ALPHONSINE

Veseljko Barešić: ALPHONSINE, mjuzikl
Dirigent, redatelj, scenograf: Veseljko Barešić
Koreografija i scenski pokret: Mark Boldin
Kostimografkinja: Barbara Bourek
Oblikovatelj svijetla, scenograf: Deni Šesnić
Oblikovatelj zvuka: Mario Stanin

Koncert majstor: Melita Šafran
Balet majstor: Mladen Mordej-Vučković
Pomoć u koreografiji stepa: Bojan Valentić
Voditeljica baletnog ansambla – baletni pedagog: Tina Vrtar Stipić
Video sekvenca: Vid Begić
Korepetitor: Davor Kelić
Glazbeni korepetitor baleta: Tomislav Parmać
Asitentica kostimografkinje: Mirela Mitak
Autorica oglavlja: Mirna Sporiš

 

OSOBE:
MANON, studentica književnosti: Petra Golik
NATALIE, tajnica Fahrenheita: Nataša Janjić
ALPHONSINE (Alphonsine Plessis): Iva Visković Križan
VALERY, vlasnica modne agencije: Mila Elegović
FAHRENHEIT, visoki vladin dužnosnik: Ervin Baučić
ALFRED, njegov sin: Ivan Čuić
LIAM, Nataliejin suprug: Matko Knešaurek
SIMON, pomoćnik u modnoj agenciji: Dražen Bratulić
HOWARD, pisac: Zlatko Ožbolt
TAROT GIRL: Lana Blaće

Ansambl: Irma Dragičević, Karla Krmpotić, Dora Masle, Tea Nuić, Manuela Svorcan, Vid Begić, Dario Došlić, Davor Lovrinić, Dragan Peka, Božidar Peričić, Matija Škvorc
Baletni ansambl: Stela Gajski, Ana Hanić, Mateja Ivanković, Tamara Masnjak, Morana Paškiević, Kristina Škorić, / Petra Radošević, Ivan Bedalov, Mario Jukić, Emil Kuzminski, Bojan Valentić / Dejan Jakovljević
Orkestar Kazališta Komedija
Inspicijent: Zlatko Kelnerić
Šaptačica: Dorotea Krivec

[supsystic-gallery id=34 position=center]

Praizvedba: 4. 5. 2018.
Premijera: 5. 5. 2018.

Predstava traje oko 2,5 sata i ima jednu stanku

Nakon Priče s južne strane, Nosonje, Opasnih veza ili pak baleta Breza, Veseljko Barešić, dirigent Kazališta “Komedija”, ali i plodan autor, svoju će četrdesetu obljetnicu umjetničkog djelovanja obilježiti na najbolji mogući način – premijerom svog novog mjuzikla – Alphonsine.

Inspiriran Dumasovom “Damom s kamelijama” Barešić donosi priču o suvremenoj djevojci, studentici i escort dami, stvorivši originalno glazbeno-scensko djelo koje će se u izvedbi “Komedijinih” prvaka, ali i novih lica, na pozornici našega Kazališta zasigurno nastaviti uspješan niz glazbenih remek djela.

 

RIJEČ AUTORA

Inspiriran Damom s kamelijama Alexandrea Dumasa mlađeg, ovaj mjuzikl donosi priču o suvremenom kurtizanstvu. Usudio bih se ustvrditi da u tom žanru (mjuziklu) baš i nema

mnogo suvremenih djela na tu temu. A kad se već govori o njoj, teško je zaobići jednu od najljepših i najupečatljivijih priča francuske književnosti za čije je ishodište poslužio stvarni život pariške kurtizane Alphonsine Plessis (1824. – 1847.). Njezin kratkotrajan ali buran život potaknuo je A. Dumasa mlađeg, koji je bio i njezin ljubavnik, da samo godinu dana nakon njezine smrti, 1848., izda možda svoje napopularnije djelo, Dama s kamelijama. Nekoliko godina iza toga, godine 1853. Giuseppe Verdi po istom predlošku stvara operu Traviata. Na istu temu postoji i nekoliko verzija filma s Gretom Garbo, Isabelle Hupert, zatim film Moulin Rouge i mnogi drugi. Također je poslužila i kao predložak za istoimenu dramu u kojoj nastupa i proslavljena Sarah Bernard te za balet.

Zašto baš Alphonsine kao naslov?

Možda bi najtočniji odgovor bio da je to ime uzeto kao sinonim za kurtizanstvo, jer ga kao pseudonim koristi djevojka Manon, s obzirom na to da joj je kao studentici književnosti poznata Dumasova priča, kad se u jednom trenutku slabosti odluči odškrinuti vrata koja vode s onu stranu mondenoga polusvijeta i baviti se kurtizanstvom, odnosno današnjim escortom.

Ova melodramska priča bila je inspiracija za sasvim novo djelo čija se radnja odvija upravo danas.

Hoćemo li kurtizanstvo bezuvjetno osuđivati ili u nekim slučajevima, poput pojedinih francuskih, a i drugih, književnika ponekad gledati na njega s dozom empatije, ostaje na percepciji svakog pojedinog gledatelja.

Ali, postoje li žene koje, makar i bez zadrške osuđivale kurtizanstvo, nakon što pročitaju ili odgledaju Damu s kamelijama ili Verdijevu Traviatu, neće pustiti suzu nad sudbinom glavne junakinje?

V. B.

 

Tko je bila Alphonsine?

Mnogi je znaju kao Marguerite Gautier, naslovnu junakinju Dame s kamelijama, jedne od najglasovitijih ljubavnih priča svih vremena, Alexandrea Dumasa mlađeg, zatim i kao Violettu Valery, tragičnu “posrnulu” prvakinju Verdijeve Traviate ili pak neku od brojnih drugih kazališnih ili filmskih heroina izravno nadahnutih njezinom sudbinom. U stvarnosti riječ je o Alphonsine Plessis, pariškoj kurtizani, prerano preminuloj od posljedica tuberkuloze u dobi od 23 godine. Besmrtnost joj je udahnuo upravo Dumasov roman, čiji je autor i sam bio njezinim ljubavnikom, a koja i danas intrigira brojne kazališne i filmske umjetnike.

Rođena je 15. 1. 1824. kao Alphonsine Rose Plessis u siromašnoj normandijskoj obitelji na sjeverozapadu Francuske, otac, grubijan i alkoholičar, nepriznati sin prostitutke i svećenika, već ju je s 14 počeo nuditi muškarcima za novac, a s 15 je pobjegla u Pariz pronašavši posao u trgovini odjećom. Bila je, sudeći prema portretu koji će mnogo kasnije naslikati glasoviti francuski portretist Édouard Viénot, iznimno privlačna mlada žena – tamne kose koja uokviruje nježno ovalno lice, “usana crvenijih od trešanja, skladna i nježna poput figurice kineskog porculana”, kako će je jednom prilikom opisati sam Dumas mlađi. “Elegantna i gracilna, anđeoskog lica i tamnih očiju koje su milovale nekom nježnom melankolijom. Posjedovala je jedinstven šarm”, portretirala ju je jedna od tadašnjih pariških glumica.

S navršenih 16 već je postala prilično svjesna svog opajajućeg utjecaja na mušku populaciju čiji su joj mnogi istaknuti predstavnici nudili novac u zamjenu za društvo u različitim javnim ili privatnim prigodama. Jedan od njezinih plemićkih pokrovitelja omogućio joj je i pohađanje satova plesa, klavira i slikanja, potičući je da usavrši vještine čitanja, pisanja i primjernog govorenja što je od nje načinilo dobro obrazovanu damu finih manira. Pritom ju je, kao i ostali njezini poklonici, obasipao biranim darovima, skupocjenom odjećom, nakitom, konjima te njoj omiljenim cvijećem – bijelim kamelijama koje su dodatno isticale njezinu blijedu put. Tada je već preferirala da je zovu Marie, a svome je prezimenu pridodala i plemićko Du – Marie Duplessis.

S 20 Alphonsine “Marie” Duplessis postala je ikonom pariškoga polusvijeta, kraljicom mondenog Pariza, oblikujući ukus i najotmjenijih pariških dama. “Njezina prekrasna kosa bila je dražesno isprepletena cvijećem i dijamantima, ruke i poprsje bili su otkriveni, ukrašeni samo ogrlicom i smaragdnom narukvicom”, zapisao je jedan modni zapažač žutih stranica pariških novina koje su gorljivo izvještavale o svakoj njezinoj odjevnoj kombinaciji. Kretala se u društvu najistaknutijih francuskih uglednika, sada pod izravnom zaštitom postarijeg i iznimno bogatog grofa, bivšeg ruskog veleposlanika u Beču, koji ju je tretirao i očinski i kraljevski sponzorirajući sve njezine troškove. Za njezine je vožnje kočijama uz Seinu konje uvozio izravno iz Engleske, a osiguravao je i mjesta u najskupljim ložama pariških kazališta. Kratko je bila i udana za barem jednog od svojih ljubavnika – francuskog grofa de Perregauxa, čime je i sama postala kontesom.

Njezin se stan nazlazio na prestižnom pariškom Bulevaru de la Madeleine, ispunjen antiknim namještajem, slikama i bogatom kolekcijom knjiga, a večernji domjenci koje je običavala upriličiti postali su među najprestižnijim događajima u gradu, na njima su se na poticajnim razgovorima okupljali neki od najsjajnijih umova suvremenika, među ostalim umjetnici poput Honorea de Balzaca, Theophilea Gautiera, napokon i Alexandrea Dumasa mlađeg, kojeg je upoznala dvije godine ranije kada su oboje imali 18. Njegovom je ljubavnicom bila oko godinu dana, od 1844. do 1845., a kako mladi pisac nije imao sredstava kojima bi mogao plaćati raskošni stil na koji je Alphonsine naviknula, postao je njezin amant de coeur, ljubavnik-miljenik koji ne plaća za usluge, štoviše tada još relativno anonimnog Dumasa mlađeg tijekom toga razdoblja financijski je pomagala upravo ona. Ipak, koliko je god bio zaljubljen u nju, nije mogao podnijeti da je dijeli s ostalima i viđa samo u vrijeme kada nije bila s drugim ljubavnicima te se svjesno počeo distancirati od nje. Nakon njihove romanse postala je, između ostalih, ljubavnicom i čuvenog mađarskog skladatelja Franza Listza koji je, navodno, želio i živjeti s njom. “Neobično me privlači to krasno stvorenje”, napisao je u jednom pismu.

No, kako su se počeli sve izrazitije javljati simptomi kobne bolesti, čini se da su je svi njezini nebrojeni udvarači i obožavatelji pomalo napustili te da je na kraju, kao i u pričama inspiriranim njezinim likom, umrla osamljena, okružena tek s nekoliko članova posluge. Na sprovodu te kasnijoj aukciji njezine imovine održanoj kako bi se pokrili mnogi dugovi raskošna života okupilo se golemo mnoštvo suvremenika, među njima i Charles Dickens koji je tom prigodom napisao: “Pomislili biste da je bila Ivana Orleanska ili neka slična nacionalna junakinja, toliko je duboka bila tuga za njom.”

Za to je vrijeme Dumasa mlađeg izjedalo grizodušje što ju je izbjegavao u njezinim posljednjim trenutcima. Trebalo mu je svega četiri tjedna da napiše Damu s kamelijama, a roman je objavio samo pet mjeseci nakon Alphonsinine smrti. U njemu je on postalo Armand Duval, a ona Marguerite Gautier koja se u romasiranoj verziji njihove moguće sreće odriče luksuznog kurtizanskog života kako bi otišla s njim na selo gdje žive sretno sve dok ga pod pritiskom njegove obitelji ona ne napusti te na kraju završi tragično ne odajući svom dragom prave razloge odlaska. Roman je postao trenutni hit rasprodan u preko 12000 primjeraka, a pet godina kasnije (1852.) prvi je puta zaigrao na kazališnim daskama u pariškom Theatre du Vaudeville. Godinu nakon toga (1853.) premijerno je prikazana i Verdijeva Traviata, njime izravno nadahnuta. Iako je nastavio pisati, nijedan drugi roman Alexandrea Dumasa mlađeg nije dosegao toliku popularnost pa se može reći da je, iako je on nju svojim djelom učinio besmrtnom, čuvena pariška kurtizana Alphonsine, za svoga kratkog života puno popularnija nego njezin mladi ljubavnik, zapravo proslavila njega. A, kao što je to činila i kad su bili u vezi, zahvaljujući golemoj popularnosti djela inspiriranih njezinim životom, i nakon svog tragičnog kraja nastavila plaćati njegove račune.

 

Veseljko Barešić – 40 godina umjetničkog rada

Rođen je 1954. godine u Rijeci gdje je završio srednju glazbenu školu. Studij dirigiranja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji završio je 1981. godine u razredu prof. Igora Gjadrova. Diplomska predstava bila mu je Leharova opereta Zemlja smiješka u Komediji, čiji je stalni član od 1978. godine. Prvi je put na sceni nastupio 1975. u tenorskoj ulozi Tončija u Tijardovićevoj opereti Splitski akvarel, a kasnije je pjevao i ulogu Benvolia u svojoj pop-operi Romeo i Julija.

U Komediji je dirigirao čitav niz opereta, komičnih opera, mjuzikala i koncerata na repertoaru (Splitski akvarel, Guslač na krovu, Jalta Jalta, Dundo Maroje, O’kaj, Boccaccio…). Premijerno je postavio Gričku vješticu, Čovjeka iz Manche, Gospoje i husare, Kaj2O, Orfeja u podzemlju, Aplauz, Lady Šram, Šišmiša, Operu za tri groša, Jesusa Christa Superstara, Malu Floramye, Noć u Veneciji, Gubec-bega, Kneginju čardaša

U matičnom kazalištu okušao se i kao autor glazbeno-scenskih djela, koja je i dirigirao. Scenski prvijenac bila mu je pop-opera Romeo i Julija za koju je, osim glazbe, prilagodio libreto prema Shakespeareovoj drami. Tom je sažetom glazbenom pričom o najpoznatijem ljubavnom paru 1988. otvorena obnovljena Komedijina zgrada nakon dvije godine preuređenja. Slijedio je, 1997. godine, mjuzikl Priča s južne strane. I u tome je komadu, za koji je napisao vlastiti libreto, iskazao smisao za scenu, glazbenu dramaturgiju i orkestraciju, uz raspjevanost vokalnih dionica i duhovitu parafrazu motiva iz Puccinijeve Tosce. Bio je to svojevrsni amarcord tridesetih godina 20. stoljeća, iz doba mladosti njegovih roditelja, kao izraz osjećaja pripadnosti Mediteranu i svemu što on u svojoj pitoresknosti nosi. Svojim trećim velikim glazbeno-scenskim djelom, mjuziklom Nosonja (2006.), odao je počast velikanu poetske misli Edmondu Rostandu. U proljeće 2011. u Komediji je premijerno izveden njegov balet Breza, nastao po pripovijetki Slavka Kolara, a u studenom 2011. mjuzikl Opasne veze prema istoimenom romanu Choderlosa de Laclosa.

Veseljko Barešić nastupao je uz Simfonijski orkestar HRT-a, Zagrebačku filharmoniju, Dubrovački simfonijski orkestar i Simfonijski orkestar Riječke opere te snimao za Hrvatski radio. Izdao je CD operetnih arija i dueta sa sopranisticom Nevenkom Petković-Sobjeslavski i tenorom Vitomirom Marofom, uz pratnju Simfonijskog orkestra HRT-a. U Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu dirigirao je Traviatu, Figarov pir, Nabucca, B-B-B-balet i Orašara.

Dvije kazališne sezone, u razdoblju 2002. – 2004., bio je ravnatelj Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Repertoar je osvježio djelima Mozarta, Offenbacha, Puccinija, Čajkovskog i Brittena. Režirao je Brittenovu operu Mali dimnjačar i Loeweov mjuzikl Camelot u prigodi njegove hrvatske praizvedbe u Osijeku. Kao dirigent postavio je Toscu i Jevgenija Onjegina.

Svestrani kazališni umjetnik bogatog i raznovrsnog iskustva okušao se u svim segmentima glazbene kazališne pozornice, ovdje uz autorski (libreto i glazba), dirigentski i scenografski angažman preuzima i redateljsku palicu, u svojoj priči o jednoj od najpoznatijih pariških kurtizana, moderniziranoj mjuzikalskoj inačici čuvene Dame s kamelijama, čime obilježava izniman jubilej – 40 godina umjetničkog djelovanja.