Opereta
Grof Eisenstein bi večer želio provesti na gala plesu, ali mora se javiti u zatvor. Na ples bi i njegova sobarica, ali gazdarica ne želi ostati sama kod kuće. Kad Eisenstein odluči da će u zatvor tek nakon plesa, a k tome umjesto njega sprovedu gazdaričinog obožavatelja, to je tek početak događaja kojima će se za svoju slatku osvetu okoristiti prošle godine prevareni Šišmiš! Na kraju, kad sve opet bude na svome mjestu, svi će jednoglasno zaključiti da je za sve kriv – šampanjac.
“Šišmiša” su hvalili Liszt, Wagner, Brahms i Mahler, dirigenti Toscanini, Karajan i Bernstein. Gustav Mahler inzistirao je na ocjeni da je riječ o “najboljoj komičnoj operi”. Po bogatstvu svoje melodike, raznovrsnosti orkestralnog zvuka (prisjetimo se tek nezaboravne uvertire!), dočaravanju različitih atmosfera, karakterizaciji likova, lepršavosti i istinskoj scenskoj radosti, ona to odista i jest.
Johann Strauss ml. (1825-1899) postao je općepriznati kralj valcera unatoč očevu protivljenju da se bavi glazbom. Tu plesnu formu razvio je do savršenstva. Dao mu je nov polet i svježinu, dinamičnost, novu i orginalnu melodiku koja se proširila i izjednačila s omiljenošću narodnih napjeva.
Strauss je prvi odlazio na velike koncertne turneje izvan Beča. Deset godina vodio je ljetne koncerte u Petrogradu. Sa svojim orkestrom obišao je sve europske metropole, a 1872. dirigirao je u New Yorku i Bostonu uz basnoslovan honorar od sto tisuća dolara. U tom je smislu prototip i pandan današnjim globalnim glazbenim zvijezdama. Poslije 1870. posvetio se opereti, a kao uzor poslužila su mu Offenbachova djela. Njegovom zaslugom valcer je postao sastavni i neizbježni dio operete, najprije bečke, a zatim i drugih vrsta, dajući im posebno obilježje i šarm.
Sa Straussom je bečka opereta dosegnula vrhunac i doživjela zlatno doba. Šišmiš je neiscrpno djelo čiji naslov definira i simbolizira čitav operetni žanr, pružajući ujedno njegove najbolje trenutke. Svekolikim ugođajem, glazbenim stilom, karakterom radnje i likova, opereta savršeno odgovara bečkom duhu i ukusu. Postala je zlatni standard kojim se mjere druga djela. Brižljivo je zanatski dotjerana. Briljantan libreto podastire zaplet i komične situacije, glazba nudi obilje užitka, od vatrometne uvertire, preko atraktivnih solističkih arija i višepjeva do zanosnog finala drugog čina (Brate moj, sestrice i brate moj) koji je obilježio epohu. U kazalištu gledatelj ne može mirno pratiti to djelo. Počet će se nesvjesno ljuljati u ritmu glazbe, valcera i drugih plesova.
3594
3748
3819
3889
3903
3905
3937
3983
4011
4090
4304
4323
4345
4347
Johann iz obitelji Strauss
Oca je Richard Wagner nazivao demonom bečkog glazbenog duha i čarobnim vođom orkestra. Sina je nazivao najmuzikalnijom glavom 19. stoljeća. Njegove valcere kao i čarobne drame Ferdinanda Raimunda smatrao je najizvornijim i najljupkijim pojavama na području javne umjetnosti u Beču.
Sin je za oca u predgovoru izdanja očevih sabranih djela četrdesetak godina poslije njegove smrti rekao da je «njegova umjetnost raspršila mnoge brige, izgladila mnoge bore, uzdigla hrabrost, vratila životnu radost, utješila, razveseljevala, usrećivala – i zato će mu čovječanstvo sačuvati uspomenu.» Time je zapravo, nehotice, opisao samoga sebe jer, što može biti veće nego li pružanje radosti svijetu?
Zahvaljujući valceru, Beč je poslije 1840. godine postao svjetskim središtem najelegantnije plesne glazbe, kao što su oko 1800. djela Mozarta i Haydna širom Europe pronijela slavu bečke simfonijske glazbe. Valcer se razvio iz seoskog plesa Ländlera koji potječe iz alpskih krajeva. Josef Lanner i Johann Strauss otac ubrzali su tempo polaganog Ländlera što se plesao u kolu s naglašenim stankama pri kojima bi plesači zastali. Valcer je ispunio te praznine vrtložnim pokretima. Podjedanako obljubljen na carskom dvoru, među aristokracijom, građanstvom i najširim pukom u najskromnijoj plesnoj dvorani, valcer je bio sve prije nego li nemoralan ples kakvim su ga isprva smatrali jer su se partneri, kako bi tijekom okretanja održali ravnotežu, morali zabaciti unatrag i odmaknuti jedno od drugoga. Bilo je ipak nečeg opojnog u tom neprestanom brzom okretanju, koji put u naručju neznanca/neznanke. Vrijeme kao da bi u plesu stalo, simbolizirajući životni polet zaustavljen u vremenu.
Johann Baptist Strauss st. (1804-1849) i njegova žena Anna Marie koju će kasnije napustiti, imali su trojicu sinova. Johann ml. rođen je 25. listopada 1825. i istoga dana kršten u crkvi u kojoj je svojedobno kršten Franz Schubert. Josef odnosno Pepi rođen je 1827., a najmlađi Eduard odnosno Edi 1835. Svi su skladali plesnu glazbu, ali je Bog s talentom bio najizdašniji prema Johannu odnosno Schaniju. Svi će ga prijatelji kasnije zvati Jean. On već u sedmoj godini improvizira na glasoviru i sklada prvi valcer.
Otac je branio sinovima da se bave glazbom. Schani ne posustaje, uči potajno. Zato će se neminovno sukobiti s ocem. Postat će suparnici na glazbenom polju i u bečkom glazbenom životu. Unatoč svim životnim teškoćama, duha i optimizma nije im nedostajalo pa su ga neštedimice tkali u svoje skladbe.
Johann Strauss otac postao je otac valcera jer je tom plesu dao konačni, klasični oblik. Njegovo su valceri harmonijski jednostavni. Melodika im se oslanja na bečku pučku glazbu i odlikuje profinjenim smislom za ritam.
Jean je postao kraljem valcera unatoč očevu protivljenju da mu sinovi postanu profesionalni glazbenici. Valcer je razvio do savršenstva. Dao mu je nov polet i svježinu, dinamičnost, novu i orginalnu melodiku koja se proširila i izjednačila s omiljenošću narodnih napjeva. Stvorio je razvijeni tip valcera s duljim uvodom, često drugačijega ritma i melodijskog materijala, na koji se nadovezuje valcer s efektnom i razrađenom kodom.
Pepi je u svoje skladbe unosio melankolična raspoloženja, tako strana njegovu starijem bratu, dok je Edi pao u najveću sjenu oca i braće.
Obitelj Strauss pratila je u svojim skladbama život, upijala utjecaje i sve tumačila na vlastiti bezbrižan način, u suton 19. stoljeća koji je poprimao sve ozbiljnije tonove. Polkama, valcerima, galopima i koračnicama častili su careve i vojskovođe, kvadriljama (četvorkama) iskazivali štovanje kolegama, obrađujući njihove orginalne melodije, tumačili pojave i tehnička dostignuća, ocrtavali dokolicu, približavali egzotiku, veličali prirodu, slavili ljubav. Sva četvorica zajedno skladala su oko tisuću petsto plesnih skladbi, među kojima će svatko naći nešto za vlastitu dušu.
Johann Strauss ml. usavršio je orkestralni oblik valcera, uzdižući jednostavan model na razinu dekorativnog remek-djela. Obuzet naizmjence napadajima depresije i kreativnog žara, razmetao se svojim ekscentričnostima. Najviše od svega užasavala ga je pomisao da bi mogao zaboraviti i izgubiti melodiju ako je odmah ne zapiše. Jednom je notirao melodiju na plahtu u hotelu, ali se ona nepovratno izgubila u praonici. Prvi je odlazio na velike turneje izvan Beča. Deset godina vodio je ljetne koncerte u Petrogradu. Sa svojim orkestrom obišao je sve europske metropole, a 1872. dirigirao je u New Yorku i Bostonu uz basnoslovan honorar od sto tisuća dolara. U tom je smislu prototip i pandan današnjim globalnim glazbenim zvijezdama. Poslije 1870. posvetio se opereti, a kao uzor poslužila su mu Offenbachova djela. Njegovom zaslugom valcer je postao sastavni i neizbježni dio operete, najprije bečke, a zatim i drugih vrsta, dajući im posebno obilježje i šarm.
U znaku valcera
Nitko nije skladao valcere poput Johanna Straussa ml. i nitko nije skladao operete u znaku valcera poput njega iako su mnogi to pokušavali. Nema sumnje da je sa Straussom bečka opereta dosegnula vrhunac i doživjela zlatno doba. Šišmiš je neiscrpno djelo čiji naslov definira i simbolizira čitav žanr, pružajući ujedno njegove najbolje trenutke.
Četiri Straussove operete od ukupno šesnaest što ih je napisao, uz daljnjih petnaest koje su nastale prema njegovim motivima, zadržale su se do danas na repertoaru. Barun Ciganin glazbeni je spomenik Austro-Ugarskom carstvu, Noć u Veneciji zlatna je palača neodoljivih melodija, a postumni pasticcio Bečka krv popularno prisjećanje i zazivanje slavnih dana. Ta djela na čelu sa Šišmišom višestruko premašuju samo po jedno do dva djela drugih autora istog razdoblja kojima je uspjelo zadržati se na repertoaru, primjerice Karlu Millöckeru sa Đakom prosjakom i Gasparoneom, Carlu Zelleru s Ptičarom ili rođenom Splićaninu Franzu von Suppéu s Boccacciom i Lijepom Galatejom.
Šišmiš je najavio novi žanr koji je odgovarao senzibilitetu tadašnjeg Beča što ga je karakterizirala nova središnja gradska ulica Ringstrasse.
Libreto je portretirao aristokrate, poslovne ljude i poslugu u bezbrižnoj atmosferi koja je trebala prikriti razočaranja liberalne ere. Pomirujući klasne razlike, opereta je satirički pokazala aristokraciju i njen dobroćudni šlamperaj. Prožeta je narcisodinom ljubavlju prema Beču, primjenjujući dijalekt i mađarski naglasak kako bi prikazala obilje društvenih tipova.
Premda je isprva slabo primljen, Šišmiš je ubrzo stekao popularnost, jer se pojavio poslije katastrofalne 1873. godine u kojoj je euforiju Svjetske izložbe naglo zamijenio očaj izazvan burzovnim slomom i epidemijom kolere. Slom burze izazvao je slom industrije zabave: posjećenost maskiranih plesova naglo je opala za šezdeset posto. U prosincu 1872. prosječna potrošnja šampanjca u uglednom gradskom restoranu iznosila je 40 boca po večeri, a godinu dana poslije samo dvije. Oni koji si više nisu mogli priuštiti odlaske na balove, mogli su barem u kazalištu gledati bal kod princa Orlofskog. A u kazalištu gledatelj ne može mirno pratiti ovu operetu. Počet će se nesvjesno ljuljati u ritmu glazbe, valcera i drugih plesova.
Strauss je skladao u svojoj kući u Heitzingu. Svekolikim ugođajem, glazbenim stilom, karakterom radnje i likova, opereta savršeno odgovara bečkom duhu i ukusu. Postala je zlatni standard kojim se mjere druga djela. Brižljivo je zanatski dotjerana. Briljantan libreto podastire zaplet i komične situacije, glazba nudi obilje užitka, od vatrometne uvertire, preko atraktivnih solističkih arija i višepjeva do zanosnog finala drugog čina (Brüderlein und Schwesterlein/Brate moj, sestrice i brate moj) u ritmu valcera, koji je obilježio epohu.
Nijedna bečka opereta nastala kasnije koja drži do sebe nije mogla zanemariti činjenicu da valcer, onaj pravi valcer bečke krvi što sadrži potrebnu dramatičnost koja nedostaje drugim Straussovim operetama, teče njenim venama i daje joj životnost. Zato ne čudi što se općenito smatra kako se ta najtipičnija bečka opereta odigrava u Beču. Međutim, plakat praizvedbe u Theatru an der Wien na Uskrs 5. travnja 1874. navodi da se “radnja odigrava u toplicama u blizini velikoga grada”, koja se sintagma najvjerojatnije odnosi na Bad Ischl.
Unatoč kvalitetama, Šišmiš nije bio imun na prerade i razna “poboljšanja” koja su pokazala kako je najbolji u izvornom obliku. Tek se uvriježilo da se izvorni španjolski, škotski, ruski i mađarski ples u drugom činu zamjenjuju s drugim, popularnijim Straussovim valcerima.
Libreto Šišmiša velikim se dijelom temelji na francuskom vodvilju Le Réveillon poznatih Offenbachovih libretista Meilhaca i Halévyja. Na vodvilj je utjecala farsa Zatvor Rodericha Benedixa praizvedena tridesetak godina ranije u Berlinu. Teško prevediv pojam réveillon odnosi se na svečanu ponoćnu večeru sa zabavom, ili na večeru na Badnjak ili Staru godinu.
Francuski vodvilj prošao je kroz brojne bečke ruke dok nije dobio konačni operetni oblik. Strauss je tražio libreto za novu, svoju treću operetu kada se Le Réveillon pojavio. Nešto prije toga vidio je Offenbachov Pariški život u Carltheatru. U međuvremenu su se odvijali prijevodi, prilagodbe i dorade Le Réveillon u ne-glazbenu komediju u raznim kancelarijama bečkih kazališnih ravnateljstava, među kojima je jedan od sudionika bio i Carl Haffner. Izdavač Gustav Lewy došao je na zamisao kako je to prikladan sadržaj za Straussa. Konačno je Richard Géene dobio ponudu da napiše libreto uz ugovorenu naknadu od sto guldena po činu. Od takvog tipskog načina ugovaranja vjerojatno potječe činjenica što su bečke operete uglavnom u tri čina. Géene je pravi autor libreta. Velikodušno je dopustio da uz njegovo stoji i Haffnerovo ime kojega, navodno, nikada nije upoznao, a koji je likovima smislio imena. Rentijer Gaillardin postao je Eisenstein, njegova supruga Fanny postala je Rosalinda, sobarica Pernette Adela, princ Yermontoff pretvoren je u princa Orlofskog. Samo je Alfred zadržao isto ime, ali je od razbarušenog violinista pretvoren u opernog tenora.
Dogodilo se nešto slično onome što će se stotinjak godina kasnije
zbiti s mjuziklom Jadnici (Les Misérables) tekstopisca Alaina Boubilla i skladatelja Claudea-Michela Schönberga. Od njihova izvornog francuskog mjuzikla, uglazbljenog romana Victora Hugoa, nastao je pet godina kasnije, uz zamašnu preradu čak petorice engleskih kazališnih znalaca (Camerona Mackintosha, Trevora Nunna, Johna Cairda, Herberta Kretzmera i Jamesa Fentona), anglosaksonski mjuzikl per exellence i svjetski hit.
Davor Schopf
Redatelj Damir Lončar o Šišmišu
Svevremeni Šišmiš
• Široka publika Šišmiša najčešće poznaje i doživljava kroz raskošne produkcije sa stilskim kostimima i scenografijom. Ta oprema je stilska s današnjega gledišta. Međutim, u vrijeme nastanka, Šišmiš se igrao u istim tim kostimima jer je bio suvremeni kazališni komad. Znači li to da je Šišmiš uvijek suvremen?
– Za mene je Šišmiš najbolja opereta, lijepa, zahtjevna, pametna. Lišena je onoga što je glavni problem u većini opereta, a to je tanak zaplet. Glazba je predivna. Ljudi je poznaju, čak i oni koji niti ne znaju da su neki glazbeni brojevi, refreni i motivi što su ih čuli, iz Šišmiša. Libreto i dramske situacije su dobri, zaplet je zanimljiv, likovi imaju profilirane karaktere. Radi se, bez sumnje, o kvalitetnom materijalu. Jasno je da je Šišmiš bio suvremen kada se pojavio, a suvremen je i danas, bolje rečeno, svevremen je. Zato sam se odlučio načiniti Šišmiša u kojem nema frakova ni krinolina. U predstavi imamo kostime koji su odjeća današnjice. Držim to opravdanim jer se sve situacije iz Šišmiša mogu dogoditi u bilo koje vrijeme.
• Nije li suvremenost, više od tog vanjskog izgleda predstave, implicirana u prikazu nekih likova, primjerice princa Orlofskog?
– Orlofsky jest princ još iz onog doba ruske aristokracije koja se silom prilika razbježala iz Rusije poslije Oktobarske revolucije. Nama je poznata današnja ruska novčana oligarhija. Glavni su likovi ljudi koji nemaju apsolutno nikakvih elementarnih egzistencijalnih problema. Imaju mnogo novaca, a ne moraju brinuti kako će ih zaraditi. Najviše ima, dakako, Orlofsky koji može sve kupiti.
• Svi su takvi, osim Adele i Ide koje se moraju pobrinuti za sebe?
– Da, međutim, one se isto tako baš ne žele zaposliti u nekom poduzeću. Radije gledaju kako bi se što bolje udale i probile bez mnogo napora što je raširena pojava u današnjem hrvatskom društvu. Sponzora se uvijek nađe.
• Uobičajni, klasični Orlofsky je dobroćudan u svojoj dekadenciji. Sve propada, pa propada i on kroz razuzdane zabave. No, nije li današnji Orlofsky potencijalno vrlo opasan?
– Itekako jer on može što god želi. Međutim, ne možemo iskočiti iz žanra. Ovo je ipak opereta. Postavljamo tako da on nije bezazlen tip, ali ne idemo za tim da je krminalac. On se jako lijepo snašao u životu i može si priuštiti da ga drugi ljudi zabavljaju. Ima tu slobodu koju drugi ljudi nemaju.
Uvijek ima novih bogataša, i u Straussovo doba i danas. Satirična nota kojom Strauss ismijava ondašnje mondeno društvo jednako je oštra i danas. Zato je Orlofskog skladao kao ulogu u hlačama, da ga pjevaju žene. Želio je time stvoriti eksces. U današnjem svijetu travestije, brisanja strogih moralnih okvira i sve veće slobode, za koju nisam siguran koliko je dobra i koliko je uopće sloboda, to više ništa ne znači. Mislim da danas više nije zanimljivo da žena igra muškarca jer su sve granice pobrisane. I nije to uopće neka moja velika mudrost.
• Sami ste se okušali kao uspješan tumač nekih operetnih uloga (Orlofsky u Šišmišu, Boni u Kneginji čardaša, Wurzbacher u Barunu Trenku, Šjor Bepo u Maloj Floramye). Kako danas treba igrati operetu?
– Treba je igrati dobro. Tumačio sam Orlofskog s 22 godine kada sam bio na trećoj godini Akademije. Bilo je to 1982. u Osijeku u režiji mog profesora dramaturgije Vladana Švacova koji je za tu prigodu nanovo preveo Šišmiša. Ističem da sam u prvome redu glumac, a u drugom redatelj. Pošto dobro poznajem materijal Šišmiša, ohrabrio sam se i prihvatio režije. U protivnome ne bih se u to upuštao. Baš zato što sam glumac i što sam se bavio pedagoškim radom na Akademiji, vjerujem da mogu pomoći pjevačima da glume i igraju na moderniji način, da napravimo Šišmiša koji će biti bliži današnjem gledatelju. Treba postići pravu mjeru uvjerljivosti u glumi i u odnosima među likovima, tako da oni prijeđu rampu, budu duhoviti, a ne pretjerani.
• U predstavi dobrim dijelom nastupa ekipa solista iz prethodnog Komedijinog Šišmiša iz 1996. Na prvim pokusima ansambl je zbunjivalo i zabavljalo to, što pored dramaturškog prerušavanja likova u drugom činu, sada neki pjevači pjevaju druge uloge: Sandra Bagarić bila je Rosalinda, a sada je Adela. Miljenko Đuran bio je Orlofsky, sada je Eisenstein. Larisa Marak umjesto Adele igra Idu. Više se nije znalo tko je tko. Kako su se oni snašli u novoj koncepciji?
– Mi smo mala zemlja i nema mnogo mogućnosti izbora. Opereta je zahtjevan žanr. Treba znati pjevati, plesati i glumiti. Krug ljudi koji to mogu nije prevelik. Dirigent Veseljko Barešić i ja dogovorili smo se za podjelu koja mi se u ovome trenutku čini vrlo dobra za Šišmiša.
razgovarao: D. Sch.
Sadržaj
1. čin
U kući Gabriela von Eisensteina. Svi su pomalo nervozni.
Sobarica Adela upravo je primila pismo kojim je sestra Ida poziva na gala ples u palaču Orlofsky. No od toga, čini se, neće biti ništa jer joj milostiva Rosalinda ne daje izlaz. Rosalindin suprug Gabriel treba tu večer započeti s izdržavanjem zatvorske kazne od nekoliko dana, a ona ne želi ostati sama kod kuće.
U međuvremenu je posjećuje nekadašnji obožavatelj Alfred i ona ga, kako bi ga se što prije riješila, poziva da je posjeti kasnije još iste večeri. U kuću svraća odvjetnik dr. Blind kojega okrivljuju za Eisensteinovu zatvorsku kaznu. No, Eisenstein ima druge planove. Upravo je od prijatelja dr. Benjamina Falkea doznao za ples kod princa Orlofskog te u tren oka, na prijateljev nagovor, odluči otići na ples, a tek poslije u zatvor.
Rosalindi je suprugovo ponašanje sumnjivo jer on odjeva najbolje odijelo, objašnjavajući joj kako u zatvor treba poći uzdignute glave. Falke i nju poziva kod Orlofskog. U trenu ona mijenja odluku: daje Adeli slobodno, radujući se i sama izlasku na ples. Eisenstein nakon komičnog pozdravljanja odlazi, Adela također uz obrazloženje da joj je teta smrtno bolesna.
Vraća se Alfred koji se ponaša kao da je u svojoj kući. Uto stiže i upravitelj zatvora Frank koji želi osobno sprovesti svog novog uhićenika. Zatiče Alfreda, a ovaj se, ne htijući kompromitirati Rosalindu, dade uhapsiti kao Eisenstein.
2. čin
Na plesu u palači Orlofsky. Falke vodi igru.
Cijelu je zavrzlamu ispričao ruskom plemiću Orlofskom koji se na smrt dosađuje. Orlofskom se intriga sviđa i pristaje u njoj sudjelovati.
Prva stiže Adela u toaleti svoje gospodarice i izigrava glumicu Olgu. Sreće svoju sestru Idu. Stiže i Eisenstein kojeg predstavljaju kao markiza Renarda. On prepoznaje Adelu, ali ona se ne da smesti te ga javno ismije. Među gostima je i upravitelj zatvora Frank kojega, pak, predstavljaju kao viteza Chagrina.
Napokon stiže i Rosalinda, prerušena kao tajanstvena mađarska grofica Hegymeszevasarkellet. Svi joj udvaraju, najuporniji je Eisenstein. Rosalinda mu u jednom trenutku udvaranja otme džepni sat koji će joj kasnije poslužiti kao corpus delicti njegove nevjere.
Eisenstein se ruga Falkeu i pripovijeda društvu kako ga je prošle godine nakon krabuljnog plesa ostavio pijanog u gradu, i to u kostimu šišmiša. Kad se probudio, morao je takav usred bijela dana, na veselje sugrađana proći kroz cijeli grad. Falke se veseli osveti. Dvojica “Francuza”, Eisenstein i Frank, u međuvremenu postaju pobratimi, kao i cijelo veselo društvo. Negdje pred jutro oni obojica napuštaju palaču i žure se, naravno, na isto mjesto – u zatvor.
3. čin
U gradskom zatvoru. Vječito pijani stražar Frosch ureduje.
Najprije stiže upravitelj Frank, a odmah za njim Ida i Adela koja traži tobožnjeg chevaliera Chagrina nadajući se da će joj pomoći u kazališnoj karijeri.
Dolazi i Rosalinda koja se požurila izbaviti Alfreda. U tome je osujećuje pristigli Eisenstein koji shvaća o čemu se radi, pa se preoblači u vlastitog odvjetnika Blinda. Traži od Rosalinde i Alfreda da mu sve potanko ispričaju. No, ubrzo se, ne izdržavši napad ljubomore, otkriva. Eisenstein optužuje suprugu za preljub, ali brzo je prisiljen ušutjeti kad mu ona pokaže corpus delicti – džepni sat s kojim se udvarao mađarskoj grofici.
Zatim stižu Falke, Orlofsky i cijelo društvo. Zaplet i osveta šišmiša se razjašnjavaju, a za sve je kriv – šampanjac!
glazba: Johann Strauss ml.
libreto: C. Haffner, R. Genee
prijevod: Vladan Švacov
redatelj: Damir Lončar
dirigent: Veseljko Barešićscenograf i oblikovatelj svjetla: Ivo Knezović
kostimografkinja: Doris Kristić
koreograf: Dinko Bogdanić
zborovođa: Dario Štulić
korepetitorica: Danijela Petrićpomoćnik redatelja: Marko Juraga
pomoćnik dirigenta: Krešimir Batinić
pomoćnik koreografa: Mladen Mordej VučkovićULOGE:
Hrid Matić / Voljen Grbac (Gabriel pl. Eisenstein), Zorica Antonić / Sandra Bagarić / Adela Golac – Rilović (Rosalinda), Đani Stipaničev / Davor Radić (Dr. Falke), Marijan Jurišić (Frank), Tvrtko Stipić / Milivoj Juras (Alfredo), Sandra Bagarić / Andreja Kovačić (Adela), Ervin Baučić (Orlofsky), Adalbert Turner (Blind), Larisa Marak / Vlatka Burić (Ida), Vid Balog / Dražen Čuček (Frosch), Vladimir Tintor (komornik)
Premijere: 28. i 29. 12. 2007.
Predstava je primjerena za sve uzraste.
Trajanje: 2 i pol sata
Cijena ulaznica za premijerne izvedbe: 100, 150 i 200 kn.
Cijena za silvestarsku izvedbu: 200, 250 i 300 kn.
Cijena ulaznica u redovitoj prodaji: 80, 100 i 120 kn
Leo Mujić, koreograf autor je zanimljivog suvremenog stila u kojemu spretno kombinira moderan i klasičan baletni izraz,čime je postao autorski zanimljiv za mnoga svjetska baletna kazališta. Koreografirao je baletne predstave za: Berlinski državni balet; Slovensko narodno gledališče u Ljubljani i Mariboru; Akademiju za glazbu i ples u Zürichu; solo za Tamása Nagyja u Nizozemskom nacionalnom baletu u Amsterdamu; solo za Aurelie Dupont u pariškoj nacionalnoj Operi; balet Promijeni me za plesni festival Jacob’s Pillow u Massachusettsu; solo za Davida Hollberga – prvaka newyorškog ABT-a; duet za Drew Jocoby i Rubinalda Pronka; dva cjelovečernja baleta u Augsburgu Traumgekrönt inspiriran poezijom Rainera Marije Rilkea i Orpheus-Saitenschlag; te solo za Friedemanna Vogela u Stuttgarter ballettu. U tokijskom Theatre No napravio je nezavisni baletni projekt s prvacima New National Theater, a za Tokio City Ballet koreografirao je balet Smrt i djevica. U Mađarskome narodnom kazalištu u Pečuhu balet Change back; u Nacionalnom baletu u Györu balet Glass house; u beogradskom Narodnom pozorištu balet u operi Moć sudbine; u novosadskom SNP-u balet Carmina burana Carla Orffa. U riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izveden autorski projekt nastao u suradnji s koreografkinjom Mašom Kolar Pour homme et famme. S Valentinom Turcu na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio je autorski projekt Opasne veze u koprodukciji s mariborskim SNG-om i Festivalom Ljubljana. Suradnja s Valentinom Turcu rezultirala je i baletima Carmen (Balet HNK Split), Romeo i Julija (u Latvijskom nacionalnom baletu i u Francuskoj u teatru Metz Metropole).
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom.
Rođen u Zagrebu 15. 1. 1998. godine. Nakon završene osnovne glazbene škole nastavlja učiti klavir u Groove Sound & Music glazbenoj školi u Zagrebu. 2017. godine završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, smjer Fotografski dizajner. Nastupao je i osvojio nagradu kao jedan od predstavnika hrvatskih blues snaga u Memphisu na International Blues festivalu, a 2018. godine sudjelovao je u finalu RTL-ovog showa “Zvijezde”. Klavijaturist je grupe “Kojoti”, a osnovao je i vlastiti bend “Magnar” s kojim je izbacio singl 2019. godine.
Igor Drvenkar, pjevač i producent, rođen je u Koprivnici 22. 5. 1991. godine. Od 2009. godine živi u Zagrebu gdje se glazbeno educira i aktivno nastupa. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja počeo se profesionalno baviti glazbom i autorskim radom, te sudjelovanjem na festivalima. 2012. godine vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića, a 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. Iste je godine na festivalu „Pjesme Podravine i Podravlja“ nagrađen kao najbolji kantautor te potpisao suradnju s glazbenom kućom Kviskoton i izbacio svoj prvi solistički album. Ujedno se i po prvi puta pojavljuje u kazalištu, u ulozi Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića. 2014. godine na dječjem festivalu „Kukuriček“ nagrađen je za najbolji aranžman, a narednih se godina počinje aktivnije baviti samim skladanjem i produkcijom. 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“ u režiji Roberta Boškovića. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. 2017. godine nastupao je na izložbi „Tesla – Mind from the Future“ u koncertnoj izvedbi rock opere „Tesla“ autora Andreja Kljakovića i Lina G. Roche. Nastupao je u 3. sezoni HRT-ove glazbene emisije „A strana“. Glavni je vokal grupe GEA s kojom aktivno izbacuje autorske singlove u izdanju Croatia Recordsa, te nastupa diljem Hrvatske.
Siniša Štork rodio se 21. svibnja 1966. u Derventi. Solo pjevanje je upisao 1987. na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje je diplomirao 1991. u klasi prof. Blanke Kurpjel Danon i prof. Paše Gackić. Nastavio se usavršavati te 1996. upisuje Akademie fűr Musik und Darstellende Kunstu Beču, studij opernih uloga, kod profesora Kurta Malma, Uwea Theimera, Franza Donnera Helene Kruso, gdje je diplomirao 2000. godine.
Rođen 1985. godine u Rijeci. Prvi je put javno nastupio sa 6 godina i ubrzo je nakon toga s bratom i prijateljima osnovao dječji bend „3+1“ i ostvario nastupe diljem Hrvatske, kao i u show emisijama nacionalnih televizija („Turbo Limach Show“). S 10 godina nastupa u pulskom amfiteatru pred 10.000 gledatelja. Nastavio je nastupati na televizijskim emisijama i show programima („Ples sa zvijezdama“, „Zvijezde pjevaju“), uključujući i onaj na hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije, te je na brojnim festivalima izvodio vlastite skladbe i osvajao nagrade publike i struke za umjetnički dojam i interpretaciju. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja pohađao je glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova gdje je maturirao 2003. godine, a 2009. godine diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Zabilježio je nastupe na pozornicama diljem Hrvatske i regije, kao i na brojnim glazbenim emisijama (“Story Supernova”, “Hrvatski idol”, “Showtime”, “The Voice – Najljepši glas Hrvatske”) te u dvije sezone showa “Supertalent”, a 2010. godine postaje i polufinalist showa. 2011. godine postao je dio ansambla mjuzikla „Footloose“ u režiji Igora Barberića. Završio je Musical Class Intensive u segmentu pjevanja, plesa, glume i izvedbene umjetnosti u školi pjevanja „Husar & Tomčić“, te je dvije sezone bio dijelom edukacije za mjuzikl. Nastupao je i u mjuziklu „Pacijenti“ Igora Barberića, Tončija Huljića i Mire Gavrana, a 2018. godine bio je član ansambla mjuzikla „Alphonsine“ Veseljka Barešića u kazalištu „Komedija“. Uz Juditu Franković igra više uloga u predstavi „ROOM No. 13“ u suradnji „DANCE COMPANY &M“ i Judite Franković.
Rođen je u Kikindi u Vojvodini. S devet se godina počeo baviti baletom i prvi put stao na scenu, kada je otkrio ljubav prema kazalištu i umjetnosti. Nastavio se baviti klasičnim baletom sljedećih 8 godina, a potom je prešao na suvremeni. Nakon godinu dana bavljenja istim otišao je i na prvo natjecanje: na međunarodnom natjecanju u Rumunjskoj osvojio je prvo mjesto u kategoriji suvremenog plesa i titulu prvaka 2015.-2016. godine. U Kikindi je sudjelovao u mnogobrojnim mjuziklima i baletnim koncertima („Moulin Rouge“, „Le magazine de suicide“), te surađivao s udruženjem „Kancelarija za mlade“. 2016. godine preselio se u Zagreb kako bi stekao što više iskustava vezanih uz ples, pjevanje i glumu. Kao polaznik Škole za mjuzikle „Husar & Tomčić“ učestvovao je u produkciji „Cesta“, izvedenoj u kazalištu „Komedija“.
Rođen 28. 9. 1993. u Zagrebu. Pohađao je školu pjevanja „Husar & Tomčić“ gdje je dobio i svoju prvu glavnu mušku ulogu u mjuziklu amaterske produkcije, odigranom u kazalištu „Komedija“. Potom se pridružio ansamblu „Kolbe“ s kojim je u duhovnom rock-mjuziklu „Uskrsli“ u režiji Roberta Boškovića i Marka Cindrića ostvario ulogu Jude. S istim je ansamblom u projektu „Život za život“ igrao glavnu mušku ulogu i gostovao u mnogim gradovima diljem Hrvatske, a između ostalog i u HNK Zagreb, HNK Varaždin i Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. 2017. godine natjecao se u RTL-ovom glazbenom showu „Zvijezde“ i ušao u top 20 natjecatelja. Iste je godine u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara imao priliku glumiti u Krležinim „Gospodi Glembajevima“, pod redateljskom palicom Zlatka Svibena.
Rođen je 8. 8. 1985. godine u Zagrebu. Ozbiljnije se počeo baviti glazbom 2004. godine kada je na Rock akademiji u Zagrebu upisao satove klavira kod prof. Berislava Arlavija i solfeggio kod prof. Tihomira Petrovića. Kao klavijaturist redovito je nastupao u školskim produkcijama i godišnjim koncertima u zagrebačkom klubu Sax!. 2006. godine upisao je solo pjevanje kod prof. Maje Jakoliš, te počeo nastupati i kao vokal. 2007. i 2008. godine kao klavijaturist sudjelovao je u školskom projektu D.I.S.C.O show u formi mjuzikla pod dirigentskom palicom Igora Tatarevića. Od 2007. do 2015. godine bio je glavni vokal i klavijaturist zagrebačkog reggae cover benda One Dread, s kojim je nastupao u Hrvatskoj i inozemstvu. 2008. godine upisao je satove pjevanja kod prof. Mirele Brnetić u Vokalnom studiju Bacchabundus, te dvije godine kasnije nastupa na „Tribute to Queen“ koncertu u zagrebačkom klubu KSET. 2011. godine u HNK Varaždin igrao je ulogu Cherubina u rock operi „Hocus Pocus“ Igora Tatarevića u suradnji s Ivicom Krajačem. 2013. i 2014. godine pjeva u ansamblu i igra ulogu glasnika u mjuziklu „Antigona“ Trpimira Jerkovića u CKT Trešnjevka. 2017. godine ušao je u top 60 natjecatelja RTL-ovog showa „Zvijezde“, a u „SuperTalentu“ NoveTV nastupio je u polufinalu. Od 2018. godine usavršava vokalnu tehniku kod prof. Kristine Beck Kukavčić te nastupa u akustičnoj varijanti po zagrebačkim barovima, a preko ljeta i na moru.
JACQUES HOUDEK (rođen 14. travnja 1981. u Zagrebu) najbolji je hrvatski vokal mlade generacije,
Darija Auguštan (Zagreb, 1996.) studentica je pete godine solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Snježane Bujanović – Stanislav. Pjevačko obrazovanje započela je u Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu u klasi prof. Nataše Šurine.
Godine 2011. upisuje studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Uroša Lajovica. U lipnju 2016. stekao je zvanje magistra muzike (mag. mus) u klasi prof. Mladena Tarbuka. U bitna dirigentska ostvarenja ubraja suradnje sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Zagrebačkim solistima, HNK u Osijeku, Zagrebačkom filharmonijom (u sklopu diplomskog koncerta), opernim ansamblom HNK u Zagrebu (W. A. Mozart: Figarov pir, prilikom premjernih izvedbi asistent dirigenta a nakon toga i dirigent, u sklopu diplomskog koncerta), Ansamblom Gradskog kazališta Komedija Zagreb, Festivalskim orkestrom Samoborskih glazbenih večeri, Hrvatskim komornim orkestrom, Zagrebačkim orkestrom mladih i dr. Od 2016. godine angažiran je kao profesor dirigiranja i gudačkog orkestra na međunarodnom seminaru Youngmasters u Samoboru. Sudjelovao je u suradnji Muzičke akademije i kazališta Mala scena u kojoj je dirigirao operetu Ivana pl. Zajca Momci na brod. Za taj je projekt akademske godine 2014./2015. primio Rektorovu nagradu. U listopada 2016. bio je zaposlen kao zborovođa u HNK Osijek , te je s tim ansamblom pripremao opere (G. Puccini: Tosca, G. Verdi: Trubadur, V. Bellini: Norma, V. Lisinski: Porin, I. pl. Zajc: Nikola Šubić Zrinjski), zatim operetu E. Kalamana Die Bajadere, mjuzikl R. Rodgersa Moje pjesme moji snovi, te samostalni zborski koncert s kompozicijama iz ruskog romantizma (Rahmanjinov: Vespers Op. 37, Čajkovski, Sviridov, Shnittke). U prosincu 2018. godine ravnao je novogodišnjim koncertom HNK u Osijeku. Za vrijeme rada u Osijeku paralelno je vršio dužnost naslovnog asistenta na odjelu za glazbenu pedagogiju na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a od siječnja 2018. zaposlen je u Gradskom kazalištu Komedija Zagreb gdje je dirigirao mjuzikle Byron, Jalta, Jalta, Jesus Christ Superstar te komediju Zaljubljeni Shakespeare.
Lucija Jelušić rođena je 09. 11. 1995. godine u Zagrebu. Osnovnu glazbenu školu završila je u Pregradi, nakon čega odlazi u Zagreb upisuje gimnaziju te paralelno pohađa Glazbeno Učilište Elly Bašić – teoretski smjer i Glazbenu školu Pavla Markovca – smjer solo pjevanje u klasi prof. Nataše Šurine.
Kristina Habuš rođena je 26.3. 1978 godine. Učila je solo pjevanje u klasi Lidije Horvat Dunjko na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. Trenutno se usavršava kod vokalnog pedagoga Ire Siffa te na vokalnim master classevima kod Liore Mauer i Lucy Arner.
Diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi red. prof. Cynhtie Hansell Bakić. 2018. završila je specijalizirani magisterij—smjer opera na Sveučilištu u Bernu u klasi prof. Christiana Hilza. Trenutno se usavršava u vokalnom studiju McCray s profesoricom Prizrenkom McCray. Profesionalni pjevački debi ostvarila je u Mozartovoj operi „Mitridate, re di Ponto“ kao Arbate u Theater Orchester Biel Solothurn u Bielu, Švicarska, dok je svoje prve profesionalne kazališne korake napravila već u dobi od 5 godina u produkciji opere „Madame Butterfly“ u Hrvatskom nacionalnom kazalištu u Zagrebu. Od tada, ostvarila je 13 uloga kao glumica u profesionalnim produkcijama, od čega se posebno ističe glumačko ostvarenje u predstavi „Sunce djever i Neva Nevičica“ za koje je nagrađena mnogim nagradama, uključujući i Nagradu hrvatskog glumišta. Ostvarila je i 3 filmske uloge, niz uloga u sinkroniziranim filmovima te šest opernih uloga. Od 2019. godine umjetnička je ravnateljica kazališta Mala scena gdje je producirala pet produkcija, a autorica je i predstave „Leptirove pjesme“, prve hrvatske interdisciplinarne predstave koja spaja operu i suvremeni ples. U 2022. godini nagrađena je na 8. FEDU Festivalu u Sarajevu za ulogu pripovjedačice u predstavi „Velika tvornica riječi“. Kao pjevačica osvojila je nekoliko nagrada, uključujući i nagradu za najbolji ženski vokal na natjecanju Silk Road & Young Dreams u Pekingu, Kina. Osim toga, tijekom prve godine Covid-19 pandemije, producirala je, vodila i kreirala program Mala scena online koji je uključivao niz online predstava, radionica, predavanja i umjetničkih čitanja priča i bajki za djecu.
Rođen je u Koprivnici 1991. godine. Nakon završene srednje škole u Đurđevcu počeo se aktivnije baviti glazbom i pjevanjem. Od 2012. do 2015. vokalno se usavršavao kod profesora Marijana Huljića. Nastupao je na raznim festivalima, te je 2012. na festivalu Pjesme Podravine i Podravlja u Pitomači nagrađen za najboljeg mladog kantautora. 2013. na Rock Akademiji završio je tonsko snimanje i produkciju kod profesora Mire Murivrana. 2014. u koprodukciji kazališta Komedija i ansambla Kolbe utjelovljuje Poncija Pilata u mjuziklu „Uskrsli“ Danielea Riccija, a 2015. godine pjevao je u mjuziklu „Legenda Ružice grada“. Skladao je, aranžirao i producirao glazbu za predstave „Trešnjalot“ i „Karlo i Djed“. Od 2015. do 2022. frontmen je grupe GEA s kojom je snimio autorski album u izdanju Croatia Recordsa. Od 2018. nastupa u HRT-ovoj glazbenoj emisiji „A strana“. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Pilata u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.), a iste je godine pokrenuo i glazbeni studio. 2020. godine organizirao je nastupe glazbenika u virtualnoj stvarnosti i prostorno dizajniranom zvuku. Trenutno kao solo izvođač nastupa, snima i objavljuje vlastite autorske radove.
Rođen u Varaždinu. U djetinjstvu se prvenstveno bavio bejzbolom i igrao za varaždinsku „Vindiju“, a 2012. osnovao je svoj prvi bend s kojim je snimio dva singla na engleskom jeziku, te se počeo sve više okretati glazbi i glumi. Krajem 2013. godine ušao je u bend Groove On s kojim je odradio preko 50 nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Iste godine nastupao je u mjuziklu „Josip i kričave boje njegovih snova“ redatelja Richarda Monteza, a krajem ljeta 2014. godine u mjuziklu „Les Misérables“. 2014. godine izabran je u tim Jacquesa Houdeka u show programu „The Voice – Najljepši glas Hrvatske“, te je s Jacquesom i Oliverom Dragojevićem nastupio u Lisinskom. Krajem 2015. godine postao je član gig/event benda The Groovebox. 2017. godine izdao je svoja prva tri singla, „Samo ti“, „Osjećaš li“ i „Čujem ti glas“, pod diskografskom kućom Universal Music Hrvatska. Ostvario je 12 nastupa u 10 dana Špancirfesta u sklopu dva benda, kao solo izvođač, te kao dio mjuzikla „Chicago“ koji je složen kao glazbeno-plesni performans u kojem je igrao ulogu Billyja Flynna. Krajem 2018. godine igrao je glavnu ulogu u mjuziklu „Glazba srca mog“ koji je premijerno izveden u studenom u varaždinskom HNK. U prosincu iste godine izdao je pjesmu „Božić je“ u suradnji s Laurom Mjedom. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija igrao je Jesusa i Simona u rock-operi „Jesus Christ Superstar“ (2019.). Trenutno radi kao radijski voditelj.
Rođen je 1986. godine. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu i Glazbene škole „Vatroslav Lisinski“ (smjer gitara), 2009. diplomirao je glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Pojavljivao se u brojnim reklamama, serijama, kratkometražnim i dugometražnim filmovima, te nastupao u brojnim predstavama raznih produkcija. Glumio je glavne muške uloge u dramskim serijama „Ruža vjetrova“ (RTL) i „Zlatni dvori“ (Nova TV), a 2018. bio je kandidat zabavnog showa „Tvoje lice zvuči poznato (Nova TV). Bavio se i sinkronizacijom dječjeg programa HRT-a. U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija ostvario je ulogu u mjuziklu „Mamma Mia!“.
Rođen 1999. u Zagrebu. Prva glumačka iskustva stekao je pod mentorstvima Petre Radin u Tvornici lutaka i Irene Kolar Vudrag u ZKM-u. U Školi za grafiku, dizajn i medijsku produkciju u Zagrebu završio je smjer Medijski tehničar. Klasično osnovno glazbeno obrazovanje stekao je u Glazbenoj školi Pavla Markovca, smjer klavir, a dvije je godine učio blues, jazz, rock i pop u Groove Music School. Četiri godine pohađao je i nastupao u produkcijama škole pjevanja Husar&Tomčić, dok je s raznim bendovima pjevao i svirao u mnogobrojnim zagrebačkim klubovima. Sa svojom obitelji nastupao je u raznim televizijskim emisijama, kao i na dva koncerta „Božić u Ciboni“, te na koncertu povodom 50. obljetnice albuma „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ grupe the Beatles u koncertnoj dvorani Lisinski. Završio je preddiplomski studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je sa svojom klasom sudjelovao na raznim projektima, među kojima su i dva vodvilja Georgesa Feydeaua (glavna uloga u vodvilju „Hortenzija je rekla ‘Baš mi se fućka’“). Ulogom LeFoua u Ljepotici i zvijeri (2022.) započela je njegova suradnja s Kazalištem Komedija.
Andy Jelčić prevoditelj je u trokutu hrvatski-engleski-njemački jezik, pisac, književni komentator i publicist. Preveo je brojna klasična i suvremena književna djela – prozu, poeziju i dramu (Shakespeare, Musil, Doderer, Sebald, Canetti, Perutz, Burnside, Habermas, Fitzgerald, Murakami
Krešimir Dolenčić hrvatski je kazališni redatelj. Rođen 1962., odrastao i školovan u Zagrebu. Predstave počinje raditi na prvoj godini Akademije za kazalište, film i televiziju. Kako tada, tako i danas. Režirao je na svim otvorenim i zatvorenim pozornicama Hrvatske, festivalima, kazalištima, otocima, stadionima, na zemlji u vodi i u zraku. Režirao je dramske i operne predstave u Velikoj Britaniji, Sloveniji, Njemačkoj, SAD-u, Omanu i Kini. Neke od njih na repertoarima su nacionalnih kuća već nekoliko desetljeća. Autor je i redatelj preko stotinu i pedeset scenarija velikih svečanosti, koncerata, televizijskih i sportskih priredbi, manifestacija u zemlji i inozemstvu.
Ana Tonković Dolenčić rođena je u Zagrebu 1974. godine. U Zagrebu je završila Klasičnu gimnaziju i diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti, smjer dramaturgija. Kao dramaturginja, autorica ili koautorica radila je u većini hrvatskih kazališta i kazališnih festivala, a neke od tih predstava dobitnice su značajnih nagrada struke i publike. Od 60-ak kazališnih predstava na kojima je radila, među kojima su mnogi klasici svjetske i domaće dramske književnosti, 18 je izvedenih originalnih dramskih tekstova i 20 dramatizacija. Na Hrvatskoj televiziji surađivala je kao scenaristica i novinar urednik Hrvatskoga radija. Od 2000. do 2012. bila je članica Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika, od 2012. do 2016. bila je zaposlena kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a trenutno kao dramaturg radi u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Autorica je zbirke adaptacija i dramatizacija Prepričavanja objavljene 2008. godine u nakladi VBZ.
Rođena je 1992. u Zagrebu. 2007. godine upisala je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu te stekla zvanje tekstilnog i modnog dizajnera. Godine 2011. upisuje preddiplomski studij na Tekstilnotehnološkom fakultetu u Zagrebu, smjer tekstilni i modni dizajn. Godine 2017. nakon položenog završnog rada pod mentorstvom renomirane slikarice Pauline Jazvić stječe zvanje inženjera tekstilnog i modnog dizajna te upisuje diplomski studij na istom fakultetu, smjer kostimografija. Tijekom diplomskog studija kostimografije bila je student renomiranih kostimografkinja Barbare Bourek i Ivane Bakal pod čijim je mentorstvom sudjelovala u tri projekta ovjenčanim Rektorovim nagradama. 2019. godine u studentskoj suradnji s Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu upoznaje Krešimira Dolenčinća, koji zapaža njezin rad, te već iduće godine započinje njihova česta profesionalna suradnja. Kao profesionalni kostimograf debitirala je u njegovim predstavama Majstori (Ana Tonković Dolenčić) u Kazalištu Moruzgva i Cigle Svete Elizabete (Vid Balog) u HNK-u u Varaždinu. Iste godine surađuje s Ivanom Leom Lemom i Ecijom Ojdanić na nagrađivanoj monodrami Vla Vla Vlajland Cabaret. 2021. godine ponovno surađuje s Dolenčićem na predstavi Matijaš Grabancijaš Dijak koja je iste godine dobila tri Nagrade hrvatskog glumišta. Kao vanjski suradnik kostimograf sudjelovala je na osam projekata Akademije dramske umjetnosti, u glumačkoj klasi Krešimira Dolenčića. U svojoj karijeri aktivno se bavi ilustracijom, a njene je radove objavila agencija Capsules Book u izdanju svog omnibusa za 2019. godinu.
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao samostalna umjetnica na
Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.), skladatelj i dirigent, svestrani je glazbenik vrlo širokog spektra djelovanja. Upisuje studij kompozicije 1997. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Željka Brkanovića kao najmlađi student kompozicije u povijesti Akademije, a 1999. i paralelni studij dirigiranja u klasi prof. Vjekoslava Šuteja te se kasnije usavršava na postdiplomskom studiju u Beču kod Uroša Lajovica te brojnim seminarima i radionicama iz kompozicije (Michael Jarell, Joszef Soproni) i dirigiranja (Klaus Arp, Bertrand de Billy, Zubin Mehta i dr). U njegovu širokom i svestranom opusu nalazi se glazba za soliste, komorne ansamble, orkestre, zborove, glazba za kazališne predstave, mjuzikl, opera Šuma Striborova (sa svojih 27 izvedbi nadaleko najizvođenija bienalska opera). Kao dirigent surađivao je s brojnim hrvatskim i stranim ansamblima, a od 2012. stalni je dirigent ansambla Cantus. Od 2005. do 2019. bio je zaposlen u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu kao zborovođa i dirigent. Bio je i vršitelj dužnosti direktora Opere HNK-a u sezoni 2013./2014. Od 2009. je na Muzičkoj
Rođen je 1963. godine u Rijeci. Diplomirao je dizajn svjetla, video i kazališne projekcije na MAPA-i (Moving Academy for Performing Arts Amsterdam) u klasi Idea Van Heiningena. Za istu akademiju predavao je na radionicama u Bukureštu, Berlinu, Bratislavi i Pragu. Oblikovao je svjetlo za preko 300 predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. U mnogim predstavama potpisuje i scenografiju. S Krešimirom Dolenčićem postavlja u Pekingu najveću svjetsku produkciju Verdijeve Aide, osvijetlivši je s više od 3200 rasvjetnih tijela. U Omanu radi oblikovanje svjetla za otvaranje i zatvaranje drugih Azijskih igara na pijesku. U mnoga naša kazališta svojim je predstavama uveo automatsku rasvjetu, koja je sada u stalnom postavu rasvjetnog parka. U HNK-u u Zagrebu i Rijeci te SNP-u Novi Sad projektirao je novi način vješanja lateralne rasvjete, da se postigne bolja kvaliteta bočnog svjetla te lakša komunikacija glumaca sa scenom. Svira gitaru u reafirmiranoj riječkoj kultnoj grupi Paraf. Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Dobitnik je brojnih strukovnih nagrada, između ostalog Nagrade hrvatskog glumišta, Marulićevih Dana, Festivala malih scena, PIF-a, SLUK-a, Assitej-a… Od 1996. djeluje kao slobodni umjetnik, a od 2009. predaje na Akademiji
Rođen u Osijeku 1976. Prve plesne korake započeo u KUD-u Srđan
Josipa Bilić (Zagreb, 1997.) ostvarila je svoj profesionalni operni debi kao stipendistica Opere HNK u Zagrebu gdje je od 2019. godine nastupila u ulozi Papagene, Mozartove Čarobne frule, u ulozi Amora, Gluckovog Orfeja i Euridike, u ulozi Ines, Verdijevog Trubadura, u ulozi Glas s neba, Verdijevog Don Carla, te kao Čobanče u Gotovčevoj operi Ero s onoga svijeta.
Filip Sertić rođen je 1991. u Zagrebu. Završio je Fakultet političkih znanosti i potom glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon studija radio je u Kazalištu Kerempuh (Šest likova traži autora u režiji Olivera Frljića i Samoubojica u režiji Vite Taufera). Istovremeno radi na filmu i televiziji. Prva televizijska uloga bila mu je ona Darka Rundeka u seriji Crno Bijeli Svijet. Ostvario je i uloge u serijama Blago Nama i Nemoj nikome reći te filmovima Posljednji Srbin u Hrvatskoj i Za ona dobra stara vremena.