W. Shakespeare: MNOGO VIKE NIZAŠTO

W. Shakespeare: MNOGO VIKE NIZAŠTO

Kadaa

Petak, 16.2.2024.  #_LOCATIONICALURL  
19:30 - 22:00

Kategorija

William Shakespeare: MNOGO VIKE NIZAŠTO, komedija


Naziv originala: Much Ado About Nothing
Prijevod: Andy Jelčić


Redatelj: Krešimir Dolenčić
Dramaturginja: Ana Tonković Dolenčić
Scenografkinja: Željka Burić
Kostimografkinja: Martina Ptičar
Skladatelj: Ivan Josip Skender
Oblikovatelj svjetla: Deni Šesnić
Suradnik za scenski pokret: Dejan Jakovljević
Asistentica redatelja: Kristina Grubiša
Asistentica kostimografkinje: Eva Karakaš Bedrina

ULOGE:
DON PEDRO, knez aragonski ZLATKO OŽBOLT
DON JUANITO, njegov polubrat FILIP JURIČIĆ
LEONATO, namjesnik Mesine ŽELJKO DUVNJAK
BENEDETTO, mladi plemić iz Padove FABIJAN PAVAO MEDVEŠEK
CLAUDIO, mladi firentinski plemić OGNJEN MILOVANOVIĆ
ANTONIO, Leonatov brat ADAM KONČIĆ
BORACCIO, don Juanitova pratnja DAVOR SVEDRUŽIĆ
CORRADO, don Juanitova pratnja NERA STIPIČEVIĆ
HERA, Leonatova kći IVONA KUNDERT
BEATRICE, Leonatova nećakinja <>DAJANA ČULJAK
MARGARETA, Herina družbenica MARIJA JERNEIĆ
URSULA, Herina družbenica ANA MAGUD
DROTINSKI, nadstražar GORAN MALUS
PLAVAC, redarstvenik SAŠA BUNETA
Fra FRANCESCO, svećenik IGOR MEŠIN
Glasnik, Stražar ADNAN PROHIĆ
Vrtlar, Drugi Stražar BOŽIDAR PERIČIĆ

Inspicijentica: Dijana Dajčić Šaptačica: Stela Žingerlin Premijera: 17. studenog 2022.


Na idiličnom posjedu obasjanom toplim suncem juga odmara se aragonska vojska nakon pobjede u ratu koji se vodio između dva zavađena brata. Braća su se naizgled pomirila i obojica su gosti sicilijanskog namjesnika i njegove obitelji, a kako je rat završio – vrijeme je za ljubav. Međutim, kako to često kod Shakespearea ili u životu biva, i ljubavne igre mogu postati bojno polje. Dva mlada para dobro će se namučiti dok njihova srca ne shvate da su suđena jedno drugome, a to neće biti u tišini ili samoći. Ovaj komad ima mnogo vike za sve i nizašto.
 „Mnogo vike nizašto“ jedan je od najizvođenijih Shakespeareovih tekstova i uvijek je, prema broju inscenacija u nekoj godini, među prvih 10 od 38 njegovih komada. Praizveden je u sezoni 1598/99, a prvi put tiskan već 1600. U dvorskim kronikama sezone 1612/13 postoji bilješka da je predstava „Mnogo vike nizašto“ izvedena dva puta. To znači da je od praizvedbe ta komedija još u svoje vrijeme bila hit i najvjerojatnije neprekinuto igrala 13 godina, već tada zauzimajući visoko mjesto na ljestvici  Shakespeareovih djela.
Popularnost ovog teksta počiva na kvalitetama koje svaka dobra komedija mora imati – lepršavost zapleta, blagu iščašenost karaktera, dražesne nedoslijednosti u radnji i sretan kraj, ali ispod lakih nota zabavne partiture miriše na mrak, manipulaciju, cinizam i ironiju.
Takvi tekstovi trebaju dobre glumce pa je zato i „Mnogo vike nizašto“ izvanredna platforma za izvedbene i koncepcijske bravure koje publiku ostavljaju bez daha već nekoliko stoljeća. U prilog tome govori i činjenica da je ekranizacija ovog komada u režiji Kennetha Branagha iz 1993. zaradila tada  vrtoglavih 43 milijuna dolara.
Izvrsnost glumačkog ansambla Komedije uz redatelja Krešimira Dolenčića jamči da će i nas u publici inteligentno zabaviti ova Shakespeareova eskapistička, frivolna dokolica. Ta zabavna priča tek na drugi ili treći pogled u sebi otkriva opasne krivine, predrasude i površnost, a to nas i danas može stajati života. Ili zasluženog sretnog kraja, makar u kazalištu.

DRAMATURGIJA PJENUŠCA
Svako uprizorenje ove komedije pokušava odgovoriti na zagonetku zašto se Mnogo vike ni za što svrstava u sam vrh najizvođenijih Shakespeareovih komada. Razloga je sigurno više jer o tome svjedoči njegova iznimna popularnost u raznim medijima; kazališnim inscenacijama i adaptacijama ne zna se ni broj, snimljeno je nekoliko filmova među kojima je svakako najpopularniji onaj Kennetha Branagha iz 1993., ali zanimljivo je spomenuti i sovjetsku adaptaciju Mnogo shuma iz nichego redatelja Samsona Samsonova iz 1973., crno-bijelu verziju Jossa Whedona iz 2012. i božićnu preradu u TV filmu Much Ado about Christmas iz 2021. Tu je i opera kompozitora Charlesa Villiersa Stanforda i libretista Juliana Sturgesa praizvedena 1901. te mjuzikl These Paper Bullets iz 2014. koji je skladao Billie Joe Armstrong, frontman banda Green Day.
Što se naših suvremenih kazališnih horizonata tiče stvari stoje malo drugačije. Mnogo vike ni za što od 1991. igrano je samo kao Puno larme a za niš u odličnoj kajkavskoj adaptaciji Tomislava Lipljina. To će reći da se upravo ovom predstavom u Kazalištu Komedija prvi put u novijoj hrvatskoj povijesti susrećemo s ovim komadom u štokavskom standardu. Kao autori i izvođači pratimo crvene konce koji su Mnogo vike proslavili na razini ideje, priče, karaktera, situacija te glumačkih bravura. Pa krenimo redom tragovima citata otkriti zašto volimo, zašto želimo raditi, igrati i gledati ovu komediju.    
Vidim, nećakinjo, da dobro shvaćaš prolaznost života
Veliki bard napisao je Mnogo vike kada mu je bilo 35 godina što nije zanemariva činjenica. To je obično trenutak kada čovjeka napusti mladalački osjećaj besmrtnosti i pojave se prve nijanse ironije. Kao što takav trenutak možemo pratiti na individualnoj, osobnoj razini, u vrijeme nastanka ovog komada nešto slično događalo se na frekvenciji čitavog kulturnog svemira. U renesansnom optimizmu počinju se pojavljivati sjene ranog baroka što se u Mnogo vike ogleda u sudaru koncepta nezrelih romantičnih fantazija s cinizmom koji nam poručuje da je svaka ljubav ishitrena ili umišljena. Drugim riječima, renesansna vjera u čovjeka susreće se s kićenim pesimizmom baroka koji više nije toliko uvjeren u ovozemaljske radosti. Taj sudar suprotnih polova registra ljudskih očekivanja omogućit će sjajan recept za dobru komediju – na temeljcu od bratoubilačkog sukoba kuhati dva ljubavna para i zrno obmane, ubaciti krupno nasjeckanu manipulaciju, miješati na laganoj vatri predrasuda pa dodati prstohvat tragedije, a zatim i šačicu šašavaca koji će posve promijeniti dosadašnji okus. Kuhati još kratko do sretnoga kraja. Poslužiti toplo.
Efekt koji se postiže ovim receptom jest ono što bi se moglo nazvati dramaturgija pjenušca – ona brzo udara, ludo se zabavlja, a b udi s teškom glavoboljom koja prolazi samo nakon još jedne čaše. Tako nekako ide ova priča koja po sredini ima tamnu anomaliju ali, sretnim slučajem, počinje i završava zdravicama u zlatnome rezu savršenog svijeta.
Prijateljstvo je jako u svakoj stvari osim u poslu i ljubavi
Mnogo vike ni za što je, ruku na srce, muški komad. Muški dogovaraju brakove, muški smišljaju obmane, muška riječ ubija i muška ruka diže iz groba. Unatoč (sve)moći muških likova ovaj komad i njegov (muški) autor kao da uopće nisu na muškoj strani. Tu nema onih koji hrabro ustaju protiv nepravde, već samo slučajnih junaka i gospode koja se frivolno dosađuju. Odnosi među muškim likovima imaju samo dva lica - želju za uspjehom i strah od poniženja, točnije gubitka časti, a karakteri im kolebaju u gotovo namjernoj nedosljednosti. Ključna scena komada preljuba (kod Shakespearea samo spomenuta) nevjerojatno je tanka prijevara. Nitko tu ne pita za alibi, optužena se ni ne pokušava obraniti, istrage nikakve nema i sve se rješava prijekim sudom na osnovu mutnih indicija i predrasuda. Također, čitavu stvar na kraju umjesto odličnika aragonske vojske spašava skupina „Shaxovih bedaka“ i jedan svećenik koji se pokaže kao veći muškarac od svih. Ukratko, proviđenje. Samo zato jer je to komedija. Jezičak na vagi vrlina u ovom komadu ipak naginje ženskoj strani, makar potajno iskupljujući mjesto ženskih lica u muškom svijetu i to publici ostavlja dojam „poštenog“ komada.
Ti i ja smo odveć pametni da bismo se ljubili mirno
Odnos Beatrice i Benedetta svakako je jedan od najjačih aduta ove komedije. Jedan čitav podžanr romantičnih komedija temelji se upravo na formuli dvoje snažno suprotstavljenih, ali kompatibilnih karaktera odlučnih u namjeri da se nikada ne zaljube. Tako je slatko u publici biti pametniji od predstave barem kada je ljubav u pitanju! Jer Beatrice i Benedetto imaju neku pretpovijest i osnovu za zreliji odnos za razliku od drugog para, Here i Claudija, koji nema nijednu zajedničku scenu. To je par za koji navijamo i njihova ljubav, premda dramaturški sporedna, ima katarzičnu snagu i pravi dramski potencijal lica koja priznaju pobjedu i poraz u istome trenutku.
Čovjek je prevrtljiv i to je sve što imam za reći
Utješno, zar ne? U ovom komadu gotovo da nema lica koje nije promijenilo stranu s izuzetkom bedaka, jednog zlikovca, jedne sluškinje i svećenika. Nitko nije pošteđen obmane i životnog demantija, ali isto tako i prilike za novi početak. Nema toga što se u Mnogo vike ne može oprostiti osim možda bratske izdaje, ali to su dramaturške svetinje u koje se ne dira. Čak se i naivnoj ljubavi stvorenoj na iluzijama ukaže budućnost na čvrstim temeljima oprosta koji poznaje i loše dane. U promatranju drugih kako se crvene zbog svojih predrasuda, slabosti ili gluposti pa priznaju pogreške ima nešto poučno ili barem umirujuće za uzrast koji je prerastao basne, a nije mu danas do tragedija.
Volio bih da mi je konj brz kao Vaš jezik
S onu stranu teorije stoji sjajna izvedba. Tekst ovog komada je gozba na kojoj je servirano obilje šala poantiranih jednom replikom, karakternih konstrukcija koje su maksimalno otvorene interpretacijama i situacija koje traže prave igrače. Nema pravila uklesanih u mramorne ploče ili paravana za skrivanje, ovo je punokrvni glumački komad beznadno zaljubljen u svoju publiku. Više puta obratit će se pitanjem ili brzom dosjetkom izravno u gledalište, nitko neće biti pošteđen akcije. Sve to pomaže nam ponovno pronaći ludost igre, koja čak i kada se igra mimo pravila, ostaje u bezgraničnom prostoru kazališne čarolije i zaziva još jednu renesansu.

Ana Tonković Dolenčić