In memoriam: Sonja Kastl

Sonja Kastl 14. srpnja 1929. – 25. listopada 2026. 

Koloplet valcerâ za Komedijinu scenu

Sonja Kastl bila je u razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata jedna od najistaknutijih prvakinja Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Uloga koje su obilježile njezinu karijeru bilo je mnogo, a neke poput Aurore u Trnoružici, Julije u Romeu i Juliji, Swanilde u Coppeliji, Kneginjice u Baladi o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi, Kraljice Amazonki u Pokolju Amazonki, Djevojke u Čudesnom mandarinu, Pepeljuge i Jele u Đavlu u selu zlatnim slovima sjaje u povijesti zagrebačkog Baleta. Kao Jela obišla je Europu, a London je, prvi put na baletnoj pozornici, gledao upravo zagrebačkog Romea i Juliju.

Kao koreografkinja kreirala je tridesetak baleta i postavila šezdesetak baletnih ulomaka u operama, operetama, mjuziklima i drugim kazališnim vrstama. Mnogo je toga o baletu zapisala. Bila je filmska glumica u filmu Zastava redatelja Branka Marjanovića. Mnoge je podučavala. Mnogima je pomogla savjetom. Mnogim je predstavama svojim koreografijama dala najljepši ukras.

Koreografirala je u nizu gradova, od zagrebačkog HNK-a i ZGK Komedija do veronske Arene. U Komediji je počela koreografirati još 1959. u opereti Vesela udovica, u suradnji s Nevenkom Biđin, a zatim u mjuziklu Slatka Irma 1965. Sljedeće godine s Nevenkom Biđin postavila je njihov, jedan od rijetkih samostalnih baleta u Komediji Mlle Lily. Intenzivna suradnja, najviše s redateljem Vladom Štefančićem, odvijala se od početka devedesetih do sredine dvijetisućitih godina i urodila nizom uspješnih i rado gledanih predstava: mjuzikala Car Franjo Josip u Zagrebu, Lady Šram, Kralj je gol, Priča s južne strane, Tko pjeva zlo ne misli, Janica i Jean; koncertom Zlatni gala koncert; operom Tajna krapinskega kluča; te operetama Barun Trenk, Madame Troubadour, Šišmiš, Boccaccio, Zemlja smiješka, Noć u Veneciji i Bajadera, operetna bombonijera. Posebno se izdvajaju operete Kneginja čardaša, na repertoaru od 1992. do 2003. i Grofica Marica, na repertoaru od 1995. do 2003.

Bila je prva ravnateljica Baleta HNK-a u Zagrebu kada je, 1965., postao samostalna umjetnička grana toga kazališta. Bila je i ravnateljica baletnog ansambla Gradskog kazališta u Klagenfurtu. A bila je i dobra duša Baletnog ansambla Komedije koji se razvijao na njezinim klasovima i u njezinim predstavama te je svojim ugledom i zalaganjem pripomogla otvaranju stalnih radnih mjesta za plesače, 1994., najprije za dva para a zatim se taj broj povećavao. Kao koreografkinja starog kova smatrala je da svaki ples mora odgovarati svom karakteru i karakteru glazbe: tarantelu trebaju ispuniti koraci tarantele, polku koraci polke, mazurku isto tako, kao i druge plesove. Zato je briljantni koloplet njezinih valcera na Komedijinoj sceni doista bio najljepši ukras.

Na pokuse u Komediju pratile su je njezine dvije pudlice, najprije Nera, zatim Vupi. Mirno su u kutu gledališta pratile čarolije koje njihova gazdarica stvara na sceni. Sonju smo u Komediji voljeli i poštovali kao da je naša najdraža članica. U radu je bila stroga i blaga, iza scene nadasve draga, ugodna i topla osoba, zainteresirana i voljna svakome pomoći.

Draga Sonja, hvala Vam za sve što ste učinili za hrvatski balet u 150 godina njegova postojanja, što će se proslaviti upravo ovih dana, i za sve što ste učinili za Kazalište Komedija. (Davor Schopf)