REVIZOR

Nikolaj Vasiljevič Gogolj: REVIZOR, komedija
Prijevod: Zlatko Crnković
Dramaturška obrada teksta: Dražen Ferenčina

Redatelj: Dražen Ferenčina
Scenograf: Miljenko Sekulić
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Autor glazbe: Mate Matišić
Scenski pokret: Rajko Pavlić

Osobe:

Anton A. S. Dmuhanovski, upravitelj grada: Damir Lončar
Ana Andrejevna, njegova žena: Dubravka Ostojić
Marija Antonovna, njegova kći: Nina Kaić Madić / Ana Magud
Luka L. Hlopov, školski nadzornik: Davor Svedružić
Amos F. Lj. Tjapkin, sudac: Goran Malus
Artemij F. Zemljanika, kurator dobrotvornih ustanova: Ivica Zadro
Ivan K. Špekin, upravitelj poštanske stanice: Igor Mešin
Petar I. Dopčinski, mjesni vlastelin: Saša Buneta
Petar I. Bopčinski, mjesni vlastelin: Vanja Ćirić
Ivan A. Hlestakov, službenik iz Sankt Peterburga: Filip Juričić
Osip, njegov sluga: Ivan Magud
Stjepan I. Uhovjortov: Ljubo Zečević
Abdulin, trgovac: Dražen Bratulić
Sluga u hotelu: Marija Borić

Svečana premijera: 20. listopada 2017.
Cijena: 50,00 i 70,00 kn

Nagrade: 2017. nagrada za najbolju predstavu u cjelini na “VI. Bobijevim danima smijeha”

Drama Revizor, N. V. Gogolja, bez sumnje spada među najpoznatije i najbolje društvene komedije; bavi se ljudskim naravima i negativnim pojavama, ali je i komedija karaktera i situacije, jer moralna iskrivljenost, naopake društvene vrijednosti, licemjerje i beskičmenjaštvo su vječni. Ismijavanje društvenog stanja i ljudske naravi je tema koja je uzeta iz društvene stvarnosti carske Rusije u prvoj polovini 19. stoljeća. Ideja komedije sadržana je u jednoj izjavi samog Gogolja: “U Revizoru sam nakanio skupiti na jednu hrpu sve ružno u Rusiji koje sam tada poznavao, sve nepravde koje se čine na onim mjestima i u onim prilikama u kojima se od čovjeka traži najviše pravednosti i u isti se mah svemu narugati.”
Radnja se događa se u dalekoj provinciji u kojoj vladaju nered i korupcija. U takvoj sredini pojavu kicoškog besposlenjaka i blefera Hlestakova mještani zbog gluposti i straha zamjenjuju za državnog revizora. Konstantni nesporazumi, koji se temelje na pogrešnom razumjevanju stvarnosti čine da pravog revizora uopće ne upoznamo. Umjesto toga caruje lažna i potkupljiva institucija revizorstva prikazana kao zbilja preplašenih činovnika. Grijesi su tako rodili strah, taj pak izmišljenog revizora. Revizor je i dalje slika birokratskoga mentaliteta i njegovih žrtava – korupcija, mito, zloporaba položaja i moći sinonim su ne samo nekadašnjega nego i našega doba.

[supsystic-gallery id=14 position=center]

Gogolj, Nikolaj Vasiljevič

ruski književnik ukrajinskog podrijetla

( 1. IV. 1809. – 4. III. 1852.)

Gogoljeva se karijera često uspoređuje s meteorom: iznenada se pojavio, zabljesnuo svojim sjajem, te se jednakom brzinom ugasio i zauvijek promijenio izgled okoline i pejzaža na mjestu svog udara. Sličnom se metaforom opisuje i njegovo najveće dramsko djelo “Revizor” (1836. g.), koje se smatra krunom njegova dramatičarskog opusa. Pojedini dramaturški, pa i stilski postupci Gogolja komediografa postali su sastavni dio europskog kazališta.

Često citiran iskaz kako »smo svi izišli iz Gogoljeve Kabanice«, pripisan F. M. Dostojevskomu, postao je dijelom mitologije ruskog realizma. Ruska je moderna revidirala gledišta i prihvaćala Gogolja kao pisca groteskne fantastike, majstora ruskog jezika i stila, ne zanemarujući ga ni kao satiričara.

Pripovjedač, romanopisac, komediograf, državni činovnik u Sankt Peterburgu, Puškinov suradnik u časopisu „Sovremennik”. Stil prvih novela (Nevski prospekt) stavljala je Gogolja u red pisaca »naturalne škole« 1840-ih, iz koje se rodio ruski realizam, pa ga je osobito cijenio Bjelinski, a poslije je i Černiševski pisao o Gogoljevu razdoblju ruske književnosti, videći u njemu ponajprije društvenog kritičara.

Od 1836. do 1848. boravio je pretežno u inozemstvu (Italija, Njemačka, Francuska), a 1842. objavio je prvi dio romana „Mrtve duše“. Približavao se slavjanofilima, a nevjerica u vlastitu darovitost, osjećaj krivnje nakon objave naglašeno društveno-kritičkih tekstova i religiozno-mistična razmišljanja obilježili su njegov kasniji život. Hodočastio je u Jeruzalem, odrekao se prijašnjih tekstova, spalio drugi dio Mrtvih duša, branio pravoslavlje i samodržavlje u knjizi „Odabrana mjesta iz dopisivanja s prijateljima“ (1847. g.), na koje je oštro reagirao kritičar V. G. Bjelinski u Pismu Gogolju. Negodovanje dijela javnosti prisililo ga je da objavi „Autorovu ispovijed“. Od 1848. boravio je stalno u Rusiji (Sankt Peterburg, Odesa, Moskva). U početku je tematski vezan uz ukrajinski zavičaj, a stilski i uz njemačke romantičare (E. Th. Hoffmann). Pisac je ukrajinskih sela, idilična krajolika, seoskih običaja i praznovjerja. Vješto je povezivao zbilju s usmenom predajom i fantastikom, zgode zbiljskoga života prožimao »strašnim pričama«, smiješno sa žalosnim. Njegova je Ukrajina vedra, gdjekad raskalašena, priprosta, sva u šarenilu, pjesmi, plesu i obilatu jelu. Krajolik je također šaren, mjestimice hiperboličan. Takav je tonalitet ponajprije očigledan u zbirci „Večeri na majuru kraj Dikanjke“ (1831. – 1832.) , ali se mijenja već u zbirkama „Arabeske“ i „Mirgorod“ (1835.). U taj opus pripada cijeli povijesni roman Taras Bul’ba, s temom borbe zaporoških Kozaka protiv poljske vlastele i s naglascima na strogim običajima, surovu poimanju časti, ali i vjernosti pravoslavlju i Rusiji. Zasigurno je u svojoj fantastici najtjeskobnija pripovijest Vij, ali je ona ipak oslonjena na zbiljski lik kijevskog sjemeništarca. U novelama Starinska vlastela i Pripovijest o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič odustao je od razvijene fabule, pričajući o bezvrijednom životu sitne vlastele, pa je u njima već očigledna sklonost satiri. U Petrogradskim pripovijestima pretežno je riječ o činovničkoj bijedi, ali i u njima satiru smjenjuje čuvstvo, zbilju fantastika, prevladava groteska (Nos, 1836.; Luđakovi zapisi, Kabanica, 1842.). Niz manjih komedija, Odlikovanje Vladimira trećeg reda, Ženidba, 1835. g., Kockari,1836. g. okrunjen je Revizorom, 1836. g. u kojoj je događajima oko lika lažnoga posjetitelja iz središnjice, Hlestakova, ismijana mjesna vlast. Od kritike se branio time da »nije krivo zrcalo ako je kriva njuška« i »skupljao je na gomilu sve što ne valja“. Radnja se događa u dalekoj provinciji u kojoj vladaju nered i korupcija. U takvoj sredini pojavu kicoškog besposlenjaka i blefera Hlestakova mještani zbog gluposti i straha zamjenjuju za državnog revizora. Konstantni nesporazumi, koji se temelje na pogrešnom razumijevanju stvarnosti, čine da pravog revizora uopće ne upoznamo. Umjesto toga caruje lažna i potkupljiva institucija revizorstva prikazana kao zbilja preplašenih činovnika. Grijesi su tako rodili strah, a strah izmišljenog revizora. Revizor je i dalje slika birokratskoga mentaliteta i njegovih žrtava – korupcija, mito, zloporaba položaja i moći sinonim su ne samo nekadašnjega nego i našega doba.

Drama Revizor bez sumnje se ubraja među najpoznatije i najbolje društvene komedije; bavi se ljudskim naravima i negativnim pojavama, ali je i komedija karaktera i situacije, jer su moralna iskrivljenost, naopake društvene vrijednosti, licemjerje i beskičmenjaštvo vječni. Ismijavanje društvenog stanja i ljudske naravi tema je koja je uzeta iz društvene stvarnosti carske Rusije u prvoj polovini 19. stoljeća. Ideja komedije sadržana je u jednoj izjavi samog Gogolja: “U Revizoru sam na jednu hrpu nakanio skupiti sve ružno u Rusiji što sam tada poznavao, sve nepravde koje se čine na onim mjestima i u onim prilikama u kojima se od čovjeka traži najviše pravednosti i u isti se mah svemu narugati.”

UPOZORENJE ONIMA KOJI BI HTJELI ODIGRATI “REVIZORA” KAKO TREBA (ulomak)

Prije svega, treba paziti na to da se ne upadne u karikaturu. Ništa ne smije biti pretjerano ili trivijalno, čak ni u najmanjim ulogama. Naprotiv, glumac se mora osobito truditi da bude što skromniji, jednostavniji i na neki način plemenitiji, no što je, zapravo, sam lik kojeg predstavlja. Što će manje glumac misliti o tome kako da nasmije i bude smiješan, to će se više otkrivati ono smiješno u danoj mu ulozi. Smiješno se javlja samo od sebe, baš u onoj ozbiljnosti kojom je svaki od likova zaokupljen svojim brigama. Svi se oni bave svojim poslom zabrinuto, užurbano, čak i sa žarom, kao da se radi o najvažnijoj zadaći njihova života. Samo je gledaocu sa strane vidljiva ništavnost njihovih briga. No, oni se sami uopće ne šale i, isto tako, nimalo ne misle o tome hoće li im se netko smijati. Prije nego uhvati male hirove i male, izvanjske karakteristike zadane uloge, pametan se glumac treba potruditi i shvatiti njezin općeljudski aspekt. Treba prosuditi što je cilj te uloge; kod svakog lika treba prosuditi koja mu je glavna i dominantna preokupacija, ona na koju rasipa svoj život, i koja je stalna tema njegovih misli, vječni čavao što mu sjedi u glavi. Shvativši tu osnovnu preokupaciju, glumac je mora jednakom snagom osjetiti i sam, kako bi misli i namjere koje je preuzeo od lica koje igra, i učinio ih svojima, zadržao tokom cijele izvedbe. O pojedinim scenama i detaljima ne treba se mnogo brinuti. One će proizaći same od sebe sretno i spretno, samo ako ni na trenutak ne izbaci iz glave onaj čavao što je zasjeo u glavu njegova junaka. Sve one pojedinosti i razni mali alati – kojima se uspješno koristi čak i onaj glumac koji zna kako se narugati, i uhvatiti hod i držanje, ali ne i stvoriti ulogu u cjelini – nisu više od boja koje treba staviti tek onda kad je slika već vjerno napravljena i završena. One su haljina i tijelo uloge, a ne njezina duša. Dakle, najprije se treba uhvatiti upravo duše uloge, a ne njezine haljine. …

(N. V. Gogolj, 1836.g. – Prilozi “Revizoru” prijevod: Dubravka Ostojić)

Ulomak iz pisma N. V. Gogolja netom nakon premijere “Revizora”

Što je zapravo, kad promislimo, Hlestakov? Mladi čovjek, činovnik i, kako kažu, plitak, no utjelovljuje u sebi mnoge osobine koje imaju i ljudi koje svijet ne naziva plitkima. Dati te osobine ljudima koji nisu lišeni, između ostalog, ni vrlina, bio bi grijeh pisca, jer bi ih time izložio općem smijehu. Bolje je da svatko u toj ulozi pronađe djelić sebe, i istodobno se osvrne oko sebe bez bojazni i straha da će netko uprijeti u njega prstom i prozvati ga imenom. Ukratko, taj lik trebao bi sadržavati mnogo toga razbacanoga po ruskim karakterima, koje se ovdje slučajno sjedinilo u jednom liku, kao što vrlo često biva i u životu. Svatko je barem u nekom trenutku, ako ne i u nekoliko trenutaka, bio ili jest Hlestakov, no, prirodno, to samo ne želi priznati; radije će se tome narugati, ali, naravno, samo u koži drugoga, a ne i u vlastitoj. I lukavi gardijski časnik ponekad postane Hlestakov, i državnik ponekad postane Hlestakov, i naš brat, grešni pisac, postane povremeno Hlestakov. Ukratko, rijetko tko ne bude Hlestakov barem jednom u životu – radi se samo o tome da njegov trag lukavo mijenja smjer, pa izgleda kao da i nije njegov.

(N. V. Gogolj, 1836.g. – Pismo /A. S. Puškinu /* netom nakon praizvedbe “Revizora” – prijevod: Dubravka Ostojić)

*(nap.prev.) – pismo je bilo upućeno A.S. Puškinu no nikad nije poslano

 

Riječ redatelja

Režirao sam mnoge ruske dramatičare i kod svakog me privlači nešto drugo. Čehov nam je savršeno u prvi plan znao podvaliti banalnost i ispraznost naših života i time zamaskirati bogat unutarnji život i tragične sudbine svojih junaka. Čehov i Gogolj, da su živi, vjerojatno bi pisali kao Koljada danas. Nikolaj Koljada beskompromisno raščlanjuje tranzicijsko društvo i čehovljanski je zabrinut za pojedinca, njegovu sudbinu i dušu. Gogolj kojim se trenutno bavimo svakako je jedna od najoriginalnijih pojava u ukrajinskoj i ruskoj književnosti. U sebi kao da je nosio cjelokupnu slavensku tradiciju na kojoj je izgradio svoj osobni književni stil. Njegovom pojavom na literarnoj sceni u Rusiji prestaje razdoblje imitiranja zapadne književnosti, a započinje pravac koji će kritičari poslije nazvati ruskim realizmom, iako se Gogolj nikada nije u potpunosti uklapao ni u jednu od poznatih književnih šablona. Njegov je stil utoliko osobniji što na njega gotovo nitko nije utjecao, a on je ostavio traga na cijelu seriju vrhunskih pisaca, pa i na moderno shvaćanje teatra. Uostalom, “svi smo mi izašli iz Gogoljeve kabanice”. Svima navedenim autorima zajedničko je to što često u prvi plan izvlače male, obične, odbačene i nevažne likove, ali ono zbog čega se s njima najviše volim družiti jest inteligentan humor kojim brane svoje likove od grube stvarnosti njihova i našeg svijeta. Nikolaj Černiševski je rekao da je Gogolj „u nama probudio svijest o nama samima“. Mislim da je to važno za razumijevanje i prepoznavanje Gogolja i onda i sada. Kad se u kazalištu bavim Gogoljem, trudim se pronaći razloge zbog kojih je taj pisac već gotovo dvije stotine godina publici jednako zanimljiv. Očito je da njegovi tekstovi imaju nešto što nas i danas privlači. Komične situacije jednako su smiješne (možda i smješnije) kao i u 19. stoljeću, likovi su prepoznatljivi u svim vremenima, a problemi koji se obrađuju ostaju isti. Gogoljeva sklonost prema preuveličavanju i fantaziji i osjećanje svijeta u kojem ništa nije na svom mjestu govori nam o piscu koji je naš suvremenik.

U povijesti ruske drame Revizor je, između ostaloga, važan po tome što prvi put ulogu glavnoga lika preuzima „fantazmagorična osoba“ – „lažljiva utjelovljena podvala“, kako je sam Gogolj okarakterizirao Hlestakova. Zanimljivo je pritom da Hlestakov ne odabire sam ulogu lažnoga revizora, tj. varalice. Hlestakov je sam po sebi isprazan čovjek. On nikada u životu nije napravio nešto što bi moglo privući bilo čiju pažnju. No snaga sveopćeg straha napravila je iz njega dojmljivo komično lice. Strah, koji je svima zamaglio oči, dao mu je prostora za komičnu ulogu. Dotad prikraćen i onemogućen u svemu, osjetio je priliku i odjednom se promijenio iznenadivši i samoga sebe. Kod njega je sve – iznenađenje i neočekivanost. On leprša kroz komad ne hajući za tim da potpuno shvati komešanje koje je izazvao kao što pohlepno grabi povlastice koje mu sreća nudi. Što se tiče gradonačelnika i upravitelja gradskih institucija, „svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna“. Reviziju često spominjemo i svakodnevno slušamo o njoj, no ne veselimo joj se. Vjerojatno zato jer bi nas njezin rezultat natjerao da se suočimo sami sa sobom. A i pitanje je koliko bi nam se svidio izvještaj te interne revizije. Potvrdilo bi se da je Gogolj u pravu kad kaže: „Kome se smijete? Sebi se smijete!“

Poznato je da Gogolj nije bio zadovoljan praizvedbom svog „Revizora“ i vrlo je oštro kritizirao grozne perike, klaunovsku odjeću i grubo karikiranje u koje su glumci zapali. Gogolj od slabosti svojih suvremenika nije želio praviti veselu bulevarsku igru, nego je htio “staviti na hrpu sve zlo u Rusiji i svemu se narugati”, kako je sam govorio. Stoga je i napisao „Upozorenje onima koji bi htjeli odigrati Revizora kako treba“. Kao i svakom drugom dobrom komadu i Revizoru se može pristupiti na razne načine. Mi smo pokušali zadržati živahnost vodvilja, a da, s druge strane, to ostane ozbiljan komad. Nadam se da smo na taj način uspjeli uloviti potpuni relativizam Gogoljeva i našeg svijeta.

Redateljski pristup Gogolju? Nema tu pravila. Svaka je predstava nova i svaki je put drugačije. Nekad predstava nastane iz jedne rečenice, nekad iz neke slike ili odsviranog tona. Razni su putovi da se iz sveopćeg kaosa pokuša organizirati smisao i da se imaginarni unutrašnji svijet pretvori u vanjski, opipljiv i živ. Ne volim se uvijek isto (redateljski) potpisati i mislim da, na neki način, redatelj svakom predstavom mijenja identitet.

„Revizor“ se svakako ubraja u velike komade koji za svako kazalište predstavljaju izazov u umjetničkom, tehničkom i produkcijskom smislu. Mislim da je stavljanje „Revizora“ na repertoar Komedije odličan potez, najviše zbog izuzetno vrijednog i talentiranog glumačkog ansambla koji može igrati najzahtjevnija djela svjetske i domaće književnosti.