najgorom godinom, odalamiti će je posred zuba i krenuti ispočetka! Njezine najbolje godine tek slijede! Da!

No je li Kate, u svojim motivima, iskrena prema sebi (i svojim prijateljima)? Ona zna, a nama će se tek u(pri)kazati…

Oh, kako je lijepo moći sjediti u mraku i viriti u tuđe živote koji nas se uopće ne tiču. Ili tiču?!

Ma, o tome nećemo misliti danas, ostaviti ćemo to za prvi slobodan vikend, a ako taj bude zauzet stvarima ostavljenim za prvi slobodan vikend, misliti ćemo o tome nekog drugog prvog slobodnog vikenda…ili…trećeg…

Sad nemamo vremena, jer počeli su pristizati gosti…

Daniel (Prijateljičin Prijatelj Prvi), na primjer, uopće nema skrivenih motiva, ne, on je iskren prema sebi i prema svijetu – odavno je izašao iz ormara, ma jedini ormari o kojima još ima razmišljati su oni koje će ugraditi u najviši londonski neboder koji je sam samcat projektirao i na kojem intenzivno radi i, naravno da je prihvatio Katein poziv, on je uvijek tu – za nju. A to što je sam – to je njegov izbor, naravno, on čeka pravu ljubav, a dok čeka ne pada mu na pamet zamarati se nekakvim prolaznim, besmislenim vezama. Uostalom, iza njega je izvrsna godina. I sve mu je, naravno, će-će pa zašto onda, svojoj najboljoj prijateljici, ne bi skuhao divnu večeru (naravno, da on zna i fantastično kuhati!), podružio se sa starim prijateljima – za dobra stara vremena…

Oooo, cin-cin! Pojavio se i Ben (Prijateljičin Prijatelj Drugi, ali i Prijatelj Prijateljičinog Prijatelja Prvog). Takao je sretan što je stigao, napokon mirno mjesto na kojem može odmoriti tijelo i dušu od tih silnim mondenih mjesta, tih kozmopolitskih metropola, blještavih dodjela nagrada i napornih poslijedodjelnih prijema, tih šampanjaca i kavijara, tog prenemaganja i licemjerja, tih aviona, helikoptera, tih gadgeta (iliti pametnih spravica). Ipak je on spoznao što znači biti sam. U tih sedam dana između dvije veze upoznao je samoga sebe, ono, skroz, u dušu, spoznao je i prigrlio to sretno mjesto u sebi; tu zrelost, mudrost; taj osobni rast, o(ooo), kako je samo spreman okrenuti novu stranicu i prihvatiti se ozbiljnog i odgovornog života. A kako započeti taj novi život ako ne okružen prisnim prijateljima, uz pucketanje kaminske vatrice, društvene igre (Crni Petar ili Monopoly – svejedno, ali ne bi mu smetala ni boca istine) i finu, domaću papicu?!

Ah, da, došla je i Laura. I donijela kofere. To je sve što ću reći, nešto vas, ipak, mora i iznenaditi. Lauru morate osobno upoznati da bi mi (po)vjerovali…

Oooo, cin-cin! Pojavio se i Carl (Prijateljičin Prijatelj Treći, ali i Prijatelj Prijateljičinog Prijatelja Prvog i Drugog).

Oooo (ne!), cin-cin-ciiiiiin-! Došla je i Rebecca. Došla je i Gospođa… Gospođu ne voli nitko, a onda, opet, možda su svi samo ljubomorni na njezinu uspješnu karijeru, divne nagrade, divnoga muža, dvoje divne djece, divnu majku (koja „uskače“ kad je to najpotrebnije), divnu liniju koju je uspjela zadržati unatoč… da, na sve ono divno u njezinu životu. To je sve što ću reći, tu vas, pak, nema što iznenaditi. Svi poznajete barem jednu takvu Gospođu, s velikim „G“. Rebeccu ne morate osobno upoznati da bi imali  predrasude…

Došao je i Adam – nepozvano-pozvani gost, za razliku od nekih pozvanih koji nisu došli. Kakvi li su to prijatelji?!

I radosno odbrojavanje može započeti… Čeka se, očekuje, iščekuje…

Kateini veliki planovi za ležeran doček novoga ljeta krenuti će sasvim drugim tijekom. Hrana, piće, droga, glazba, ples, smije, suze, razgovori ispod glasa, razgovori povišena glasa, sve je to samo papirnata kulisa za ono što slijedi: razgovor sa samim sobom, na njega nikada nitko nije uistinu spreman. Zato, baš kao i naši protagonisti, pristajemo biti glumcima u vlastitim životima. Živimo izmišljene scenarije, igramo dramolete i tapšamo sami sebe po leđima kako nam dobro ide – nitko nas nije prozreo. Zašto? Jednostavno zato što svi igraju istu igru. I njima dobro ide. I nije čudo da se nitko zapravo ne boji sablasnih crnih prilika u kapuljačama koje kruže oko starog samostana kad prave sablasti čuče u svakome od nas.

I koliko god se trudio skutriti u mraku i viriti u tuđe živote ne možeš se ne zapitati: jesam li i ja takav? Imam li i ja najbliže prijatelje o kojima ne znam zapravo ništa i koji o meni znaju još i manje? Zar je sve laž? Odgovor je uvijek potvrdan, znamo i – sami…

Zato “mi stalno pričamo o drugima, jer od drugih se sastojimo, zar ne?”[1]

Još kad su (Ti Drugi), uz to, i smiješni gorka se pilula lakše proguta. Ma, sve je će-će! Zato, idemo se svi skupa, lijepo, zavući u mrak i viriti u tuđe živote koji nas se apsolutno tiču! A sve ostalo ostaviti ćemo za prvi slobodan vikend, a ako taj bude zauzet stvarima ostavljenim za prvi slobodan vikend, misliti ćemo o tome nekog drugog prvog slobodnog vikenda…ili…trećeg… Sad nemamo vremena, jer počeli su pristizati gledatelji…

Marijana Fumić

[1] Yasmina Reza, Slučajni čovjek

 

KRITIKE:

DOBRO OTVARANJE (Vijenac, Mira Muhoberac)