Napustila nas je Smiljka Bencet Jagarić

Sinoć nas je rastužila vijest da nas je u 89. godini života zauvijek napustila bivša članica dramskog ansambla Kazališta Komedija, gospođa Smiljka Bencet Jagarić
Posljednji ispraćaj bit će u četvrtak, 6. travnja 2023. u 12:40 na zagrebačkom Krematoriju.

Gospođa Smiljka Bencet Jagarić bila je članica Komedijina glumačkog ansambla od 1. 9. 1965. do umirovljenja, 31. 12. 1991. U svojem bogatom umjetničkom životu, a prema vlastitom kazivanju i evidenciji, odigrala je 131 ulogu u više od 3000 izvedbi!

Smiljka Bencet Jagarić jedna je od učenica iz posljednje generacije Zemljaske glumačke škole u Zagrebu. Prvi angažman dobila je u Varaždinu 1953. godine, zatim četiri godine u bjelovarskom kazalištu, pa četiri godine u Karlovcu. U Splitu glumi u Američkoj tragediji i u Henriku VIII i njegovih šest žena, a kad je 1964. godine obnovljeno Varaždinsko kazalište, vreća se tamo i dobiva Sterijinu nagradu za ulogu tonke u Cesarčevoj Tonkinoj jedinoj ljubavi i Nagradu HDDU-a za ulogu Lucijete u Goldonijevim Ribarskim svađama. Godine 1965. postala je članicom ansambla Kazališta “Komedija” u Zagrebu. Snalazeći se podjednakim uspjehom u kazalištu, na radiju i televiziji, ostvarila je brojne zapamćene uloge, poput Regice u TV serijama Mejaši i Gruntovčani, Marinkovićeve Glorije, Budakove Rože u Klupku, zatim Eve u Krležinu Vučjaku, Petronile u Svetom Aleksiju T.Brezovačkog, krčmarice Begbik i Brechtovoj drami Čovjek je čovjek ili Micike Mravek u Moj tata, socijalistički kulak.

U Komediji je bila aktivna i nakon umirovljenja – godine 2000. ostvarila je ulogu u komediji Rona Harwooda Kvartet, redatelja Lawrencea Kiirua, zajedno sa svojim (također umirovljenim) kolegama Sandom Langerholz Miladinov, Eugenom Franjkovićem i Vladimirom Krstulovićem.
Posljednju ulogu ostvarila je godine 2006., u glazbenoscenskom misteriju Vida Baloga i Zorana Novačića Kajkavski rekvijem, u režiji Krešimira Dolenčića.

No i nakon potpunog umirovljenja gospođa Smiljka mnogo nas je puta počastila svojim dolascima na premijere i svečane izvedbe naših predstava (na fotografiji s Denis Grabarić, Marfom u mjuziklu Milana Grgića i Alfija Kabilja Jalta, Jalta (produkcija 2010.), koju je i sama igrala u prethodnim uprizorenjima Jalte.

O Smiljki Bencet Jagarić u emisiji Portret umjetnika u drami Trećeg programa Hrvatskog radija (kasnije i istoimenoj godišnjoj publikaciji HRT-a) autor Željko Slunjski kaže:

Malo je glumica u nas koje su, poput Smiljke Bencet-Jagarić, s podjednakom uspjelošću djelovale u nekoliko medija. Nakon kazališne pozornice, ponajviše na radiju i televiziji i sporadično na filmu. U jednome trenutku prijetila joj je opasnost da sjajno odigrani lik seoske žene, Regice, u TV-serijama “Mejaši” i “Gruntovčani”, zasjeni njezine kazališne žene: Cesarčevu Tonku, Marinkovićevu Gloriju, Krležinu Evu, budakovu Rožu, Strozzijevu Evu Golubicu i niz druih koje je tijekom četiri i pol desetljeća duge glumačke karijere glumila na pozornicama kazališta u Varaždinu, Bjelovaru, Karlovcu, Splitu i najviše na sceni Gradskog kazališta “Komedija” u Zagrebu.

Smiljka Bencet-Jagarić jedna je od posljednjih učenica Zemaljske glumačke škole koja je djelovala samo pet godina, od 1945. do 1950., utemeljene s namjerom obrazovanja i odgajanja mladih i sposobnih glumakih kadrova. Otvaranjem zagrebačke Akademije za kazališnu umjetnost njezino je djelovanje bilo prekinuto. Dio učenika sa završenom školom nastavio je studij, neki su primili akazlišne angažmane, a učenici prvog i drugog razreda prešli su u sarajevsku i novosadsku glumačku školu.

Smiljka Bencet Jagarić nastavila je glumačko obrazovanje u Sarajevu. Prvi je angažman dobila u Varaždinu, sezone 1953/54.  Nastavila je četiri sezone djelovati u bjelovarskome kazalištu, potom od 1958. do 1963. godine u Karlovcu, jednu je sezonu bila u statusu slobodne umjetnice, a sezone 1964/65. ponovno je bila u Varaždinu. Od 1965. godine do umirovljenja, 1992. godine, glumački je djelovala u Gradskom kazalištu “Komedija” u Zagrebu.

“Ona uvijek na pozornici iskreno proživljava ulogu. Njezin plač je nenametljiv, smijeh bazazlen, neozbiljnost simpatična, a strogost besprijekorna. I uvijek oduševi gledatelje”, zarana je primjetila kazališna kritika ocjenjujući njzino glumačko sudjelovanje u “Matiji Gupcu” na pozornici bjelovarskog kazališta. Kad je glumila Finette u scenskoj igri Vojmila Rabadana “Kad je žena nijema”, u ožujku 1962. u Karlovačkom kazalištu, kritičar je o Smiljkinoj interpretaciji zabilježio da je “nacjelovitiji i najdorečeniji lik, ne samo u vizualnoj komponenti, nego posebice u drugom, ne nijemom dijelu, gdje je upravo briljanstno spretno i ležerno govorila svoju riječima bogatu ulogu, dočaravši u najvećoj mjeri nepretneciozni šarm koji ova farsa ima u svojoj dramskoj biti”.

Godinu poslije Smiljka Bencet igrala je mladu pučanku u komediji nepoznatoga dubrovačkog pisca iz 17. stoljeća, “Djetići i gospodari”, također ubirući komplimente karlovačke kazališne publike i zagrebačke kritike koja je slijedila tragove hrvatskih tzv. provincijskih kazališta.

Kazališna sezona 1964/65. za Smiljku Bencet Jagarić kao kazališnu glumicu bila je možda najznačajnija. Ne stoga što je ponovno bila u varaždinskom teatru, nego što je u obnovljenome ansamblu ponovno otvorenoga profesionalnoga kazališta odigrala naslovnu ulogu u “Tonkinoj jedinoj ljubavi” u dramatizaciji Nele Eržišnik i režiji anđelka Štimca iz Rijeke, za koju je dobila i Sterijinu nagradu. Istodobno, što se glumcima rijetko događa, samo s tjedan dana razlike, u travnju 1965. godine, za ulogu Luciete u Goldonijevim “Ribarskim svađama” nagrađena je nagradom Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske. Te je godine gostovala u Splitu, gdje je dramski ansambl vodio Tito Strozzi koji je posegnuo za scenskim uprizorenjem Dreiserova romana “Američka tragedija”. U radijskoj kritici Miljenko Smoje je zabilježio kako je “u trideset uloga nsstupio skoro čitav dramski ansambl discplinirano podvrgnut redateljskim zahtjevima”, hvaleći nositelje glavnih uloga, Ivana Bibala i Smiljku Bencet u ulozi Roberte Alden “koja je lik ove tragične djevojke oblikovala u bezbroj finih nijansi. Ona je ujedno izvanrednom sugestivnošću ostvarila i ulogu Robertine sestre Emily”. Marinkovićevu Gloriju igrala je premijerno u Varaždinu, 27.ožujka 1963. godine.

Dolaskom u “Komediju” ujesen 1966. igrala je Rožu u Budakovoj komediji “Klupko”. Prema pisanju Marije Grgičević, “posebno osvježenje za tu predstavu zači pojava Smiljke Bencet, koja je svoju ulogu odigrala s mnogo lakoće i jednostavnosti, bez ičega pretjeranog ili suvišnog, unoseći osebujnu notu zdravlja i vedrine”.

Kad je krajem ožujka 1970. Tito Strozzi, umjesto u HNK-u, svoju 50. obljetnicu umjetničkog djelovanja slavio u “Komediji”, režirajući praizvedbu svojega djela “Buniduh Kerempuh”, značajnu ulogu Eve Golubice povjerio je svojoj omiljenoj glumici.

“Pitamo se zašto tu glumicu izuzetnog formata nemamo prilike češće vidjeti u ulogama koje bi bile po mjeri njenog talenta”, pisala je kritika o glumici koja “razapeta kao Eva Golubica na mučilu za vještice snagom izvanredne glumačke ekspresivnosti pretvara svoju scenu u neočekivano sanažan dramatski trenutak”.

U Brechtovoj drami “Čovjek je čovjek”, kao krčmarica Begbik, smiljka Bnecet interpretirajući songove pokazala je i svoje pjevačko umijeće. I u “gorkoj komediji o agrarnoj reformi” Tone Partljiča, “Moj tata, socijalistički kulak”, ostvarila je “najcjelovitiju ulogu”.

Vrsna govoriteljica stihova, smiljka Bencet često je sudjelovala u programima radija, posebice emisijama poezije. Među brojnim snimljenim radiodramama najveći je odjek imala radiodrama “Prijatelji” Zvonimira Bajsića, koja je 1967. osvojila prvo mjesto na radiodramskom festivalu tadanje države. Majstorska režija autora, impresivne glumačke interpretacije Ive Šubića, Pere Kvrgića, Josipa Marottija i Smiljke Bencet dale su ovoj emisiji “pečat izuzetno privlačnog, simpatičnog i sugestivnog ostvarenja”. Valja spomenuti i radiodramu “Filadelfijo, evo me” suvremenog irskog pisca Briana Friela u kojoj je smiljka Bencet sudjelovala zajedno s Borisom Buzančićem, Fabijanom Šovagovićem, Dragom Mitrovićem, Josipom Marottijem i Jelicom Lovrić. To je samo djelić bogate radijske aktivnosti smiljke Bencet, iza koje su i brojne “Vedre večeri”. Što se televizijskih pojavljivanja tiče nezaobilazni su “Mejaši” u režiji Ive Vrbanića, prikazani 1969. godine i “Gruntovčani”, koji su 1975. bili televizijski događaj u režiji Kreše Golika koji je znalački vodio tekst Mladena Kerstnera darujući gledateljstvu sjetni humor karakterističan za ambijent vrba, voda, blata i gusaka. Nakon reprize serije 1994. godine čitatelji tiražnog Večernjeg lista glasovanjem su je izabrali za “najbolju domaću seriju svih vremena”, a Smiljku Bencet u ulozi Regice “najboljom glumicom” koja je prema vlastitu kazivanju i evidenciji odigrala 131 ulogu i više od 3000 predstava, ne računajući estradna pojavljivanja.